Primordijalni tevhid

Cilj svih Božijih poslanika je bio oživljavanje istinskog monoteizma – vjere u Jednog i Jedinog Boga. Kur’an stalno naglašava važnost tevhida u životu vjernika. Tevhid je primordijalni oblik ljudske svijesti. Politeizam je iskrivljivanje prvobitnog i autentičnog ljudskog vjerovanja. Kur’anski tekst možemo čitati kao repliku paganskoj viziji svijeta, ali i kao odgovor prvobitnim monoteističkim religijama: judaizmu i kršćanstvu. Kur’an je jasan - Bog je jedan i jedini; On nema sina; Sve stvoreno je zaduženo da služi Njemu. Kur’an tvrdi da je Isa, a.s., imao zadatak potvrde Božije jednoće kao Božiji rob i sin Merjemin.

U kakvom je odnosu čovjek prema tevhidu? Kako razumijevati tevhid i koje su implikacije tevhida na ljudski život danas?

U suri Er-Rum, u 30. ajetu se spominje ed-dinu-l hanif (čista vjera, vjera čistote):„Zato upravi svoje lice vjeri s potpunom čistotom (lid-dini hanifen), primjereno prirodi (fitretullah) s kakvom je Bog ljude načinio! Nema mijenjanja onoga što je Bog načinio. To je ona prava i vjerodostojna vjera (ed-dinu-l kajjim), samo što većina ljudi ne zna.”

Koja je to vjera čistote? Zapravo, to jeste vjera čistog monoteizma. Kako se ostvaruje vjera tevhida u praktičnom životu? Pokušat ćemo to objasniti kroz poznatu kur’ansku suru En-Nas. U prva tri ajeta ove kratke sure En-Nas nalaže se ljudima da utočište traže jedino kod Allaha dž.š. To je odlika istinskog muvehhida. Vjernik sve što mu je potrebno traži isključivo od svog Stvoritelja. A Allah je za istinskog vjernika, za onoga koji svoje vjerovanje temelji na tevhidu:

- Gospodar ljudi – RABBU N-NAS - Vladar ljudi – MELIKU N-NAS - Božanstvo ljudi – ILAHU N-NAS

Upućenost na Gospodara ljudi – BI RABBI N-NAS

Ljudi su na ovom svijetu upućeni jedni na druge. Prvo su upućeni na svoje roditelje kroz odgoj. Kroz rani period života, ta upućenost s roditelja prelazi na učitelje. Ljudska upućenost na učitelje proteže se kroz čitav životni vijek jer postoji čovjekova prirodna potreba za sticanjem znanja. U kasnijem periodu života, kada ljudi počinju realizirati svoje ciljeve, njihova upućenost seže i do vlasti. Kroz sve te periode života, čovjek živi u društvu s porodicom, komšijama, prijateljima… pa je i s te strane upućen na druge. Potreba za upućenošću na druge provlači se kroz cijeli životni vijek. Ljudi to doživljavaju kao prirodni proces. Gospodar svjetova našu pažnju vraća na neminovnu, neophodnu i za ljude jedino istinsku upućenost na

Njega kao Gospodara, Vladara i Božanstva ljudi; Jednog i Jedinog.

Prema tome, u jednom periodu života čovjek osjeti da svoju prirodnu upućenost na roditelje mora proširiti na učitelje. Životne okolnosti ga tjeraju da se obrati prijateljima, komšijama, svojim pretpostavljenim, radnim kolegama za pomoć. Međutim, svaku spomenutu upućenost čovjek vezuje za ljude i stvari. Tevhid upućuje čovjeka na Gospodara ljudi – BI RABBI N-NAS, Koji je istinski Odgajatelj, Koji je uveo čovjeka u postojanje i obdario ga mnogobrojnim blagodatima. Poslije Gospodarovog odgajanja nije potrebna nikakva druga upućenost. Sama riječ Rabb na arapskom jeziku nosi značenje odgajanja, Rabb - Odgajatelj. Tevhid uči da je Allah istinski Rabb, Odgajatelj ljudi Kojem se možemo u potpunosti predati.

