Bošnjaci i antifašizam
Lančano urušavanje komunističkih poredaka u Evropi pred kraj dvadesetog stoljeća, stoljeća dvaju svjetskih ratova i hladnoratovske podvrgnutosti svijeta blokovskoj podjeli i političkom sukobu Istoka i Zapada, imalo je obilježja trećeg izlaska svijeta iz globalnog povijesnog košmara. Započelo je rušenjem Berlinskog zida, što su mnogi ili gotovo svi doživjeli kao događaj epskog razdvajanja vremena svijeta na dva doba, a odlučeno raspadom Sovjetskog Saveza i završeno razaranjem Jugoslavije, državnih tvorbi koje su nastale, opstojale i nestale u epohalnim procesima dvadesetog stoljeća i sa dijelom različitim i dijelom podudarnim pozivanjima na emancipatorske i egalitarne ideje devetnaestog stoljeća. Političke zajednice više naroda na historijskom tlu više zemalja, SSSR i SFRJ, kao savezne države nisu mogle podnijeti promjenu jednopartijskog političkog sistema i prelazak u poredak stvarne demokratije, no dok je Sovjetski Savez nestao u procesu generalno nenasilne promjene sistema, socijalistička Jugoslavija je okončala u vrtlozima agresije, rata i najstrašnijih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Njezina propast bila je tragična, zastrašujuća završnica propadanja evropskih komunističkih sistema i, na prvi pogled, upadljivo je protuslovila povijesnoj logici jednako kao i naivnoj svijesti.
U predvečerju evropskog komunizma Jugoslavija je sa drugim socijalističkim državama dijelila zajedništvo revolucionarnog utemeljenja i vršenja vlasti jedne partije, posjedovala je moćne policijske strukture i vojsku koja je raspolagala ogromnim materijalnim sredstvima i koju se hvalilo kao četvrtu vojnu silu u Evropi, preferirala je razgranati činovnički aparat koji je održavao predstavu o njezinoj državnoj neupitnosti i postojanosti. No, imala je također ideološki najmanje krut i politički najmanje centraliziran sistem; problemi i napetosti u različitim područjima života i u njoj su javno tretirani selektivno i u oficijelnim ideološkim i političkim obrascima, ali su se manifestirali i recipirali slobodnije nego u drugim sistemima komunističke vlasti. Stoga se i u naivnim i u kritičkim predviđanjima nju vidjelo na počecima a ne na kraju procesa prelaska tih država iz monističkog sistema partijske regulacije i nadziranja društvenog života u pluralistički sistem liberalizma i demokratskog razvoja društva. Sa svojim nasljeđem političkih priznanja društvenih problema i traženja rješenja za pitanja nacionalnih odnosa kao najkrupnijih političkih izazova, sa razvijenim obrazovnim strukturama i značajnim industrijskim potencijalima, sa manje više otvorenim granicama i milionskim mnoštvom radnika na radu u zapadnim zemljama, Jugoslavija je to svakako mogla biti prije drugih i lakše od drugih. Umjesto toga ili umjesto mirnog razilaženja njezinih članica kao što se to dogodilo u drugim socijalističkim federacijama, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj, dogodilo se razaranje jugoslavenske države u političkim podjelama i oružanim vojnim akcijama i sukobima, u svođenju savezne države na sredstvo za ostvarivanje velikosrpskih ciljeva i inscenaciji njezine odbrane pomoću srpskog etničkog prisvajanja i etnički uokvirene ratne upotrebe njezine vojske i vojnih sredstava, u brutalnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločinu genocida nad Bošnjacima. Zločine u kojima je nestajala Jugoslavija pratila je zbrka zakašnjelih i nedosljednih akcija Evrope i svijeta, pratio je cinizam svjetskog pretvaranja realnosti najstrašnijeg zla koje se izvršavalo na evropskom tlu u drugoj polovini dvadesetog stoljeća u televizijsku kopiju stvarnosti i činovničko političko pitanje.
