Učenje dova i Kur’ana kod osoba u teškoj bolesti

Rubrika naših znanstvenika iz oblasti hadisa posvećena je ispravnom razumijevanju i zaštiti hadisa i sunneta od pristrasnog i ideološkog tumačenja.

Često smo u situaciji da posjećujemo naše bolesne, ponekada su to oni koji su na samrtnoj postelji i vjernik se pita, kako da postupi u toj situaciji. Svakako da ima mnogo hadiskih dova preporučenih da se uče za bolesnika, u kojima molimo Allaha, dž.š., da izliječi bolesnog, da mu oprosti grijehe, da mu olakša stanje u kojem se nalazi, da i njemu i nama dadne lijep završetak/husnul-hatime i rastanak s ovim svijetom.

U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., nas upućuje na jednu vrlo kratku i praktičnu dovu u ovim situacijama, pa kaže:

„Ko posjeti svog bolesnog brata muslimana i sedam puta kod njega prouči ovu dovu, bolesnik će, ako Bog da, ozdraviti, osim onoga kome je došao edžel-smrtni čas: Es’elullahel-azime Rabbel-aršil-azimi en ješfijek / Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Prijestolja velikog, da ti podari zdravlje! (Tirmizi i Ebu Davud – sahih)

Kod posjete bolesniku uči se također: La be’se tahurun inša’Allah! (Ne brini, bit ćeš čist od grijeha i izliječen ako Bog da!) (Buharija)

Preporučeno je da bolesnik u teškoj bolesti uči dovu: Allahummagfir li verhamni ve elhikni birrefikil-a’la.

(Allahu, oprosti mi, smiluj mi se i pridruži me društvu najuzvišenijem.) (Buharija i Muslim) Ako je bolesnik van svijesti, u komi, onda dovu uči drugi za njega. Isto tako se kod bolesnika lagahno i nenametljivo izgovaraju riječi najboljeg zikra La ilahe

illallah, kako bi ih i on izgovarao.

Vrijednost učenja sure Jasin

U ovakvim i drugim teškoćama se spominje hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Učite suru Jasin onima koji su na samrti.” (Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed)

Zbog spomenutog hadisa većina učenjaka – rahimehumullah – od Hanefija, Šafi›ija i Henbelija, smatraju da je mustehab / poželjno i lijepo učiti suru Jasin osobi koja je na samrti. Malik – rahimehullah – smatra ovo učenje mekruh / pokuđenim, zbog slabosti ovog hadisa, kao i zbog toga što nije ovu praksu zatekao u Medini.

Učenjaci smatraju da je kur’anska sura, Jasin specifična po tome, da ono što je teško olakšava, s Allahovom voljom i pomoći. Oni kažu da prilikom bilo kojeg posla, ili poteškoće koja se osjeća, kada se ona prouči, Svemogući Allah, olakša tu stvar i taj posao. Zbog toga se uči sura Jasin kod osobe na samrti, kako bi se na tu osobu spustila Allahova milost i berićet, pa da joj olakša ispuštanje duše.

Kod nas je adet da se sura Jasin uči i nakon smrti i dženaze, u kući umrlog, kako bi se olakšala tuga i bol porodice.

Također je lijepo, pored musafirske dove, proučiti ovu suru kada se putuje, kako bi Allah, dž.š., olakšao putovanje i hajirli povratak s njega.

Ima drugih predaja koje govore o koristi blagovremenog učenja sure Jasin osobi koje je na samrti.

Imam Ahmed bilježi u svome Musnedu od Savfana koji kaže da su mu pričali njegovi učitelji (iz generacije tabi’ina) da su prisustvovali smrtnom času ashaba Gudajfa ibn El-Harisa Es-Sumalijja, koji ih je upitao: – Ima li neko od vas da prouči suru Jasin? – Tada mu je suru Jasin proučio Salih ibn Šurejh Es-Sekuni. Kada je stigao do četrdesetog ajeta, Gudajf, r.a., je tada ispustio svoju dušu. Zbog toga su ovu tabi’ini smatrali da, kada se sura Jasin prouči pored umirućeg, da će mu to olakšati rastanak s dušom.

