Vodstvo, liderstvo (prvi dio)

Prilozi za enciklopedijski leksikon Kur'āna

Uvod

Imajući u vidu da se islam shvata, a i sam sebe tumači, na način posljednjeg vjerskog nastupa u čovječanskim razmjerima, pomislilo bi se da Božanska riječ Kurʼāna donosi mnoštvo riječi koje se odnose na vodstvo, ili, pak, izraze koji ukazuju na upravljanje i rukovođenje među ljudima. Ipak, poman kontekstualni pregled riječi i imenica (ḫalīfa, imām, malik, mulk, sulṭān, wazīr, wakīl, musayṭir...)

koje upućuju, ili bi se moglo protumačiti da upućuju, na vodstvo i liderstvo među ljudima, zapravo ukazuje na to da je težište Kurʼāna od samog početka njegova objavljivanja bilo na tome da same ljude podstakne da, na moralan i odgovoran način, i po pravdi (al-ʻadl - ُل ْد َع ,)الْ sebi domišljaju oblike vodstva i forme rukovođenja.

Kako ćemo vidjeti iz ovoga priloga, mnogi komentatori Kurʼāna istakli su da na području vodstva Kurʼān nije dao gotova rješenja, već ljude podstiče da na poljima odnosa među sobom, pa i odnosa koji se tiču vodstva, vlasti, vladanja i upravljanja, pristupe odgovornom i kreativnom mišljenju ili iǧtihādu.

1.

Ḫalīfa ٌة( َف ِي )خل – egzistencijalna pozicija namjesništva u ime Boga Kad Božanska riječ Kurʼāna spominje nazive ḫalīfa, sulṭān, imām, wazīr, malik, wakīl..., pomislili bismo, nakon gotovo petnaest stoljeća proteklog povijesnog iskustva islama na Zemlji, da Kurʼān sa svojih stranica nudi zaokružen sistem vlasti, vladavine, upravljanja i ravnanja među ljudima. Ali, to nije tako.

Krenemo li od riječi ḫalīfa ِيفة( )خل koja se, na neki način, povijesno povezuje sa muslimanskim oblicima upravljanja i vladavine, ḫalīfa se spominje – na karakterističan način – tek dva puta u Kurʼānu. Slijedom knjiškog redoslijeda Kurʼāna, sura Krava/al-Baqara (2:30) donosi Božanski proglas da će Bog stvoriti ḫalīfu na Zemlji. Komentatori Kurʼāna smatraju da se ḫalīfom ukazuje ili na Ādema/Ādama, prvog čovjeka i prvog Božijeg poslanika, ili na svakog čovjeka, muško ili žensko, jer svi ljudi su, u vjerskom postavu Kurʼāna, namjesnici Božiji čije su se duše, još u predegzistentnom stanju, odazvale Bogu prihvatanjem ugovora (al-mīṯāq - الميثَاق ) s Njim (usp. Zidine/al-Aʻrāf, 7:172). Također, prema Kurʼānu (Saveznici/al-Aḥzāb, 33:72) samo čovjek (al-insān ُن- َسا ِلن ا ) jeste taj koji je prihvatio nositi Polog, emānet ili al-āmāna َمانَُة( َل ,)اْ što je, zapravo, polog vjere u Boga koji svako ljudsko biće potencijalno nosi u sebi (al-istiʻdād - ُد َدا ْع ِت ِل*سْ ,)ا kao i slobodu da taj polog realizira ili ne realizira.

Nadalje, drugi i posljednji karakteristični spomen riječi ḫalīfa u Kurʼānu (Sād/Ṣād, 38:26) naveden je uz Dāwūda, a.s., Božijeg poslanika:

بين فاحكم الرض في خليفة نَاك جعل ِإن ُد داوو ي ِّق َح ِبلْ ِس النَّا

“O Davude!

Mi smo te namjesnikom (ḫalīfom) na Zemlji učinili, pa ljudima po Pravdi sudi!“(38:26).

No, ne čini se da je ovo tituliranje Dāwūda, a.s., ḫalīfom dato u smislu njegova opunomoćenja za vladara, kralja ili apsolutistu, već se sintagmom “ḫalīfa na Zemlji“(ḫalīfatan fī l-arḍi) samoga Dāwūda podsjeća na njegove vjerske ili namjesničke obaveze prema Bogu, onakve kakve je imao i Ādam, a.s., ili kao što ih ima svaki čovjek, muško ili žensko.

