Imamo li svoju viziju
O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i dat će vam svjetlo pomoću koga ćete ići, i oprostit će vam - jer Allah prašta i milostiv je. (Al-Hadid, 28)
Govorili smo o važnosti vizionarstva i činjenici da vjerujući, insan, a u kontekstu gore navedenoga ajeta, biva potpomognut svjetlom tj. gleda, posmatra posredstvom Božijega nura te on vidi dalje i jasnije. Ni manje ni više, na temelju kazanoga, nastavak našega govora može početi činjenicom kako vizionar, ovdje naravno mislimo na istinskoga produhovljenoga vizionara, vidi stvari onakvim kakve doista jesu, a ne onakvim kakve se čine da jesu. Pitanje je; kako postići i dostići taj nivo vizualizacije stvarnosti? Šta nam je činiti, kako se tim svjetlom o kojem nam, također, i voljeni Poslanik, s.a.v.s., govori, pomoći? Zaista je to posebna blagodat, pa bi nas trebala motivisati da to dostignemo / postignemo.
Vjernikova projekcija
Odgovor na gore postavljena pitanja sadržan je u 29. ajetu sure Al-Anfal, kada se kaže: “O vjernici, ako se budete Allaha bojali/ bogobojazni bili, On će vam sposobnost rastavljanja istine od neistine darovati i preko ružnih postupaka vaših prijeći i oprostiti vam. A Allahova je dobrota neizmjerna.” Ovaj kur’anski ajet nas podstiče da takvo što dostignemo / postignemo. Najprije, valja nam istinski Boga povjerovati - povjerenje u Njega imati. Potom, takav odnos povjerenja između Raba i roba značit će konstantnu ljudsku određenost i usmjernost odnosno strahopoštovanje koje je izniklo iz istinske pokornosti i ljubavi prema Uzvišenome. Tek tada, a prema Božijemu zakonu (sunnetullah), insan posve providi i posjeduje sposobnost da uvidi stvari onakvim kakve jesu tj. posjeduje jasnu projekciju svoga ovodunjalučkoga proputovanja. Zapravo, onaj ko se usmjerio i ovu počast zadobio ima mogućnost da spozna i upozna ono što se Božijim izunom hoće. Nasuprot ovome, jeste onaj koji je prepušten vlastitom nefsu. S tim u vezi, kakva je vrijednost, a o čemu Kur’an govori, onome ko posjeduje blagodat vida kao fizičke pojavnosti ali ne vidi – tj. ne posjeduje odnosno ne prepoznaje viziju koju je Gospodar ljudima darovao i time ih obradovao. Ni manje ni više, kada insan dosegne ovakvo što trebao bi da po tome djeluje. Zašto to kažemo? Zbog činjenice da, nadalje, slijedi ustrajnost (istiqamet) na putu Gospodara u ostvarenju vizije koju je On Uzvišen pretpostavio i preko svog Poslanika, s.a.v.s., dostavio. Tim prije vjerujući čovjek je onaj koji je nadsve usredsređen tj. oduševljen samom idejom koja mu se predočava te posjeduje potrebni entuzijazam da takvu plemenitu viziju implementira.
Dijalog oca i sina
Naravno, ovo je ono što bi trebalo i kako bi trebalo, no, složit ćemo se kako je naša stvarnost uveliko drugačija/kompleksnija. Možda će neko izreći: ma kome je plaho stalo da se uhvati ruku pod ruku sa ovim kur’anskim izazovom jer kada će se stići dunjaluk priskrbiti; kada će se stići vikendica napraviti, kada će se stići mnogo štošta završiti. Valja to za života iza sebe ostaviti. Shodno tome, našu stvarnost, a u kontekstu date teme, možda najbolje oslikava sljedeći dijalog između oca i sina. Oca koji se trudio da sina osposobi da ima štogod htio: lijep auto, kuću na tri sprata i eto, nek se nađe, i stan. No, to je, po svoj prilici, a što će nam se otkriti iz ovoga dijaloga u nastavku, bilo sve što je babo svome sinu darovao, ostavio. Prolazilo vrijeme, a babo tek poslije nekada spoznao da je mnogo štošta sa svojim sinom propustio. Tako je babi sinovljeva inertnost i nezainteresiranost i izgubljenost za stvarnost u kojoj živi, dogrdila, pa babo onako očinski pita sina: “Bolan sine, imaš li ti kakvu viziju u životu?”, a sin će, ni jedan ni dva, “Ma pusti me bolan babo, vidiš da gledam televiziju.”
Dragi prijatelju, uzrok teškoga stanja u kome se nalazi jedan narod ustvari se nalazi u njemu samome. Stoga, ukoliko razumijemo kur’ansku viziju i promijenimo svoju nutrinu, promijenit ćemo po jasnoj Božijoj zakonitosti, i sadašnjost odnosno našu budućnost. Drugačije kazano, budućnost neće nikada biti onakva kakvoj se nadamo dok ne učinimo da naša sadašnjost bude bolja i sadržajnija od naše prošlosti. Zapravo, tek tada
naša budućnost počinje. Ovakvo što se može ostvariti jedino implementacijom kvalitetnoga roditeljstva i mentorstva na način da našoj djeci ne dozvolimo da im postanu životne vizije one i oni sa televizije već da im omogućimo da kroz obrazovne i odgojne ustanove steknu znanja koja će im biti svjetlo na putu njihova intelektualnoga, odgojnoga i duhovnoga narastanja. Do nas je…