Svugdje u svijetu, a posebno na Balkanu, mora se biti glasan i jasan da bi se preživjelo
Koja su Vaša prva sjećanja na Preporod?
Bilo je to vrijeme mojih medresanskih dana u Sarajevu. Sjećanja su mi još uvijek živa na te dane kada vjera nije imala javni već privatni status u društvu. Bilo je to gluho doba vjerskog pripadanja. Pa ipak, i u to gluho doba, živio je snažan osjećaj i odzvanjao tihi glas vjere na akšamsko-sedmičnoj tribini Careve džamije u Sarajevu. Pored javnih hutbi petkom, u Carevoj džamiji su bile organizirane javne sedmične tribine, gdje su održavana vjerska predavanja, poslije kojih bi se otvorila diskusija o pitanjima, koja su tada tištila muslimane.
Bilo je tada slobode mišljenja i govora u okviru idejne linije komunističkog režima. Dakle, u tom okviru omeđene slobode, sedmična javna tribina u Carevoj džamiji odigrala je ključnu ulogu u pokretanju dva pitanja, a to su: pitanje nacionalne posebnosti bosanskih muslimana naspram nametnute srpske ili hrvatske nacionalnosti ili statusa nacionalne neopredijeljenosti i pitanje pokretanja jednog islamskog lista poput lista „Glasa koncila“kod katolika i lista „Pravoslavlje“kod pravoslavnih. Jevreji su imali svoj vjerski časopis „Jevrejska misa“. Po nekom nepisanom pravilu, ostvarivanje ljudskih prava kod muslimana ovisilo je o presedanu kod drugih vjerskih zajednica po principu da ako oni imaju neko pravo, onda bi to pravo trebali imati i muslimani. Inače, legitimna prava muslimana nisu bila vrijedna pažnje.
Bio sam treći razred tadašnje jedine petogodišnje Gazijine medrese u Sarajevu, koja je obučavala i odgajala mlade softe za imamsku, hatibsku i muallimsku službu. Bilo nam je dozvoljeno da prisustvujemo javnim tribinama u Carevoj džamiji. Tribine su uvijek bile krcate slušateljima. Husein-ef. Đozo je redovno prisustvovao tim tribinama. Pošto je bio prvi čovjek do reisu-l-uleme Sulejmana Kemure, pitanja nakon vjerskog predavanja bila su uglavnom adresirana njemu kako o pitanju nacije tako i pitanja o pokretanju islamskog lista.
Sjećam se diskusije o naciji. Bilo je onih koji nisu prihvaćali ideju o muslimanskoj naciji s velikim „M“. No, glas onih koji su bili ‘da' za etničko ime Bošnjaka, nije se mogao čuti tada u Sarajevu, jer velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam u obladni idejne linije komunizma nije želio ni čuti za tu ideju. A bez njihove podrške Bošnjaci nisu mogli ništa učiniti. Atif Purivatra je radio na nacionalnoj posebnosti bosanskih muslimana, ali u omeđenom okviru vjerske odrednice. O bošnjaštvu, kao etničkoj odrednici, tada se moglo govoriti u Beču kod Adila Zulfikarpašića i u Čikagu kod imama Ćamila Avdića.
Imao sam privilegiju da se u Čikagu upoznam kroz pisanu riječ imama Ćamila Avdića sa idejom zabranjenog bošnjaštva. Također, u Čikagu sam shvatio kroz priču Beće Tanovića, velikog Bošnjaka, koliko su bosanski muslimani bili sistematski otuđivani od svog etničkog porijekla i nacionalnog prava da bi ih se držalo kao „vjersku skupinu“pod kontrolom, a sve to da bi im se oduzelo pravo na nacionalnu zemlju i državu.
U okolnostima otuđenosti, bosanski muslimani su imali nasušnu potrebu za duhovnim i nacionalnim preporodom jer Bog neće promijeniti stanje jednog naroda dok god se sam narod ne promijeni u sebi i za sebe a sve za ljubav prema Svevišnjem Bogu. Dakle, Preporod je postao „svjetionik“sa svjetlosnim signalima za duhovnu i nacionalnu orijentaciju muslimana u uzburkanom moru ateizma i nacionalne bezimenosti.
Kao i više puta u stoljetnoj povijesti, Bošnjaci muslimani su bili prinuđeni na kompromis o svojoj nacionalnoj pripadnosti da bi 1993. god. pod granatama, na povijesnom Saboru obnovili svoje etničko ime „Bošnjak“. Ovoga puta, ni granate nisu mogle spriječiti Bošnjake da se javno izjasne „ko su i šta su“– etnički Bošnjaci, državno-nacionalno Bosanci i vjerski većinski muslimani. (Bošnjak može biti i katolik i pravoslavni, i muhamedanac kao što je govorio otac ideje Velike Srbije Ilija Garašanin).