Množina riječi ḫalīfah, ḫulafāʼ ُء( َفا ُخلَ ) u Kurʼānu se spominje, na također vrlo karakterističan način, u tri maha, u sūri Zidine/al-Aʻrāf dva puta (7:69; 7:74), te jednom u sūri Mravi/an-Naml (27:62).

Ako se prati tekst i kontekst Kurʼāna, riječ ḫulafāʼ u sūri 7:69. znači “nasljednici nakon Nūḥova naroda“, dok u 7:74. znači “nasljednici nakon ʻĀdova naroda“. U Kurʼānu se riječju ḫulafāʼ ukazuje na iznimnu počast uloge u prenošenju pologa vjere u Boga, i nikako se ne radi o nekim vladarskim ili kraljevskim vlastodržačkim titulama. Također, spomen ḫulafāʼ u sūri 27:62., iako vrlo općenita (ḫulafāʼu l-arḍ - namjesnici na Zemlji), također je počasno tituliranje cijeloga čovječanstva: to jest, vi ljudi (vi, o svekoliko čovječanstvo!) jeste ti koji se, svojim pokoljenjima, Božijim određenjem smjenjujete na Zemlji u prenošenju emāneta vjere.

Wa yaǧʻalukum ḫulafāʼa l-arḍi

الرض َْْ خلفاء ََُ يجعلكم ََُُْْ و

Dakako, u Kurʼānu riječ ḫalīfa ima, osim množine ḫulafāʼu, i množinu ḫālāʼifu ( ُف ِئ َال َخ ). Tekstualna evidencija četiri mjesta iz tri sūre Kurʼāna (Stoka/al-Anʻām, 6:165;

Jūnus/Yūnus, 10:14; 10:73; Stvoritelj/

Fāṭir, 35:39) posve jasno pokazuje da riječ ḫālāʼifu uvijek ukazuje ili na sukcesivno smjenjivanja bivših pokoljenja čovječanstva novim pokoljenjima, ili je, pak, riječ o tome da jedan dio čovječanstva (jedan narod) uslijedi nakon drugog dijela čovječanstva (drugog naroda). Riječju ḫālāʼifu ne ukazuje se na bilo kakvo vlastodrštvo, dvorce, kraljevske pijadestale, tronove, krune, zlatna prijestolja.

O značenju riječi ḫālīfa u Kurʼānu u novije vrijeme angažirano je pisao ʻAlī ʻAbdurāziq u svojoj knjizi al-Islāmu wa uṣūlu l-ḥukmi (Islam i principi vlasti). To djelo doživjelo je brojne kritike, najčešće negativne, ali ga je dobro čitati da bi se preduprijedila nategnuta i ideološka tumačenja Kurʼāna.

2.

Sulṭān ( )*لطان – jamstvo, dokaz, moć, argument, o/vlast S obzirom na to da je vladarska titula sulṭān obilježila barem hiljadu godina povijesnog islama, pomislili bismo, također, da se i riječju sulṭān, koja se u Kurʼānu spominje na nekih trideset i sedam puta, ukazuje na vladarsku titulu koja ima neupitno kurʼānsko opunomoćenje. Ali, stvari tako ne stoje. Od trideset i sedam spomena riječi sulṭān u Kurʼānu, za tom riječju Božanska Objava preovlađujuće (gotovo trideset i tri puta) poseže u značenju dokaz, jamstvo, argument, najčešće dokaz koji sam Bog objavljuje e da bi ʼkolebljivo čovječanstvoʼ uvjerio u Svoje istine. Na primjer, sūra Stoka/ al-Anʻām (6:81) oglašava mnogobošcima da

“Bog njima nije objavio nikakav dokaz /sulṭānan/ u prilog valjanosti mnogoboštva.“

Mā lam yunazzil bihī ʻalaykum sulṭānan.

*لطان عليكم ُْ ِه ِب ْل ِّز يُنَ ْم لَ َما

Osim što riječ sulṭān u Kurʼānu preovlađujuće znači dokaz, jamstvo, argument i sl., ona na nekoliko mjesta znači vlast u smislu o/vlasti ili opunomoćenja. Prema slovu Kurʼāna (sūra Pčele/an-Naḥl, 16:100), sam šejtan (šayṭān ٌن/ َطا ْي سَ L/ ili sotona) ima svoj sulṭān ili o/vlast nad onima koji ga slijede: Innamā sulṭānuhū ʻalā l-laḏīna yatawallawnahū!