Upućenost na Vladara ljudi - MELIKI N-NAS

Čovjek je po prirodi upućen na društvo u najširem smislu te riječi. U svojim životnim stremljenjima, vremenom uvidi, ili dođe u sitauaciju, da se treba obratiti onima koji imaju vlast. Vrlo brzo uoči da su vladari nepravedni, korumpirani, nezasiti u zadvoljavanju vlastitog ega... Tevhid uči čovjeka da se obrati Onom Koji ima apsolutnu vlast - MELIKI N-NAS. Allahova svemoćnost podrazumijeva i to da On daje vlast kome hoće: „ Reci: ‘Bože, Posjedniče vlasti! Daješ vlast kome hoćeš, i oduzimaš vlast od koga hoćeš! I uzvisuješ koga hoćeš, i unizuješ koga hoćeš! U Tvojoj ruci je istinsko dobro! Ti si, doista, svemoćan.“( Alu Imran, 26).

Allah je Vladar u čijem posjedu, vlasti su i oni i ono što je čovjekovo. On je El-Vahid El-Kahhar, Jedan Koji ima nadmoć, Koji sve postojeće nadvladava Svojim postojanjem, a zatim, oni prema Njemu pokazuju svoju naklonost.

Tevhid uči čovjeka da će doći dan kada će biti upitan: „... Kome danas pripada vlast? Bogu, Koji je Jedan i Koji je nepobjediv.“(El-Mu’min, 16).

Upućenost na Boga ljudi - ILAHI N-NAS

Čovjek uoči da su ovosvjetske vrijednosti i stvari koje je uzimao za apsolutne vrijednosti, varljive i prolazne, ili su prometnute u lažna božanstva kojima robuje. Kur’an govori o vrsti čovjeka koji svoje žudnje pretvara u božanstva, i koga je Allah, uslijed toga, pustio da luta jer je takav zatvoren za svaku vrstu upute (El-Džasije, 23). Takav čovjek ne osjeća potrebu za upućenosti ka Bogu ljudi. Tevhid uči čovjeka da se obraća Onome koji je dostojan da bude obožavan - ILAHI N-NAS. Allah je jedini dostojan našeg spuštanja lica na zemlju, našeg obožovanja. Čovjek je potreban utočištu kod Njega kao Neograničenog, trajno robujući Samopostojećem, izbjegavajući tako sve relativnosti koje ga salijeću na ovom svijetu.

Prema tome, Gospodar svjetova u ova tri kratka ajeta podučava nas kako da u sebi probudimo osjećaj za istinski, iskonski tevhid kao primordijalni oblik ljudske svijesti. Trebali bismo se prisjetiti ovih, a i mnogih drugih značenja, kada god izustimo ili čujemo suru En-Nas.

Kako da zasja iskra tog tevhida u nama? Donosi li čovjek tu iskru tevhida rođenjem na ovaj svijet? Kur’an govori o fitretullahu kao prirodnoj sklonosti koju je Allah usadio u čovjeka. Čovjekova zadaća je da ne dopusti da ikakva promjena pokvari ono što je Allah tako stvorio. To je svrha jedine i uvijek istinite vjere – el-hanif (Er-Rum, 30). Zadržimo se malo kod ove kur’anske riječi el-hanif. Glagol „hanefe“, sastavljen od harfova h – n – f, u arapskome jeziku ima značenje stremljenja nečemu što je ispravno, kako bi se sačuvalo od nečega što nije. Stoga su hanifi oni koji nastoje da tako postupaju (R. Isfahani). Za ljude koji ispovijedaju Allahovu, dž.š., jednoću – tevhid, kaže se da su hanifi. Množina ove riječi je hunefa’. U predjelu Hidžaza gdje je Muhammed, a.s., poslan kao poslanik, pored jevreja, kršćana i mnogobožaca, bilo je i onih koji su ispovijedali vjeru Ibrahimovu hunefa’, premda ih je bilo veoma malo. Nisu obožavali kipove, već su ispovijedali vjeru u jednoga Allaha, dž.š.

Riječ hanif je spomenuta deset puta u Kur’anu, a njena množina hunefa’, dva puta. Na devet od tih dvanaest mjesta se navodi kako su hanifi suprotnost mnogobošcima, kako se od njih razlikuju, a na osam mjesta riječ se upotrebljava kao oznaka za vjeru Ibrahima, a.s. Na pet, od spomenutih osam mjesta upotrebljava se zajedno s riječju millet, koja ima značenje vjere, a na jednome mjestu se upotrebljava izričito kao opis Ibrahima, a.s. Riječ hanif u kur’anskim ajetima se ne veže ni za jednog poslanika, izuzev za Ibrahima, a.s.

Tevhid kao primordijalnu, duhovnu supstancu (do)nosi svako ljudsko biće na ovaj svijet.