Komunikacija s muslimanima širom Jugoslavije
Drugim riječima, Preporod je bio promjena, ali i nosio promjene. S obzirom na tadašnju društveno-političku situaciju pokretanje Preporoda možemo smatrati jednim od najznačajnijih poduhvata Islamske zajednice?
Meni je naročito ostala u sjećanju diskusija o pokretanju jednog islamskog lista u organizaciji Udruženja ilmijje, koje je bilo član Socijalističkog saveza. Mlađi to ne znaju, ali mi stariji pamtimo da se ništa nije moglo ni misliti ni govoriti o vjeri i u ime vjere što nije prošlo kroz filter Komisije za vjerska pitanja. Husein-ef. Đozo je bio vješt da ne provocira vlast, ali i da bude autentični glas muslimana u to doba. Nakon silnih odmjerenih pritisaka, komunistička vlast nije imala izbor već da dozvoli da Islamska zajednica pokrene svoj islamski informativni list Preporod u organizaciji Udruženja ilmijje, kao člana Socijalističkog saveza. Husein-ef. Đozo imao je posebne zasluge za taj poduhvat, ali ne treba zaboraviti da su najveći teret tog poduhvata iznijeli mladi entuzijasti, poput Aziza Kadribegovića i mnogih drugih…
Pokretanje islamskog informativnog lista Preporod bio je poduhvat prvoga reda ne samo zato što je islamska misao dobila svoj javni pisani glas, koji je preko imama dopirao gotovo do svake kuće kao „sveto pismo“, već i zato što su mladi momci i djevojke kroz inicijativu Preporoda mogli uspostaviti komunikaciju s muslimanima širom bivše Jugoslavije. Za sadašnju bošnjačku poratnu generaciju dovoljno je spomenuti da je prvi javni mevlud održan u organizaciji „Preporoda“pod uredništvom Aziza Kadribegovića, da bi cijenili vjersku slobodu, koju sada imamo, koju dugujemo uzoritim bosanskim šehidima. Ne mogu ne spomenuti imena nekih od učesnika tog prvog javnog mevluda: Džanu, Mukeremu, Fazilu, Seku, Feridu, Amira, Huseina…
Preporod mora biti avangarda u vrijeme teizma
Cijenite pisanu riječ u Preporodu? Da li bi Preporod trebao biti analitičko-kritičko sredstvo Islamske zajednice i općenito kakav status može imati danas u vremenu “brzih“medija?
Dakle, Preporod je postao „svjetionik“sa svjetlosnim signalima prije svega za duhovnu orijentaciju muslimana u uzburkanom moru ateizma, ali i za buđenje nacionalne i državne svijesti kod Bošnjaka. Zato je ovo vaše pitanje važno jer mi pruža priliku da kažem da „Preporod“mora i dalje ostati „svjetionik“sa svjetlosnim signalima, ali ne više samo za duhovnu orijentaciju muslimana u uzburkanom moru ateizma, već, što je mnogo izazovnije, u uzburkanom moru teizma.
Naime, želim reći da se teizam, tj., vjera u Boga, najbolje izoštravala na ogledalu ateizma, nevjerovanja. U vrijeme nastanka Preporoda ateizam ili bezvjerje bilo je javna identifikacija u svim segmentima države i društva.
Teizam (umjesto “ateizam”) ili vjera bila je intimna ili privatna vrijednost, koja se nije javno manifestirala osim u džamiji i crkvi. Javni diskurs u medijima i u školama bio je protiv vjere u Boga. Naizgled, bilo je više argumenata kod ateista nego kod teista.
Može se reći da je u to vrijeme katolički „Glas koncila“u Zagrebu, koji je, razumije se, imao potporu Vatikana, bio gotovo jedini javni opozicioni glas ateizmu u obrani teizma, vjere u Boga. Kolumne „Glasa koncila“od Don Jure,
nom de plume, ime iza pera, glavnog urednika Živka Kustića bile su čitane u krugovima bosanskih imama jer su im nudile teističke argumente protiv agresivnog ateizma, koji se širio svuda oko nas. Vjera u Boga se branila snažnim argumentima protiv nasilnog državnog ateizma, gdje su vjere bile ujedinjene zato što su imale zajedničkog neprijatelja.
Međutim, 1992. godine padom državnog ateizma, religija se na široka vrata vraća na svjetsku scenu. Vraća se vjera i u bivšu ateističku Jugoslaviju. Naravno, oslobađanje od stege ateizma u Bosni je dočekano s oduševljenjem. Vjera u Bosni nije nikad bila razlog za sukob. Od Kulina bana do Mehmeda Fatiha u Bosni je svako imao pravo da živi po svom vjerskom zakonu. Nikome u Bosni nisu nikad smetala ni crkvena zvona i džamijski ezani. No, trag ateizma ostavio je kod nekih ljudi pukotine u duši pa u želji da nadoknade izgubljeno, prihvaćali su vjerske ideje, od kojih neke nisu bile prirodne za bosanski duhovni i moralni ambijent. Sve se odjednom promijenilo. U prvim društvenim i političkim redovima nisu više bili deklarirani ateisti, već teisti, koji su se pozivali na vjeru. Na taj način, vjera je postala stožer oko kojeg se okupljala nova društvena elita.