Također, prenosilac Safvan kaže da je suru Jasin učio Isa ibn El-Mu’temir pored Ibn Meabeda. (Ibn Hadžer je u svojoj knjizi El-Isabe, 5/324 ovu predaju ocjenio dobrom/hasen)

Učenjaci također kažu, da je sura Jasin specifična po svom sadržaju i tematici o kojoj govori a to je iskreno vjerovanje / tevhid. Posebno naglašavaju priču o čovjeku koji se spominje u suri Jasin, kojeg su njegovi sunarodnjaci ubili, nakon što ih je on pozivao u pravu vjeru. Nakon toga Allah, dž.š., ga nagrađuje džennetom, pa se u Kur’anu kaže: „I reći će se: – Uđi u džennet! a on će reći: – Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i počastvovanim me učinio!“(sura Jasin, 26-27) Pojedini učenjaci kažu, kada duša bolesnika čuje ove ajete koji govore o džennetu, nadati se da će i ona to poželjeti pa će lakše izaći.

Ima i drugih hadisa u kojima se govori o vrijednosti sure Jasin, mada je većina njih slabog seneda. Od njih su:

„Svaka stvar ima svoje srce, a srce Kur’ana je sura Jasin, poželio bih da ona bude u srcu svakog čovjeka od moga ummeta.“(Bezzar)

„Ko noću prouči suru Jasin, nadajući se Allahovom zadovoljstvu, bit će mu oprošteni (mali) grijesi.“(Ibn Hibban)

„Onome ko uči suru Jasin, tražeći Allahovo zadovoljstvo bit će oprošteni raniji (mali) grijesi. Zato učite Jasin, naročito kod osoba na samrti.“(Bejheki – sahih)

U jednoj predaji se kaže: „Kome god se prilikom smrti prouči sura Jasin, Allah, dž.š., će mu olakšati.“(Musnedul-Firdevs)

Imaju li mrtvi koristi od učenja Kur’ana živih

Kur’an je prvenstveno objavljen nama živima, da ga učimo i postupamo po njegovim propisima. Vrlo interesantno je naglasiti da se baš u suri Jasin kaže: „Ovo je samo pouka – Kur’an jasni, da opominje onoga ko je živ...” (Jasin, 70.)

Ipak se postavlja pitanje, da li mrtvi imaju sevap od onoga što im njihov bližnji prouči. Detaljna rasprava o ovom pitanju bi nas daleko odvela, ali ću pokušati da kažem ono što je najprikladnije i najpraktičnije za našu svakodnevnicu, naše vjernike koji često posjećuju mezarja svojih umrlih.

Obilaziti mezarja je sunnet i to nas podsjeća na prolaznost ovoga svijeta. Pored dova koje učimo, smatram da je praktično i lijepo da tom prilikom proučimo nešto iz Časnog Kur’ana: suru Jasin, ili suru Tebareke, za koju Poslanik, s.a.v.s., kaže da štiti od patnje u kaburu, suru Fatihu, početak i završetak sure El-Bekare, tri posljednje sure iz Kur’ana itd. Nadati se da će Allah, dž.š., zbog berićeta Kur’ana spusti svoju milost i na onoga koji uči a i na one koji su u tim kaburima. Smatram da je to dobar početak i priprema da se nakon toga prouči prigodna dova u kojoj molimo Svemogućeg Allaha za milost i oprost grijeha našim rahmetlijama. Lakše će naše unuče, ili dijete proučiti Fatihu svome rahmetliji nego da od njega sada očekujemo da uči posebne dove, koje možda i ne poznaje.