يتولونه َُ ََ الذين على *لطانه ُُ إنما ََّ

Prethodni āyat iste sure (16:99) tvrdi da “šayṭān nema nikakve o/ vlasti nad onima koji vjeruju“(laysa lahū sulṭānun ʻalā l-laḏīna āmanū).

Pratimo li dalje neke druge karakteristične upotrebe riječi sulṭān u Kurʼānu, uočavamo da u sūri Svemilosni/ ar-Raḥmān (55:33) riječ sulṭān znači veliku moć koju ljudi trebaju imati ako žele da “prodru ponad graničja nebesa i Zemlje“. Na ovom se mjestu u Kurʼānu (55:33) čovječanstvu, ali i civilizaciji džina, poručuje: “Vi nećete moći prodrijeti (ponad graničja nebesa i Zemlje) osim ako ne budete imali veliku moć (sulṭān)!“

Lā tanfuḏūna illā bi sulṭān!

سلطان ب إال َن ُو ُفذ ْن ت ال

Napokon, sūra Čas neizbježni/al-Ḥāqqah (69:29) oslovljava scenu čovjekova umiranja, napose čovjeka koji je bio na vlasti ili je imao veliku moć. Prema 69:29., takav čovjek u strašnom samrtnom hropcu kaže: “Moć i vlast moja propala je!“Halaka ʻannī sulṭāniyah!

ْه َطاني ُ*لْ ِي َعنّ َك َهلَ

U Kurʼānu se nigdje riječ sulṭān ne spominje kao vladarska titula, niti kao položaj u vlasti unutar nekog pomno izloženog koncepta ili hijerarhijskog sistema vladavine.

3. Malik ( ٌك ِل َم ), wazīr ٌر( ِي َوز ), imām ٌم( َما ِإ )...

Na ovom mjestu u ovom prilogu dobro je prisjetiti se 67. sūre Kurʼāna koja ima karakterističan naslov - “Vlast“(al-Mulk - ُك ُملْ .)الْ Pomislilo bi se da ovo poglavlje Kurʼāna izlaže jedan (islamski) “sistem vlasti“među ljudima ili “sistem islamske vlasti“među samim muslimanima. Ali, ni to nije slučaj. Sūra “Vlast“(al-Mulk) ima trideset redaka, uzeta u cjelini ona ukazuje na “Božiju vlast“u kosmosu i svijetu. Malik ٌك( ِل َم ) ili vladar (kralj) jeste riječ iz istog korijena kao i riječ vlast – mulk. U Kurʼānu se Bog na nekoliko mjesta opisuje kao Malik ٌك( ِل َم ), tu riječ prijevodi Kurʼāna obično prevode kao “Vladar“, a ne “Kralj“, e da bi se izbjegle antropomorfne namisli i asocijacije. Na primjer, u sūri Progonstvo/al-Ḥašr (59:23) za Boga se kaže da je “Vladar, Sveti“(al-maliku l-quddūsu – ُس ُو ّد ُق الْ ُك ِل َم .)الْ

Pa ipak, kad je posrijedi oslovljavanje nekih ljudskih bića u Kurʼānu, kurʼānska riječ al-malik ( ُك ِل َم )الْ (“kralj“ili “vladar“) koristi se pet puta da se ukaže na faraona (Jūsuf/ Yūsuf, 12:43., 50., 54., 72., 76), ili pak na nekog vladara koji je vladao Egiptom kad je tamo boravio Yūsuf, a.s., Božiji poslanik. U Kurʼānu osim faraona ili egipatskog vladara iz doba Yūsufa, a.s., niko od ljudi nije nazvan “kraljem“ili malikom ِلك) َم (pet puta! Razloge zašto se faraon u Kurʼānu na pet mjesta titulira

“kraljem“(al-malik) vidimo prije svega u činjenici da je faraon (firʻawnu - ُن ْو ْرع ِف ) u Kurʼānu opisan kao personifikacija najgore moguće vlasti kakvu je čovječanstvo ikada iskusilo!