Značenje jedinstvenog mentalnog krajolika i razumljivog sistema državotvornih značenja Jugoslavija je počela gubiti u okolnostima većinski sretnog doživljaja oslobađanja od komunističke diktature, osjetno blaže od diktatura u drugim zemljama evropskog komunizma, ali diktature jedne partije, i većinski očekivanog glatkog uključivanja u pluralni sistem zapadnih vrijednosti i institucija. Gubitak je u prvo vrijeme bio neprepoznat i izgubljen u vrtlogu raskidanja sa socijalističkom poviješću i u preplitanju evropskih povijesnih stremljenja i lokalnih nacionalnih i nacionalističkih htijenja. Trenutak postavljanja jugoslavenskog pitanja za stanovnike Jugoslavije, koji su njezinu budućnost vidjeli u zajedničkom preobražavanju jugoslavenskog multietničkog krajolika u evropski krajolik ljudskih prava, sloboda i komuniciranja razlika, došao je prekasno; došao je nakon što je pitanje izgubilo jasnoću u etničkoj uzurpaciji i relativizaciji od strane dominantnih političkih elita u srpskom, hrvatskom i slovenskom narodu, koje su nastupale sa različitim zahtjevima prema zajedničkoj državi kao zastupnici nacionalnih interesa i historijskih prava
naroda koji su bili priznati, naslovni korisnici nastanka jugoslavenske države. Za prve je ona trebalo da udovolji, s jedne strane, pravu “roditelja otadžbine” i logici ratnog plijena i, s druge strane, etničkom zahtjevu da se kao srpski teritoriji tretiraju svi prostori gdje ima pripadnika najmnogoljudnijeg naroda, za druge etnički homogenom ostvarivanju hrvatskih nacionalnih prava u kojem se odustalo od nekadašnjih mitskih granica velike Hrvatske na Drini na račun prisvajanja jugozapadnih dijelova Bosne i Hercegovine, a za treće, koji nisu imali prepreka u etničkom obilježavanju nacionalnog prostora, od nje se tražilo osiguranje etno-republičke regulacije političkih i ekonomskih kretanja.
No, sve tri elite su manifestirale zajedništvo nacionalnog osporavanja socijalističke Jugoslavije, koja je kao država obnovljena i kao federalna država stvorena u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv fašizma i komunističkoj revoluciji.
Povijesno utemeljenija, racionalnija i prosperitetnija od prve Jugoslavije, monarhije koja je nastala u Prvom svjetskom ratu voljom pobjedničkih zapadnih sila, druga Jugoslavija se kao savezna država učvršćivala, razvijala i održavala na ideološkom jedinstvu i jednopartijskoj vladavini. U posljednjim decenijama njezina života mijenjani su ustavi i vladajuća politička vođstva su u obrascima komunističke ideologije bezuspješno tražila općeprihvatljivo rješenje za nacionalne napetosti i probleme. Povijesni pobjednik nad fašistima i kolaboracionistima s nacistima, nosiocima separatističkih i hegemonističkih nacionalističkih politika u Drugom svjetskom ratu, socijalistička Jugoslavija nije uspjela uništiti ideološku moć nacionalizma niti neutralizirati nacionalističko nasljeđe monarhijske Jugoslavije, u kojoj se unitarizmom i diktatorski zastupanom ideologijom integralnog jugoslavenstva pokušavalo riješiti međunacionalne probleme i ublažiti učinke radikalne velikosrpske opcije, a faktički ih se samo produbljivalo i jačalo. Stoga se od jugoslavenskih postkomunističkih elita, koje su se u razračunu s komunizmom pozivale na demokratiju, pluralizam i političke vrijednosti konsenzusa, očekivalo aktualiziranje mogućnosti razvoja Jugoslavije kao demokratske države i harmoniziranje nacionalnih odnosa u sistemu liberalne demokratije. Umjesto toga, elite, koje su u većoj ili manjoj mjeri činili komunistički preobraćenici u boljševički isključive etnokrate, opredijelile su se, s različitim stupnjevima voluntarističke zahtjevnosti, za aktualiziranje njezinih slabosti i parikularno iskorištavanje njezinih temeljnih osjetljivosti. Na početku povijesnog kraja druge Jugoslavije ponovio se, u procesu obrnutog odvijanja i u drukčijem raspletu unutarnjih protuslovlja i vanjskih uslovljenosti, kraj povijesnog početka prve Jugoslavije.
