Slovo o Nedžadu Ibrišimoviću
I, tak o, čim je moj po gled pao na prvo slovo ove knjige, na prvi harf, nisam osjetio ni kad, ni kako sam stao silaziti niz stepenice njenih redova i ja, evo, lomeći riječi i rečenice, sa mo prividno pokušavam na bosan skom jeziku i latiničnim pismom, ba r donekle, dočarati kako je to izgledalo. A našavši se u El-Hidrovoj knjizi, kao da sa m u njoj oduvijek bio i kao da iz nje nikada nis am ni izašao. Zaista je ova knjiga čudo, o Hidre, ve lika čast za mene, osobito darivanje, nešto nepojmljivo.
Simboličnim silaskom u mistični svijet slova, Nedžad Ibrišimović ispisuje svoj „posljednji“kitab (knjigu) na ovom prolaznom dunjaluku, u kojemu, kako sam pisac kaže: „ ...kad god se čovjek filozofski, vjerski, osjećajno, književno, likovno, dramski ili bilo kako uhvati ukoštac sa smrću, uvijek samu smrt dovlači u život i presvlači životom, a ona, zapravo, ostaje nedirnuta, tamo gdje je bila, van dosega njegovih ruku i njegovih moći. Ali, zato ima jedna druga smrt koja najvećma zavisi od ljudi, i od njihovih ruku i od njihovih moći, a to je psihička, duševna smrt, pa se može živjeti i umrijeti mrtav i – živjeti i umrijeti živ (2011)“. Kako su se samo u Ibrišimovićevom životu nizale stvari poput niski bisernih. Suštinu koja iskri u svakom Ibrišimovićevom djelu, bilo da se radi o priči, romanu, drami, izrekao je u godini u kojoj napušta ovaj svijet. A u suštini napustio ga nije. Upravo je on, Nedžad
Ibrišimović, onaj koji je mrtav a živ. Na koncu ta vječna duša približila se Voljenom – Gospodaru svih svijetova, Gospodaru naših duša. Iako je životna i stvaralačka kružnica ovog savremenog bosanskohercegovačkog umjetnika „dovršena“, a stranice osobito njegovoga dramskog diskursa insceniranog na bosanskohercegovačkoj profesionalnoj teatarskoj sceni ostale neistražene, slovo – prozno, poetsko, dramsko, uveliko živi svoj knjigo-san. Pridonoseći bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni svojim osobenim i osebujnim umjetničkim darom, Ibrišimović je, nekolicinom svojih dramskih tekstova, iako prvenstveno romansijer i prozaista, ali i dramatizacijom vlastitih proza, ostavio neizbrisiv trag i na domaćoj teatarskoj sceni. Metafora života i smrti koju je autor do kraja ovaplotio u svome romanu Vječnik i njegovome nastavku El-Hidrova knjiga, kojom smo započeli ibrišimovićevsku slovnu igru, okosnica je dramskih sukoba na kojoj autor gradi svoje dramske zaplete i odnose među likovima. Kroz svoja djela, u kojima akteri bivaju i sami čitaoci, autor šalje „nadnaravnu“poruku, potrebnu svakom biću ove Planete. Do čitaoca je hoće li otvoriti dušu i pustiti da slova sama teku njegovim psiho-fizičkim, odnosno duhovno-tjelesnim čulima.
Oživljavanje priče
I ovaj napis kao da je sam sebi odredio putanju. Pa ide smjerom života, duha, teatra. Onoga puta koji je utirao i sam pisac. Ibrišimovićeva težnja da kao pisac i skulptor u
umjetnosti dosegne čudo, da kada „napiše kiša, papir ne ostane suh“i da izvaja sjenu rezultirala je djelima koja se neobičnošću i eruptivnošću izraza plijenila pažnju javnosti i kritike, ali i naučnih elaboracija. Posljednjih godina bilježimo nekoliko doktorskih radova odbranjenih na različitim univerzitetima u zemlji i inostranstvu o različitim aspektima Ibrišimovićevog književnoumjetničkog stvaralaštva, među ostalima:
Vrijeme priča u romanima i pričama Nedžada Ibrišimovića, Damira Ovčine na Filozofskom fakultetu univerziteta u Sarajevu (2008), Jezik i
stil Nedžada Ibrišimovića, Nermina Šušića na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta u Mostaru (2017),
Književno i publicističko djelo Nedžada Ibrišimovića u poetičkom kontekstu savremene bošnjačke književnosti,
Dženana Kosa na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici (2018),