U sūri Krava/al-Baqara (2:246. i 247) kralj ili malik spominje se i u kontekstu kazivanja o jevrejima i uspostavljanju jednoga kralja kao njihovog jevrejskog vladara. Tu se “kralj“(malik - ٌك ِل َم ) spominje jednom u općenitom smislu, a drugi put u vezi sa kraljem Saulom (Ṭālūtom - ُت ُو َطال ), koji je poznat u jevrejskoj povijesti. Spomenimo još da sūra Pećina/al-Kahf (18:79) spominje nekog kralja silnika, koji je (od siromašnih ribara?) plijenio nove /ispravne/ lađe:

Wa kāna warāʼahum malikun yaʼḫuḏu kulla safīnatin gaṣban!

ْصبا غَ ٍة ِينَ *ف َّل ُك ُذ ُخ ْأ يَ ٌك ِل َم ْم ُه َء َرا َو َن َكا َو

Na jedan posredno vidljiv način, iz Kurʼāna se vidi ako ne gnušanje, a onda barem distanciranje, spram ljudi kao kraljeva. Naime, Kurʼān oglašava: Samo se Bog naziva “Istinskim Vladarem“ili “Istinskim Kraljem“(al-Maliku l-Ḥaqqu – ُك ِل الْم

.)الحق To jasno vidimo u sūri ṬāHā (20:114) i u sūri Vjernici / alMuʼminūn (23:116).

Dakako, nepotrebno je i spominjati da se niti jedan Božiji poslanik u Kurʼānu nikada ne naziva “kraljem“(malik - ِلك َم ) u smislu kraljeva koji vrše zemaljsku vlast, čak ni Dāwūd ni njegov sin Sulaymān u Kurʼānu nisu nazvani takvim kraljevima, iako sami komentari Kurʼāna o njima govore kao o kraljevima! Naime, iako se u sūri Krava/

al-Baqara (2:251) kaže da je “Bog podario Dāwūdu vlast (al-mulk - ُك )الْملْ i mudrost (al-ḥikma - ,“)الحكمة te, k tome, iako sūra Vjerovjesnici/alAnbiyā (21:79) potvrđuje da je Bog “obojici, i Dāwūdu i Sulaymānu, dao vlast /ili: mudrost - ḥukman da sude/, a podario im je i znanje:

Wa kullan ātaynā ḥukman wa ʻilman

ًما ِعلْ َو ًما ْك ُح آتيْنَا ًّال ُك َو

ipak, niti jednog od njih Kurʼān ne naziva, niti oslovljava, kraljem ili kraljevima u smislu vladarske kraljevske titule!

Iz Kurʼāna jasno vidimo sljedeće razlučivanje: A) Jedno je reći da je nekom od Božijih poslanika data vlast (al-mulk - ُك ُملْ ,)الْ a B) posve drugo toga dotičnoga nazvati “vladarem“ili “kraljem“.

U ovom smislu treba sagledavati i āyat 2:102., gdje se spominje “vlast Sulaymānova“ili “vladavina Sulaymānova“(mulku sulaymana –

َن *لَْيَما ُك ,)ُملْ ali u Kurʼānu se Sulaymāna nigdje ne označava “kraljem“. Štaviše, iako je Kraljica od Sābe u komentarima Kurʼāna često oslovljena kao “kraljica“ili “vladarica“, u samom Kurʼānu ona se ne naziva kraljicom, već se samo (u izvještaju Sulaymānova uhode) kaže da je ona “žena koja vlada njima“(svojim podanicima, narodom od Sabe):

Innī waǧadtu ʼmraʼatan tamlikuhum!

تملكهُم َْ ًة َرأَ ْم ا ُت ْد َج َو ِي إن

Na ovom mjestu dobro je prisjetiti se sūre Trpeze/al-Māʼidah (5:20) i Mūsāovih/Mojsijevih, a.s., riječi kojima podsjeća jevreje na to da im je Bog dao dvije iznimno važne mogućnosti i šanse, jedna je – rekli bismo – “vjerovjesništvo“a druga je “vladarenje“ili “kraljevanje“:

