Bezvrijedna istraživanja
Američki online magazine Newlines objavio je 10. septembra ove godine tekst autorice Lydie Wilson o istraživačkim projektima koji su nastali nakon 11. septembra 2001. godine o nasilnom ekstremizmu. Tekst ima naslov “Gone to Waste: the’CVE’ Industry After 9/11” (Otišlo u otpad: industrija ‘borbe protiv nasilnog ekstremizma’ nakon 9/11). Autorica vrlo kritički govori o cijeloj industriji istraživačkih projekata koji su se bavili nasilnim ekstremizmom i koji za dvije decenije nisu ništa značajno proizveli. Riječ je bila o trci za istraživačkim grantovima, nekompetentnim istraživačima i irelevantnim, često moralno i politički problematičnim rezultatima. Nerijetko, takva istraživanja su završavana i stigmatizacijom cijelih zajednica.
Do tog stanja su, prema mišljenju autorice, doveli sljedeći faktori: kratkoročna priroda istraživačkih grantova koji su obeshrabrivali temeljita istraživanja; žurba u implementaciji programa da bi se pokazalo da se nešto radi; kada su istraživanja bila neuspješna to se prikrivalo da bi se obrazložio neuspjeh; vlade širom svijeta nisu bile spremne da primijene zaključke koji bi ukazvivali da nešto nije uredu s njihovim društvima.
Neki istraživači i sami su bili spremni da relativiziraju poslove kojima se bave. Autorica navodi primjer s jednog skupa istraživača gdje je postavljeno pitanje adekvatnosti terminologije. Na to je jedan evropski istraživač hladno rekao: “Nije me briga da li to vi zovete radikalizacija ili kikiriki puter” ignorišući tako ulogu koju izbor riječi ima u iznalaženju odgovora na probleme. Jedan birokrata Ujedinjenih nacija je drugom prilikom bio veoma ciničan rekavši “Mi se slažemo sa svakim konceptom koji nam donosi fondove”. Autorica dalje niže slučajeve koji ukazuju na nekompetentnost istraživača, neadekvatnu metodologiju i trku za fondovima. Nerijetko su istraživači boravili u pojedinim zemljama radi istraživanja na terenu ali nikada nisu vidjeli svoje ispitanike. Sve je to imalo za posljedicu proizvođenje intelektualnog otpada.
Ovaj tekst nam pomaže da identifikujemo sličan fenomen i u našem regionu. Prije 11. septembra 2001. godine broj istraživača koji su se bavili religijom i nasiljem, religijskim ideološkim pokretima i grupama, posebno u kontekstu islama bio je veoma skroman. Sjećam se kada sam 1980-ih rekao jednom našem intelektualcu da istražujem šerijatske sudove hladno mi je rekao da je to zastarjela tema. Ne treba isticati da je tada bujao pokret islamske obnove koji je upravo nastupao sa sloganom primjene šerijatskog prava u javnom domenu. Nakon proglašenja “rata protiv terora” veliki broj mladih istraživača utrčao je u teren bez adekvatnih priprema. Mnogi od njih nisu imali nijedan objavljen rad o tim temama a aplicirali su i dobili fondove za istraživanja. Preko noći su se nastojali obrazovati o dalekim temama kao što su reformistički muslimanski pokreti, selefizam, militantni pokreti, islam i nasilje, džihad i slično. Da bi bili uspješni na konkursima za fondove fokusirali su se na poželjne teme, gdje je ključna riječ bila “islam”. Strani finansijeri su pogrešno smatrali da ako je neko iz regiona u kome žive muslimani mora odlično znati islamske i bliskoistočne studije. Uzet ću primjer studenta koji mi je nakon predavanja o islamskoj pravnoj kulturi iskreno rekao da, iako stanuje iznad Baščaršije, o tome nikada nije ranije čuo.
Fokusiranje na islam i muslimane dovodilo je do predstave da veza između religije i nasilja postoji samo u slučaju islama a ne i u drugim religijama i svjetovnim ideologijama. Tek su neki savjesni mladi istraživači unijeli teme kao što su desničarski pokreti i nasilje u regionu.
Ako slijedimo Lydiu Wilson u njenom načinu mišljenja doći ćemo do zaključka da su i rezultati naših brojnih istraživača nasilnog ekstremizma kod muslimana istog karaktera kao i kod njihovih kolega na Zapadu. Mi smo, doduše, u našoj historiji imali u socijalističkom periodu sličan fenomen. Nakon 1970-ih godina došlo je do poplave magistarskih i doktorskih radova o socijalističkom samoupravljanju. Kada je taj društveni eksperiment napušten u bibliotekama su ostali radovi koje niko nije čitao niti uvažavao. Mnogi autori bi najradije izbrisali te naslove iz svojih bibliografija ili su to već uradili. Takva bi mogla biti i sudbina brojnih izvještaja o borbi protiv nasilnog ekstremizma.