Veliki broj učenjaka smatra da sevapi od učenja Kur’ana živih stižu do umrlih, odnosno da njihovo učenja koristi umrlima. To je stav Ebu Hanife i Ahmeda, ali i mnogih drugih učenjaka. (Komentar Muslima od Nevevija, 7/90, Ibn Kudame, El-Mugni,

2/424, Ibn Abidin, Reddul-muhtar,

2/243. Pogledaj fusnotu Vrtovi pobožnjaka, str.458)

Opće je poznato da, kada se uči Kur’an, onda se meleki spuštaju i okružuju onoga koji uči Kur’an i spominje Allaha, dž.š. U hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada god se ljudi sakupe u nekoj od Allahovih kuća (džamiji) da uče Kur’an i da ga proučavaju, meleki ih okruže, obaspe ih Allahova milost i na njih se spusti smiraj (u drugoj predaji: kada se sakupe da Allahu zikr čine (spominju i veličaju)... Allah ih spomene u skupini koja je kod Njega.“(Muslim)

Svakako da se ne uslovljava da to učenje Kur’ana ili spominjanje Allaha, dž.š., bude zajedničko. Taj fadilet postiže i osoba kada bude sama, poput ashaba Usejd ibn Hudajra, r.a., koji je učio Kur’an u staji pored svoga konja a u blizini je ležao njegov sin.

Tada se konj uznemirio, pa se Usejd uplašio da ne zgazi njegovog sina koji je tu ležao (te je prekinuo s učenjem). Vidio je nešto poput hlada iznad svoje glave, u kojem je nešto svjetlucalo. To se podiglo prema nebesima, tako da ga više nije vidio. Kada je o tome upitao Poslanika, s.a.v.s., on je rekao: – To su meleki koji su slušali učenje Kur’ana, da si nastavio s učenjem oni bi tu ostali sve do svanuća i ljudi bi ih mogli vidjeti.“(Buhari i Muslim)

Jedan broj učenjaka je već spomenuti hadis razumio da se učenje sure Jasin odnosi i na onoga koji umire kao i na onoga koji je već preselio, bilo to prije ili nakon ukopa u kabur. Treba napomenuti da je učenje Kur’ana pored mejjita pokuđeno, dok se ne ogasuli. Upravo zbog toga, ako se uči sura Jasin, ili nešto drugo iz Kur’ana pored osobe koja umire, čim duša napusti tijelo, treba prestati s učenjem Kur’ana.

Između ostalih dokaza na osnovu kojih učenjaci dozvoljavaju učenje Kur’ana umrlima, spominje se i predaja u kojoj se kaže da je Abdullah ibn Omer, r.a., smatrao poželjnim učenje početka i kraja sure El-Bekare na kaburu, nakon ukopa. (Bejheki, hasen) Slična predaja se spominje od Amra ibn El-Asa, r.a., koju ćemo ako Bog da, uskoro citirati.

Imam Nevevi – rahimehullah – je u svojoj knjizi Rijadus-salihin spomenuo ovaj naslov: Učenje dove za umrlog nakon ukopa, sjedenje neko vrijeme kod njegovog kabura radi učenja dove, traženja oprosta i učenja. U tom poglavlju prvo je spomenuo hadis od Osmana, r.a., u kojem on kazuje: „Kada bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., završio s ukopom umrlog, stao bi nad njegovim kaburom i rekao bi: – Tražite oprosta za svoga brata i molite Allaha da ga učvrsti, jer se on sada ispituje. (Ebu Davud)

Iman Nevevi nakon toga kaže da je Amr ibn El-As, r.a, rekao: „Kada me ukopate, zadržite se kod moga kabura onoliko vremena koliko je potrebno da se zakolje deva i podijeli njeno meso, kako biste mi pravili društvo, osjećajući vaše pristustvo i kako bih se pripremio za odgovore izaslanicima svoga Gospodara.“(Muslim) Dalje imam Nevevi prenosi mišljenje imama Šafije – rahimehullah – koji je rekao: „Lijepo je da kod umrlog prouče nešto od Kur’ana, a ukoliko bi bili u stanju da kod njega prouče i čitav Kur’an, to bi bilo još bolje.“(Vrtovi pobožnjaka, str.458.) Kod Ibn Kudame u El-Mugniju stoji: Sunnet je učiti Kur’an kod kabura i pokloniti sevap toga umrlome. Spominje se mišljenje od imama Ahmeda da je to

bid’at / novotarija, ali se spominje da je on odustao od tog mišljenja.

Da Allah ukabuli naše dove, učenja i sva dobra djela i da od toga imaju koristi i oni koji su nas tome podučavali.