Kako zaustaviti rušenje Dejtona?
“Ako se Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena, nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.”
Gotovo je nemoguće pobrojati sve probleme, incidente, krize, prijetnje, uvrede i ispade koje je tokom proteklih 15 godina vladanja u državi Bosni i Hercegovini proizveo Milorad Dodik. Praktički se huliganstvo njegove politike svodi na aktivno činjenje svega mogućeg što će naštetiti državi Bosni i Hercegovini i pokazati kako je dejtonska Bosna i Hercegovina neodrživa i nemoguća, te da je rješenje u, kako on to u posljednje vrijeme naziva, “mirnom razlazu”!? Naši mediji su zagušeni različitim analizama i procjenama, ali izgleda da danas i sam Dodik ne zna kakav je kraj slijepe ulice u koju je ušao. Ovaj tekst nije još jedna u nizu analiza posljednjih destruktivnih političkih poteza koji dolaze iz bh. entiteta RS, već jedan pokušaj artikuliranja važnih pitanja koja bismo sebi kao građani Bosne i Hercegovine, ali i kao probosanske političke snage, morali postaviti.
Jedino što je veće od Dodikove politike destrukcije, u ovom momentu, jeste činjenica da je država Bosna i Hercegovina, unatoč svih ovih petnaest godina permanentne blokade i političke opsade, opstala i da je mir, kakav-takav, očuvan. Dakako, mnogi se s pravom pitaju dokle će se ovakvo stanje moći održati i kuda će odvesti ovakva bezobzirna politička destrukcija dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine, te otvaranje sve teže i neizvjesnije krize.
Psihoza straha i neizvjesnosti
Ono što je, međutim, učestalije u posljednje vrijeme, jeste sve otvorenije dovođenje u pitanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno, nepriznavanje i kršenje njegovih glavnih postulata, zatim osporavanje pravno-političkih rješenja i reformi nastalih u procesu reintegracije od vremena potpisivanja Dejtona do danas. Najsvježiji primjeri ovog novog političkog kursa u bosanskohercegovačkom entitetu RS su nepriznavanje imenovanja novog Visokog predstavnika, a potom i problematiziranje nekih temeljnih državnih institucija poput Visokog sudskog i tužilačkog vijeća VSTV i Ustavnog suda BiH, zapravo nipodaštavanje i nepoštivanje njihovih odluka. Paralelno s ovom krajnje destruktivnom politikom koja izravnu podršku dobija iz susjedne Srbije, a na širem međunarodnom nivou od Rusije, pa i Kine, od Dodika i njegovih političkih saveznika (koje manipulira i mijenja po potrebi) čuju se pozivi na vraćanje “izvornom Dejtonu”, odnosno “slovu”, a ne “duhu” Dejtonskog mirovnog sporazuma!? Zapravo, iz samih ovih termina i njihovih konotacija vidljivo je kako se politika Dodika i njegovih političkih saveznika unutar RS-a fundamentalizirala u naravi, a radikalizirala u praksi. Najbolje se ovo može vidjeti na svakodnevnoj retorici koja je sve teža, uvredljivija, opasnija i koja je, prema relevantnim istraživanjima, stvorivši psihozu straha i neizvjesnosti, jedan od glavnih faktora odlaska ogromnog broja mladih ljudi, ali i čitavih porodica u ekonomsku migraciju u zemlje zapadne Evrope i SAD.