Nema ništa sporno u tome sve dok se nije pojavila nekontrolirana strast za vlast, koju se pokrivalo vjerom, istinskom ili lažnom, ali se pokrivalo na sličan način kao što se nekada pokrivalo ateizmom. Teizam nije više imao potrebu da glača svoje argumente na ogledalu ateizma, koji je ostao bez državne potpore, ostao je poražen. Umjesto toga, teizam postaje izazov samome sebi, gdje se pojavljuju vjerski akteri, koji osporavaju vjeru jedni drugima, pojavljuje se u islamu takfīr, kao najmračniji izraz osporavanja slobode savjesti. Prema tome, i uloga „Preporoda“se mora mijenjati u smislu vraćanja povjerenja u autentičnu misao o vjeri i moralu na način originalne i uvjerljive misli.
Da, to želim posebno naglasiti da Preporod mora biti avangarda u vrijeme teizma, kao što je bio u vrijeme ateizma. Danas Preporod mora postati „svjetionik“sa svjetlosnim signalima za duhovnu i moralnu obnovu bosanskog društva, koje je u moralnoj krizi. Nije ovdje riječ o „analitičko-kritičkom“pristupu, već se radi o tome da u pisanoj riječi, koju digitalne forme nikad neće zamijeniti, čitatelji „Preporoda“osjete dušu pisca, kao što i pisac treba da osjeća dušu čitatelja za koje piše, prije svega duhovne i moralne poruke. Dosta nam je misaonih reciklaža u prijevodima velikih ili malih umova iz islamske povijesti.
Nama danas treba svježa, originalna na vlastitom iskustvu iskovana duhovna i moralna misao, koja će oživjeti duhovni moral i oplemeniti duševni mir kod Bošnjaka muslimana u nemirnom bosanskom moru.
Ne mora se biti bučan, ali se mora biti prisutan u javnom prostoru
S obzirom i na lično iskustvo, kako gledate na današnje napade na Islamsku zajednicu i posebno funkciju reisu-l-uleme?
Napadi na Islamsku zajednicu, napose reisu-l-ulemu, znak su da nekima Islamska zajednica smeta. Ako ne bi bilo ureda Visokog predstavnika, Bosna bi, kaže Wolfgang Schäuble, „u tom slučaju ostala muslimansko ostrvo sa znatnim konfliktnim potencijalom i kao stalni izvor nemira“. „Zar i ti, Schäuble, prijatelju moj“tako zboriš o Bosni i nakon srpskog genocida nad muslimanima Bošnjacima u Srebrenici?
Dakako, Islamska zajednica je okosnica tog takozvanog „muslimanskog ostrva“, a reisu-l-ulema je simbol. Mi moramo biti svjesni te stigme na našim leđima zbog vjere – islama u Evropi, stigme koja je nepromjenljiva bez obzira šta mislimo i radimo da bismo dokazali da smo Evropljani. Evropa ima tu povijesnu predrasudu o islamu, koju nije u stanju izbrisati. Mi moramo biti svjesni toga na način da iznutra duhovno i moralno budemo snažni u odbrani našeg duhovnog, nacionalnog i državnog prava, kao što ga imaju sve vjere i nacije u Evropi. Takva kakva jeste, Evropa ima dva principa, koja su važna za nas, a to su princip ljudskih prava i princip demokracije. Ta dva principa mi treba da dobro poznajemo i podržavamo.
Mene, međutim, brine nešto druga, a to je pasivan odnos uleme, posebno Udruženja ilmijje, prema napadima na Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu. Meni nije shvatljivo da ulema mudro šuti dok se napada lik i institucija reisu-l-uleme. Gdje su „reisoborci“? Nije to nikakvo retoričko pitanje, već stvarni izazov bosanskoj ulemi da se u vrijeme slobode ne odriče slobode na način šutnje. Svugdje u svijetu, a posebno na Balkanu, mora se biti glasan i jasan da bi se preživjelo. Ne mora se biti bučan, ali se mora svakodnevno biti prisutan u javnom prostoru da bi vas napadači primijetili da ste tu i da ste spremni da uzvratite istom mjerom na napade. Na kraju krajeva, mi muslimani Bošnjaci moramo biti svjesni da neko od nas mora biti meta dušmanima, kako bi ostali bili pošteđeni i spašeni od dušmanskih udara. A Islamska zajednica je uvijek bila najotvorenija meta za dušmane. Zato Islamska zajednica, posebno reisu-l-ulema, nema izbora već da bude meta dušmana. Bosanska ulema mora biti olovni štit u odbrani časti i slobode Islamske zajednice i reisu-l-uleme. Nema drugog puta do našeg uspjeha na Ovome i spasa na Drugome svijetu.