Fitra, kao prirodna sklonost, ukazuje da je islam urođen svakom ljudskom biću. Poslanik a.s. rekao je: „Svako dijete rodi se u čistoj vjeri, potom ga njegovi roditelji učine jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom” (Buharija i Muslim). Ovdje riječ roditelji može imati i šire značenje ‘ društvenog utjecaja’ i ‘ okoline’. Dijete se rađa kao musliman pa je zato izostavljeno u predmetnom hadisu spominjanje muslimana. Fitra kao čista vjera, prirodna sklonost i intuitivna sposobnost omogućuje čovjeku da razlikuje ispravno i krivo, istinito i lažno, i, prema tome, da osjeti Božije postojanje i jednoću ( tevhid).

Gdje je izvor devijacije ove primordijalne ljudske svijesti? Devijacije počinje u samoj konstrukciji ljudskog bića: čovjek ima tjelesne potrebe i mogućnost slobodnog izbora. Sva ozbiljnost ljudskog života je u slobodnom izboru između matrijalnog i duhovnog, vječnog i prolaznog, istine i laži, realnog i fikcija... Vrlo je važno na šta čovjek usmjerava svoju pažnju i kako razumijeva situaciju u kojoj se zadesi. Ako izbor bude usmjeren na matrijalno, vrlo vjerovatno će doći do udovoljavanja prohtjevima. Tada šejtan dolazi po svoje. Prema tome, čovjek je taj koji čini prvi potez ka stranputici, šejtan prihvata taj izbor. Šejtan je dobio dozvolu da zavodi one ljude koji odaberu stranputicu: „Gospodaru moj” – reče – „zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.” (El-Hidžr, 36-37)

Šejtan, ustvari, zavodi one koji su strasti svoje uzeli za božanstva (El-Furkan, 43), a onaj koji obožava strasti, rob Božiji nije. Zato Ibrahim, a.s., da bi sačuvao čistotu vjere, moli Gospodara da sačuva njega i sinove njegove da ne bi idole obožavali (Ibrahim, 35), i da bi se sačuvao robovanja strastima: „ Ja okrećem lice svoje, kao pravovjerni, prema Onome Koji Nebesa i Zemlju stvori…” (El-En’am, 79)

Duhovne strane tevhida

U duhovnom narastanju i čuvanju darovane prirodne vjere, čovjek prvo mora prestati nanositi bol sebi, a potom i drugima. To je početna stanica ka savršenstvu kada čovjekovo srce počinje izgovarati: La ilahe illallah. Izgovarati ovu rečenicu jezikom, a da srce ništa ne raspoznaje, je znak da se i nije krenulo na put savršenstva. Oni koji misle da mogu ove riječi samim jezikom izgovarati su kratkovidni u svojim životnim stremljenjima. Rečenica La ilahe illallah ne predstavlja samo pristupnicu islamu. Ona sadržava samu srž i duhovnu supstancu islama. Mistici su isticali da je La ilahe samo premosnica do ilallah. Tek kad se stigne do illallah, duša će pronaći mir i na sigurnom mjestu će biti. La ilahe illallah je Allahova utvrda u kojoj nema patnje, a sigurnost je velika. U toj utvrdi utočište pruža Onaj Koji nije nastao niti će nestati. Mistici su išli za dubljim značenjima ove rečenice, tumačeći svaku njenu riješ zasebno. La je odricanje. Tu počinje prvi korak; odricanje od svega prolaznog, relativnog, a sve zbog dragulja illallah. Kod mnogih na ovom svijetu ova odricanja izostanu, ne uspiju da ne / la bude poput mača koji siječe sva lažna

božanstva / ilahe pred sobom jer bude li čovjek Allahu druga pripisivao, njegov svaki čin će zasigurno propasti, svako djelo bezvrijedno postati (Ez-Zumer, 65). Ovo čovjek mora spoznati kako bi saznao vrijednosti tevhida. Iblis, neka je Božije prokletstvo na njega, ima vlast nad lijenim, nehajnim, onima koji ne korsite spoznaju kao prvu vrijednost (El-En’am, 100). Vjernici znaju da čestito i iskreno (ihlas) moraju ispovijedat Njegovu vjeru (El-Bejjine, 5), pa usavršavanje njihovog bića postepeno prolazi mnoge duhovne nivoe.