َو َء أنبيَا ِْ ْم ُك ِي ف َل َع َج ْذ ِإ ْم ُك علَي الله َمة ْع ن اذكروا قوم ي ًكا ُو ُمل ْم ُك َعلَ َج ... لمين َعا الْ َن ِم ًدا َح أَ ِت ْؤ يُ ْم لَ َما ْم ُك َت آ َو

“O moj narode (o jevreji!),

Božije blagodati prema vama vi se sjetite,

kad Bog neke između vas učini vjerovjesnicima a vas (neke) učini kraljevima, i kad vam dade to što nikom na svim svjetovima nije dao!“(5:20)

Karakteristično je da ovdje navedene Mūsāove/Mojsijeve riječi u vezi sa jevrejima na jasan način ukazuju na vjerovjesnike (anbiyāʼ) i na kraljeve (mulūk). Da li se ovim želi to dvoje osloviti kao dvije odjelite “vlasti“koje su bile uvriježene među jevrejima – ostaje za neku drugu raspravu.

Napokon, Božanska riječ Kurʼāna sa velikim gnušanjem govori o rušilačkim postupcima nekih kraljeva kad osvoje neki grad. Upravo s ciljem iznošenja jednoga kontrasta, vladarica od Sabe (u komentarima Kurʼāna nazvana kraljicom) kaže (sūra Mravi/an-Naml, 27:34) da:

ْهلهَا أ َة َّز ِع أَ ُوا َعل َج َو َها ُو َسد أف قرية ًَ َْ دخلوا إذا الملوك ُْ إن

... ًة ِذلَّ أَ

“kad kraljevi grad neki osvoje, oni ga razore, i poniženim učine stanovnike njegove ugledne!“

A sada dolazimo do riječi wazīr

( ٌر ِي َوز ) koja se spominje u sūrama TāHā/ṬāHā (20:29) i Presudni dokaz/al-Furqān (25:35), i znači “pomoćnik“, “zastupnik“. I ovdje bi se, s obzirom na dugu povijest islama i (lošu ili dobru) ulogu mnogih vezira (wuzarāʼ) tokom više od hiljadu godina, pomislilo kako sam Kurʼān protežira ili promovira vezire i vezirsku vlast. Ali, sa stranica Kurʼāna se takvo što ne može zaključiti. U obje maloprije spomenute sūre,

wazīr ٌر( َوزي ) se spominje kao atribut uz Hārūna (Arona), a.s., Mūsāova (Mojsijeva), a.s., brata. U prvom retku (20:29) Mūsā moli dragoga Boga: “I daj mi pomoćnika iz moje porodice“(wazīran min ahlī – ِي ْهل أَ ْن ِم ًرا ِي َوز ), dok se u drugom retku (25:35) jasno veli da je Mūsāu/Mojsiju ta molba bila uslišana: “I brata Hārūna smo mu /Mūsāu/ pomagačem učinili“:

Wa ǧaʻalnā maʻahū aḫāhu hārūna wazīran.

وزيرا ًِ هارون أخاه معه َعلنَا َج و

Božanska riječ Kurʼāna ne daje nikakve daljnje informacije o tome šta jesu dužnosti wazīra, da li bi trebalo da wazīr bude “važan kadar“u nekom “sistemu vlasti zasnovane na islamu“i tome slično. Ništa od toga ne nalazimo u Kurʼānu, na stranicama knjige Kurʼāna o tome ne možemo detektirati nikakve detalje.

Ni znamenita riječ imām ٌم( َما ِإ ), o kojoj se mnogo raspravljalo, i koja se, naravno, spominje u Kurʼānu, nije data kao izraz ili termin koji bi ukazivao na važnu kadrovsku ljestvicu u nekom “islamskom sistemu vladavine“ili vlastodrštva. Prema slovu Kurʼāna, od svih Božijih poslanika samo i jedino se, na jasan i nedvojben način, Ibrāhīma/Abrahama, a.s., naziva imāmom (Krava/

al-Baqara, 2:124):

ًما َما ِإ ِس للنَّا َك ِعلُ َجا ِي ِإنّ

Innī ǧāʻiluka li n-nāsi imāman! “[Ja, Bog] učiniću da ljudima predvodnik budeš ti!“

Inače, u Kurʼānu je razuđena upotreba riječi imām. Na dva mjesta

(Hūd, 11:17; Pješčane dine/al-Aḥqāf,

46:12) spominje se Mūsāova knjiga kao “imām“ili “vodilja“(kitābu

mūsā imāman – ًما َما ِإ َى ُو* م ُب َتا ,)ك k tome, u Noćnom putovanju/al-Isrā

(17:71) donosi se jedan eshatološki prizor sa Sudnjeg Dana, gdje se “narodi ili ljudi prozivaju po (sa) svojim vođama“:

Yawma nadʻū kulla unāsin bi imāmihim!