Stvaranje u nekoliko umjetnosti (Alesandro Baricco, Percival Everett, Nedžad Ibrišimović, Jean – Philippe Toussaint) Edine Zvrko na Universite Paris & Vincennes-Saint-Denis (2020) i dr. S različitih aspekata čita se, analizira, istražuje djelo Nedžada Ibrišimovića. Na koji god način pristupili Ibrišimovićevom djelu, dijalog je neupiten i neizbježan. Čini to Ibrišimović u svojoj priči, romanu, drami... oživljavajući likove koji na bosanskohercegovačkoj profesinalnoj sceni u svoje dramske situacije uvlače i gledaoca. Etički odnos živo i mrtvo, što je bila svojevrsna piščeva preokupacija od zbirke priča Kuća bez vrata (Kuća zatvorenih vrata) (1964), koja je aktualna i danas, na godišnjicu piščeve „smrti“. Kući zatvorenih vrata, Bosanski kulturni centar Tuzla s koproducentima, širom će otvoriti svoja vrata i pozorišnim gledaocima priuštiti još jedan teatarski ugođaj, ovoga puta u režiji vrlog Ibrišimovićevog prijatelja, Gradimira Gojera, (premijera 24. 9. 2021. BKC Tuzla u 19:30), koji će već biti prohujali u vrijeme izlaska „Preporoda“i Slova o Nedžadu Ibrišimoviću, jer će biti iza nas i živjeti samo u sjećanjima, pa sve do Vječnika i El-Hidrove knjige
(2011), a što se najbolje (prema piščevu stajalištu i jedino) zrcali u odnosu likova na sceni. Jer lik, kao što je pisac opetovao u svojim publističkim tekstovima i intervjuima, ne postoji sam po sebi, nego po odnosu koji gradi s drugim likom. Ne postoji lik, postoji odnos koji ga definira.
Nedžad Ibrišimović zadire duboko u ljudski um, tijelo, dušu, u srž
problema, dotičući suštinu koja ne samo u Ibrišimovićevoj knjizi, već i u životu čovjeka ima odlučujuću ulogu. Odnos između dva bića, odnos bića prema svemu živom, ali i neživom posljednja je instanca homo sapiensa, koju na sve moguće načine treba tražiti, te stremiti k tome i sudjelovati svim svojim bićem – razumno, ljudski, pravedno, moralno sa puno ljubavi, poštovanja, razumijevanja, bez licemjerstva, laži, nemorala, nepravde. U svojim pričama, romanima, dramama upravo nam to otkriva Nedžad Ibrišimović. Da se ne bojimo vlastite sjenke i ne zaziremo od iste.
Dimenzija Slutnje, Smrti, odnosa Života i Smrti, simboli fizičke smrti nasuprot duhovnoj pobjedi dualistički simboli dobra i zla predstavljene su u Ibrišimovićevim dramama
Ugursuz, Karabeg, Boja hrđe, Zmaj od
Bosne, Woland u Sarajevu. S pravom, bosanskohercegovački književnik Nedžad Ibrišimović (nikako koliko bi bilo potrebno i poželjno) na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni pronalazi svoj put, te se na profesionalnim bosanskohercegovačkim scenama insceniraju Ibrišimovićeve drame. Kao književnik, Ibrišimović se pronašao u raznim žanrovima, pa i u drami. Sudeći po nagradama, uvijek uspješno, sva su mu djela nagrađivana, počevši od Ugursuza, za koji je već kao 28-godišnjak dobio prestižnu Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Ostao je upamćen prvenstveno kao prozaista i romansijer, međutim, dramatičnost i dramski sukob kao osnovno obilježje svih njegovih proza, vjerovatno je doprinosilo činjenici da su proze prelazile i u dramske forme – Ugursuz, Karabeg,
Zmaj od Bosne koje su potom izvođene na sceni, ali i nastanku originalnih dramskih tekstova. Kao izvorni prozaista i romansijer, ostavio je iza sebe nemali broj dramskih tekstova u amanet bosanskohercegovačkom teatru, čiji je potencijal scenske igre tek djelimično i nedovoljno iskorišten, i pred kojima, vjerujemo, tek predstoji teatarsko vrijeme.
Golem je značaj dramskog opusa autora drama oživljenih na bosanskohercegovačkoj profesionalnoj sceni: Ugursuz, Karabeg, Boja rđe, Zmaj od Bosne, Woland u Sarajevu,
Nedžada Ibrišimovića, te njegova sveukupnog dramskog opusa u kontekstu bosanskohercegovačke drame koji na veoma neobičan način koresporendira s njegovim ukupnim umjetničkim izrazom, od književnih
bravura dosegnutih na polju žanrovske raznolikosti do likovnih, posebice skulptorskih materijalizacija (već pomenutih) sjenki, ili likova zagledanih a možda i izronjenih iz svoje sjene, Ibrišimovićevo predstavljanje zaslužuje posebno slovo. Ali ne bilo koje slovo. Ovoga puta možda ono najmanje istraženo, ili ono o kojemu je malo izrečeno.