U nastanak prve Jugoslavije uključena su protuslovlja koja je teško objasniti povijesno, to jest, ciljnoracionalno, budući da je uspostavljena voljom Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, zapadnih pobjedničkih sila i svjetskih reprezentanata liberalne demokratije, u prostoru u kojem su od propasti srednjovjekovnih banovina, despotovina i kraljevina, središta moći bila izvan njega. Uspostavljena je kao monarhija pod srpskom dinastijom u okolnostima propadanja evropskih monarhija i dinastija, i kao državno ustrojstvo selektivne, diskriminirajuće etničke konstitutivnosti u duhovnim i političkim vidicima jugoslavenske ideje o ujedinjenju ravnopravnih južnoslavenskih naroda. Ideja je nastala u devetnaestom stoljeću, u krugovima hrvatske intelektualne elite, i nosila je epohalni emancipacijski smisao povezivanja naroda koji nisu dijelili istu političku sudbinu i iste pretpostavke političkog suvereniteta, koji nikada nisu živjeli u jednoj državi, ali su živjeli u multietničkim imperijama i svi su bili duboko ukorijenjeni u svjesnim i nesvjesnim slojevima sopstvenog kulturnog života, u sopstvenim historijskim sjećanjima i reflektiranjima zajedničkih jezičnih i geografskih životnih odrednica. Stoga nije teško razumijevati historijski, to jest, posljedično, odnose prema uspostavljanju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca u konstitutivno nepriznatim južnoslavenskim narodima, kao i odnose zastupnika jugoslavenske ideje u hrvatskom i slovenskom narodu prema njezinom faktičkom podređivanju dominatnoj velikosrpskoj ideji u srpskom društvu i prema neuspjelim pokušajima spašavanja njezine vjerodostojnosti politikom unitarizma i formalnog uvođenja u naziv države. Ideja jugoslavenstva, “ideja dana” iz devetnaestog stoljeća u stoljeću svjetskih ratnih noći Evrope, nije spašena već je u korijenu oštećena državotvornim priznanjem u kraljevskom diktatorskom ukazu i zakonu o promjeni imena države u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. U državi diktature i zasnivanja jedinstva na mentalnoj prinudi njezin izvorni smisao povezivanja južnoslavenskih naroda u zajedničkom stremljenju u kojem se ne poništavaju njihove različitosti izgubio je povijesni značaj. Kraljevina Jugoslavija se sramotno raspala 1941. i nakon fašističke okupacije, koja je obavljena u nekoliko dana, postala je prostor najmasovnije kolaboracije i najmasovnijih zločina kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu u Evropi.
Teškoćama pronicanja u ciljeve uspostavljanja prve Jugoslavije, monarhije koju su uspostavili svjetski zastupnici liberalne demokratije, a u kojoj su negirani temeljni multietnički zahtjev ideje jugoslavenstva i povijesno stremljenje evropskog devetnaestog stoljeća koje je ideja nosila, odgovaraju teškoće pronicanja u razloge nestanka druge Jugoslavije, državnog sistema koji je bio bolji ili manje loš od drugih evropskih komunističkih sistema i nedvojbeno najbliži zapadnom socio-kulturnom poretku političkog pluralizma i tržišnog kapitalizma, a jedini je okončao u aktima političke i mentalne prinude, u nasilju i stradanjima, u zločinu genocida koji je organizirana vojna sila izvršila nad pripadnicima bošnjačkog naroda u ime srpskog naroda, pozivajući se na srpski narod. Na uvidima u te teškoće i druga protuslovlja u rekonstruiranju dešavanja u prvoj i drugoj Jugoslaviji kao susretanja i razilaženja događajne povijesti i historijske svijesti, evropskih povijesnih htijenja i jugoslavenskih povijesnih udesa, prepliću se teme i perspektive djela Safeta Bandžovića “Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.)” Uža tema djela je položaj Bošnjaka i Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i njihova uloga u narodnooslobodilačkoj borbi i stvaranju druge Jugoslavije. Šira tema je povijesna sudbina Bošnjaka i Bosne i Hercegovine u vidicima jugoslavenskog državotvorstva koje se u prvoj i drugoj Jugoslaviji susretalo u životu, u faktičnom životnom iskustvu, i u mentalnim krajolicima njegovih vladajućih koncepata i historijskih predstavljanja. U obradu tema uključeni su događaji, jukstapozicije događaja i nesuglasja o događajima, odrazi povijesti u ogledalima historije, kritički sudovi o historijskim zrcalima i njihovim ideološkim zamagljenostima. Djelo guste faktografske i misaone teksture, Bandžovićevo djelo je jedinstven prilog aktualnim postjugoslavenskim traženjima odgovora na pitanja zašto su, za razliku od zvijezda i astronomije ili kamenja i geologije, povijesna zbivanja i njihova historijska saznavanja nerazdvojiva, zašto je historija oblik samospoznaje prije nego što je poznavanje događaja i činjenica.