S druge strane, tokom svih ovih 15 godina Dodikovog političkog huliganstva evidentno je da političke snage koje se zalažu za državu Bosnu i Hercegovinu nemaju adekvatan i efikasan odgovor. Osim silogističkih premisa i parola “kako je Bosnu i Hercegovinu nemoguće mirno podijeliti” ili pak “kako se rušenjem Dejtona ne urušava država, već entiteti”, uz standardne pozive na akcije i reakcije tzv. “međunarodne zajednice” i povremene prigodičarske odbljeske patriotske svijesti, nažalost, unutarnja politička scena Bosne i Hercegovine nema koherentnog političkog odgovora na sve opasnije i sve izraženije podrivanje čak i ovog nesavršenog, nepravednog i kompliciranog Dejtonskog mirovnog rješenja. Umjesto toga, probosanska politička scena je zatočena u svojim prizemnim sitnošićarskim natezanjima, korupcijskim aferama i međusobnim optuživanjima. Probosanska politička scena gotovo da je nestala s međunarodne scene i sve više sama sebi nameće percepciju jedne duboko korumpirane i nesposobne strukture koja kao takva zapravo biva pandan destruktivnom Dodiku!? Takva politička scena je postala politika općina i kantona, tendera i stranačkih uhljebljavanja – dubljih političkih dimenzija i strateških poteza ona jednostavno nema! A međunarodne prilike, barem na Zapadu, nisu nikad bile naklonjenije Bosni i Hercegovini, ali, te prilike valja znati iskoristiti, iskomunicirati i okrenuti u koristi interesa naše države i naših građana. Zasigurno nam ne nedostaje pametnih, sposobnih i talentiranih ljudskih kapaciteta širom svijeta, ali je ključno pitanje u njihovom angažmanu: Jesu li uz sve to i “podobni”, odnosno, da li su spremni sav taj svoj talent, energiju i znanje “ustupiti” skučenim stranačkim i frakcijskim agendama čiji se svjetonazor proteže od Baščaršije do Marijinog dvora!?
Odgovor na političko huliganstvo
U kontekstu stalnih prijetnji i rasplamsalog političkog huliganstva Dodika, koji je ohrabren najnovijim “srpskosvetovnim” uspjesima na Kosovu i u Crnoj Gori, te sve očitijeg urušavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zaćuđujuće je zašto se niko sa probosanske političke scene ne usuđuje pozvati na političke odluke i pravne regulative koje su pravoremeno donijete uoči potpisivanja ovog Međunarodnog mirovnog sporazuma u decembru, 1995. godine. One su, zapravo, bile kontrolni osigurač za opstanak države Bosne i Hercegovine u slučaju da se mirovni sporazum ne bude sprovodio! Zašto niko s probosanske političke scene na Dodikov poziv na vraćanje “izvornom Dejtonu”, a što je zapravo paravan za rušenje Dejtona, ne odgovori sasvim legalno i legitimno da se onda moramo vraćati, ali još koji korak dalje, u stanje koje je pravno reguliralo najviše zakonodavno tijelo Republike Bosne i Hercegovine, tada jedinog međunarodno priznatog subjekta.
Naime, uoči potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a kao uslov da bi bosanska politička delegacija uopće mogla potpisati ovaj Međunarodni sporazum, Skupština Republike Bosne i Hercegovine je 12. decembra, 1995. godine, pod predsjedavanjem gosp. Mire Lazovića donijela Odluku o proglašenju Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava RBiH u kojem se, između ostalog, tretira i problem nesprovođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U Članu 1. ovog Ustavnog zakona stoji sljedeće: “Ako se Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bone i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena, nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.”
Suočena s ovim dugogodišnjim nasrtajima na Bosnu i Hercegovinu retrogradne, secesionističke i velikodržavne politike iz RS-a, koju predvodi Milorad Dodik i njegovi politički sateliti, probosanska politička scena bi sebi i građanima Bosne i Hercegovine, umjesto izlizanih parola i silogističkih fraza, morala konačno razjasniti: Šta pravno i politički znači ovaj USVOJENI i PROGLAŠENI Ustavni zakon? Koliko je ovaj dokument danas relevantan, ukoliko doista dođe do rušenja Dejtona? Kakve pravne posljedice u međunarodnom kontekstu mogu nastati ukoliko se desi urušavanje Dejtona? Da li ova odluka o Ustavnom zakonu može biti pravni osnov za sazivanje Skupštine, da li je to Skupština Federacije BiH ili Parlamentarna skupština BiH, te vraćanje na status Republike Bosne i Hercegovine? I konačno, da li postoje uopće mehanizmi unutrašnjeg bosanskohercegovačkog odgovora osim ustaljenog oslanjanja na reagiranje “međunarodne zajednice”?