Čistota vjere ovisi o uspjehu sačuvanosti te prirodne, fitranske vjere u čovjeku. Ovdje nećemo ulaziti u to kako čovjek uspijeva prigušiti iskru svjetlosti fitre u sebi koju donosi rođenjem na ovaj svijet. Muslimanski mistici govore koliko je važno da čovjek drži neukaljenom ovu iskru vjere. U tom kontekstu, Gazali navodi: „Mistici, kada čuju riječi ’Bog je najveći’ (Allahu Ekber), ne razumiju njihovo značenje u smislu da je Bog najveći od svega drugoga! Ne, sačuvaj Bože takvog smisla, jer u postojanju i nema s njim nikog drugog pa da bi bio veći od Njega, već te riječi razumiju tako što smatraju da osim Njega nema niko ko bi imao razinu supostojanja s Njim; osim Boga nema nikakvog postojanja, izuzev na način da slijedi od Boga.”(Gazali, Niša svjetlosti)

Ako shvatimo vrijednost primordijalnog tevhida, čuvamo čistotu vjere u Jednog i Jedinog Boga, zasigurno odabiremo duhovni put ka Allahu. Allah, dž.š., je naš zaštitnik, a čovjek stalno ima na umu misao o istinskoj zaštiti na ovom svijetu. Prirodna je težnja njegova da zaštiti sebe, svoju porodicu i imetak. On svoje zemaljske godine života troši tražeći zaštitu.

Implikacije tevhida na ljudski život

Tevhid, prema tome, ima implikacije na naš svakidašnji život. Na spoznajnoj ravni, omogućava čovjeku dosezanje istine. On nudi nadu, polet i poziva na afirmaciju istinskih vrijednosti koje čovjek može spoznati upravo kroz učenja tevhida. Primordijalni tevhid koji je primarni sadržaj naše svijesti, najbrže vodi do Dragog Boga. Kada čovjek spozna Boga kao Gospodara, Vladara i Božanstvo, on se, ustvari, vraća iskonskoj vjeri (fitri).

Tevhid pruža istinsku zaštitu. S tevhidom, čovjek lakše podnosi sva životna iskušenja. Počinje osjećati rasterećenje zbog same pomisli da ima na koga da se osloni. Najbolji primjer za to je bolesnik koji se uzda u Allaha i nada se ozdravljenju. Psiholozi kažu da se bolesnik puno bolje osjeća kada mu dođe prijatelj u posjetu. Ista je bol, a lakše se podnosi jer je pažnju bolesnik usmjerio ka prijatelju. Prema tome, vrlo je važno na šta, ili, na koga će čovjek usmjeriti svoju pažnju. Ako je svoju pažnju usmjerio kao istinski monoteista (muvehhid) ka Bogu poput poslanika Ibrahima a.s., ne samo da će lakše podnositi ovosvjetska iskušenja, već će i realnije sagledavati stvarnost koja ga okružuje.

Mnogi muslimanski autori (naprimjer, Ismail R. Faruki, Tevhid), pisali su o aspektima tevhida u životu jednog vjernika. Tako Faruki tvrdi da su Božija jednoća i jedinstvo istine nerazdvojni. Tevhid je antipod pluralizmu istine. Postoji samo jedna istina. Kao metodološki princip, tevhid prema ovom autoru, sadrži tri aspekta:

- Odbacivanje svega onoga što ne korespondira s realnošću (vjera nije neka zaključana dogma, ona mora biti otvorena za istraživanja. Islam svoj legitimitet crpi iz ovog preklapanja tvrdnji i činjenica. Muslimanu se zabranjuju nagađanja, svoje stavove temelji na faktima)

- Poricanje krajnjih kontradikcija (kontradikcija i apsurdi su strani islamu)

- Otvorenost ka novim dokazima (Bog je apsolutni vlasnik istine i neograničenog znanja. Konstantno istraživanje prirode vodi otkrivanju znakova Božije mudrosti, a nikako devalviranju autoriteta Objave. S druge strane, dogmatično mišljenje zakrčuje put razumu u spoznavanju Božije mudrosti i znanja, čiji tragovi prožimaju, održavaju i čine plemenitim svijet i prirodu)

Zbog toga je važno da govorimo o tevhidu s mnogih aspekata. Tevhid vuče čovjeka u postojanje, a politeizam u nepostojanje. Čovjek u tevhidu je poput kapi vode koja teži svome povratku u more božanskog postojanja ili, pak, poput sjemenke iz koje izrode stotine plodova. Čovjek u tevhidu nastoji zasijati u zemlju tu sjemenku koja će vremenom dati plodove spoznaje. Kao što zemlja treba kišu, sunčevu svjetlost itd., čovjeku na duhovnom putu treba priskrbiti mnoge stvari, kako bi istinski kročio kroz životne putešestvije, i kako bi se vidjeli tragovi i plodovi njegovog duhovnog rasta i sazrijevanja.