ِهم م َما بإ ِِ أنس َُ كل ندعو َْ يوم

Nadalje, sūra Hidžr/al-Hiǧr

(15:79) riječ imām koristi u karakterističnom značenju “glavnoga puta“pored koga su jasno vidljive ruševine dviju naseobina bivših/drevnih naroda:

Wa innahumā la bi imāmin mubinin!

ٍن ِي مب ٍم َما ِإ ِب ل َما َّهُ ِإن َو

I na nekoliko drugih mjesta u Kurʼānu imamo vrlo karakteristične spomene riječi imām i značenja koja su posve daleko od onih koja bi ukazivala na položaje na vlasti ili “kadrovske ljestvice“. Tako se u sūri

Presudni dokaz/al-Furqān (25:74) za riječju imām poseže u značenju

predvodnog primjera ili rukovodnog uzora:

“[Bože!] učini nas predvodnicima /uzorima, primjerima/ za bogobojazne!“

Wa ʼǧʻalnā li l-muttaqīna imāman!

إماما للمتقين ُِْ َعلنَا واج

Napokon, sūra Jāsīn/YāSīn (36:12) oslovljava riječ imām kao Knjigu (Registar?) koja je Jasna Vodilja, u kojoj je dragi Bog sve naveo i pobrojao (fī imāmin mubīnin – مبين ٍم َما ِإ .)فى

Iz Kurʼāna se ne može zaključiti da ta Božija knjiga promovira imāmat (al-imāmah - )المامة ِْ kao oblik / islamske!/ vladavine rezervirane za muslimane. Iz pet upotreba riječi

imām u množini u Kurʼānu dvije su spomenute u vrlo negativnom kontekstu. Tako se spominju “imāmi [vođe] nevjerstva“(aʼimmatu l-kufr

– ِر ْف ُك ْل ا ُة َّم ِئ )أَ (usp. Pokajanje/at-Tawba,

9:12), zatim se spominju “imāmi [vođe] koji pozivaju u Pakao“(aʼimmah yadʻūna ilā n-nāri – َى ِإل َن ُو ْدع يَ ًة ِئم أَ

ِر .)النَّا (usp. Kazivanje / al-Qaṣaṣ,

28:41).

Preostale tri upotrebe riječi aʼimmah ٌة( َّم )أَئِ u množini u Kurʼānu su spomenute isključivo u kontekstu govora o jevrejskome narodu. Sūra

Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:73) govori o Božijim poslanicima, Isḥāqu i Yaʻqūbu, a.s., tu se kaže: “Mi [Bog] učinili smo ih vođama da upućuju po Našoj Zapovijedi!“

َن ِر ْم َأ ِب َن ُو ْهد يَ ًة أَئِم ْم ُه َعلنَا َج و

Wa ǧaʻalnāhum aʼimmatan yahdūna bi amrinā!

Također, sūra Kazivanje/al-Qaṣaṣ

(28:5) na samom svome početku govori o Mūsāu i faraonu, te o faraonskom okrutnom tlačenju jevreja. A onda Božanska riječ Kurʼāna veli da Bog hoće da blagodatima obaspe one koji su na Zemlji tlačeni, i hoće da “ih učini vođama...“(wa naǧʻalahum aʼimmatan – ًة ِئم أَ ْم َعلَهُ ْج نَ و ). Ali iz ove alineje se jasno vidi da se radi o moralnom vodstvu i predvodništvu, a ne o vlastodržačkim pozicijama.

Napokon, sūra Klanjanje ničice/

as-Saǧda, (32:24) obznanjuje da je između jevreja “Bog određivao vođe

(aʼimmah) da upućuju po Njegovoj

naredbi“:

بأمرن َْ يهْدون ًة ِئم أَ ْم ْنهُ م نَا جعل و

Wa ǧaʻalnā minhum aʼimmatan yahdūna bi amrinā!

(nastaviće se)