Tradicija bildungsromana u savremenoj bh. književnosti

(Bogovo roblje, Enes Karić, IK Tugra, 2020.)

Teorija književnosti otkriva svoju potpunu nemoć u odnosu na roman. S drugim žanrovima ona barata sigurno i precizno – to je gotov i završen predmet, definisan i jasan1, veli Mihail Bahtin. Dakle, roman izmiče teoriji jer nikada ne postoji konačna definicija niti konačno tumačenje književnog djela. Možda bismo baš u citiranom odjeljku mogli potražiti odgovor na pitanje zašto je sam autor iza naslova Bogovo

roblje dodao odrednicu „roman-hronika.“Zavirimo li u kakvu enciklopediju, naći ćemo da je hronika (lat. chronica, prema

χρόνος: vrijeme), naziv za pripovjedni, hronološki oblikovan historijski izvor, u kojem autor prikazuje minule događaje. Diskurs takvog romana odvija se pretežno linearnim slijedom bivajući uglobljen u okvire vremena. No, sve su to tek nominalna obilježja koja su načelno data, esencijalno je pitanje: kako se sve to uozbiljuje u romanu

Bogovo roblje?

Bildungsroman Bogovo roblje

Prije negoli kažemo nešto o navedenom romanu u svjetlu govora o podvrsti zvanoj bildungsroman, kažimo tek to da njemački teoretičar Wolfgang Kayser tvrdi da je roman „priča o privatnom čovjeku u privatnom tonu.“2 Dakle, prema Kayseru, roman se usredsređuje na pojedinačni ljudski usud. Upravo je žanr bildungsromana (odgojnog romana) koji svoje ishodište ima u njemačkoj književnoj kritici orijentiran na ljudsku providencu. Odgojni / odgojnoobrazovni roman prati razvoj protagoniste insistirajući na etičkom iluminiranju, odnosno rasvjetljavanju njegove osobnosti. To je književna vrsta koja se usredotočuje na psihološki i moralni rast protagoniste od mladosti do punoljetstva u kojem je krunski važna promjena karaktera. Prvi dio izraza dolazi iz njemačke riječi Bildung (“obrazovanje”). Goetheov Wilhelm Meister (1821, 1829) uzorak je tzv. odgojnoobrazovnog romana (pored njega, tu su još i Hesseova Igra

staklenim biserima, Mladac od Dostojevskog, Flaubertov Sentimentalni odgoj / vaspitanje, Joycev Portret umjetnika u mladosti

i dr.)

Roman Bogovo roblje doista prati hronološki niz događaja u životu glavnoga lika počevši od ranog djetinjstva, preko odrastanja, školovanja, srednjoškolskog i pubertetskog doba pa do svršetka srednje škole, odnosno adolescencije. Paralelno sa svakojakim zbudovima, pred nama moralno i psihološki uzrasta mladić te mi na stranicama knjige pronalazimo dekadence i trijumfe njegovoga Ja, što ga predstavlja u svjetlu insana, realistično i zbiljski, ne odstupajući od onoga 1 Mihail Bahtin, O romanu, Beograd, Nolit, 1989. str. 440.

2 Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, 2005. što život nadaje kao nužnost. Kada Bahtin pobraja uvjete za roman, kao drugi on navodi: „junak romana ne treba da bude ‘heroj’ ni u epskom ni u tragičnom smislu te reči: on u sebi mora objedinjavati kako pozitivne tako i negativne crte, kako trivijalne tako i uzvišene, kako smešne tako i ozbiljne.“Sve navedeno uistinu čovjeka čini čovjekom jer je on sam u sebi suma kontradikcija i oprečnosti. Glavni junak sazrijeva, uzrasta i odrasta a ukorijenjene misli i osjećanja stubokom se mijenjaju. Sva ova saznanja i spoznaje dolaze do nas u onom magnovenju u kojem dolaze i do glavnog lika a „spoznaja je jedini moral romana“, kazao je Milan Kundera u Umjetnosti romana.

Uistinu, ovaj roman posjeduje snažnu notu epistemološkog a taj naznačeni aspekt skriva se i sadržan je u dijelovima koji u romanu čine izvatke koji tkaju hroniku. Istodobnost spoznavanja primorava nas da znatiželjno pratimo šta će sve i na koji način oblikovati mladića E. K., te kako će se on iznijeti sa onim što mu život ispostavlja. Stoga je Bogovo roblje bildungsroman par excellence!

Duh vremena i atmosfera grada

Treba reći i to da su u knjizi vjerno preneseni duh jednog vremena (doba SFRJ, ekskomuniciranosti Medrese iz javnog i društvenog života) i atmosfera grada Sarajeva. Sokaci, ulice, mahale, kućerci, potleušice i zabiti spratovi, SDB posvuda, ulema tog doba – hafiz Ibrahim Trebinjac, Ibrahim Džananović, dr. Ahmed Smajlović, Murat Alečković... sve su to elementi koji doprinose dubinskom saživljavanju s ambijentom i ozračjem koji se na stranicama Bogovog roblja nahode. Paleta likova koji se pojavljuju u romanu je mnogovrsna; a svaki je lik pojedinačno temeljno i lapidarno oslikan po dubini i širini. Dakle, nije ovo bildungsroman koji prikazuje samo jednog lika – mi pratimo uzrastanje cijele jedne generacije.

Filozofske sekvence u diskursu koje u sebi sadrže didaktički cilj upotpunjuju sliku o Zeitgeistu Sarajeva ’70-ih godina prošlog vijeka. Zapravo, to je i kritika današnjem digitalnom dobu u kojem vrhuni nedostatak introspekcije i kontemplacije. Zaključimo sa jednim takvim navodom: „Mnogo toga u našem životu ostaje nedorečeno i nedokazano, pa nam za tim ne bude žao. Izlaz bude u tome da to zaboravimo, da ga se ne sjećamo, baš kao što se težak ne sjeća svih teških bremena koje je u životu isprtio. Čovjek čitavog života liči na dijete: čim se rodi, plače, žao mu majčine utrobe, nejasno mu bude to gdje se iznenada našao. Al’, srećom, život donese druge stvari za kojima treba plakati, pa se onog otprije čovjek sjeća kao prave dobrote.“