Priča. Roman. Drama. Nakratko, zadržat ćemo se upravo na drami. Ne drami tekstualno napisanoj već na drami koja govori jezikom scene, jezikom teatra. A u prethodnom dijelu teksta mogla se uočiti Ibrišimovićeva spisateljska originalnost, dramatičnost, neuhvatljivost, neovisno da li se radi o priči, romanu ili drami. Veliki dio Ibrišimovićeve proze uobličen je u dramske tekstove koji su predstavljeni na mnogim bosanskohercegovačkim scenama, ali i izvan njih. Autorova pozorišna adaptacija Ugursuza gostovala je u četiri grada Poljske (Vroclav, Krakov, Lođ i Varšava), te Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Sam autor dramatizovao je romane
Ugursuz (1970) i Karabeg (1983). Drame Nedžada Ibrišimovića izvođene su na festivalima u Bosni i Hercegovini i to na Susretima pozorišta / kazališta BiH u Brčkom (Karabeg,
1983., režija Sulejman Kupusović), pozorišnim kazališnim igrama u Jajcu (Ugursuz, 1970., režija Ljubiša Georgievski) i Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici (Karabeg,
2004., režija Gradimir Gojer). Autor je i nekoliko radiodrama – Najbolji časovničar na svijetu, Pisac i njegova kreatura, Zlatni most, Glas koji je pukao o Egidiju, Izvor, te TV drame Ćilim, prvi put emitovane 1970. godine u režiji Aleksandra Jevđevića. Prema romanu Ugursuz snimljen je TV film u režiji Pjera Majhrovskog, za čiju je filmsku adaptaciju Nedžad Ibrišimović nagrađen prvom nagradom za tekst na Bledskom festivalu (1970).
Otvaranje vrata Ibrišimovićevim djelima
Bosanski kulturni centar u Tuzli krajem ovog mjeseca (septembar) otvara vrata Ibrišimoviću i njegovoj Kući zatvorenih vrata. A davne 1970., Bosansko narodno pozorište otvorilo je vrata svoje kuće Ugursuzu
Nedžada Ibrišimovića (režija Ljuboša Georgievski), 1983. Karabegu (režija Sulejman Kupusović), 1996. ponovo Karabegu u režiji Slobodana Stojanovića, te Zmaju od Bosne 1997. u režiji
Gradimira Gojera.
Još jedna teatarska kuća ima sluha za novo, originalno, neobično, nimalo lahko dramsko „štivo“, sarajevski Kamerni teatar, koja 1985/86. život udahnjuje Ibrišimovićevoj Boji hrđe
(režija Sulejman Kupusović), a 1997. inscenira Ugursuza (režija Gradimir Gojer), 2003/04. Wolanda u Sarajevu, ponovo u režiji Gradimira Gojera. Čini se, da se ovaj zaljubljenik u teatar i pisanu riječ Nežada ibrišimovića nije (Gradimir Gojer) stalno vraćao dramama Ibrišimovićevim, teatarska publika bila bi uskraćena za vrli ibrišimovićevski teatarski putešestvij. Narodno pozorište Tuzla Karabega dočekuje raširenih ruku (režija Gradimir Gojer) kojoj lično svjedočim i imam nesvakidašnju priliku i privileguju da s autorom drame nakon scenske izvedbe Karabega dijelim utiske o sveukupnim teatarskim događajnostima, koji je u svakom smislu bio neponovljivi umjetnik, pisac, slikar, insan...
Dramatičar Nedžad Ibrišimović plijenio je pažnju suvremenika svojom osobenošću i raznovrsnošću umjetničkog dara. Priskrbio je i kritička sagledavanja spisateljskog, likovnoga, i dramskog stvaralaštva. Vjerujem da tek predstoji vrijeme (kako to obično biva – o najboljima samo kada napuste ovaj svijet) u kojemu će se Ibrišimovićev udio, o bilo kojem segmentu se radilo, proznom, dramskom, likovnom, istražiti i pokazati koliki je uistini umjetnički udio i doprinos Nedžad Ibrišimović imao u bosanskohercegovačkoj kulturi. S obzirom na to da je riječ o zaokruženom dramskom opusu, smatra se veoma korisnim i plodonsnim zaroniti u dubine Ibrišimovićevih priča, romana i drama. Dramatičar Nedžad ibrišimović je još uvijek nedočitan, njegove sjenovite figure i odrazi neodgonetnuti, a dramski uradci i teatrske izvedbe skrajnute.
Nedžad Ibrišimović je domaći, bosanskohercegovački autor, koji je ostavio nemjerljiv trag u bosanskohercegovačkom prostoru, kao i mnogo šire, podarivši autentične tragove vlastita izraza u prozi i dramama, koje su i pozorišnim profesinalnim scenama Bosne i Hercegovine podarile specifikum jedne, savim nove unutarnje snage piščeva vajanja slobodnih likova i njihovih međusobnih odnosa – korelacija. Snaga unutrašnjeg zdravog poriva koji pokreće svaki Ibrišimovićev lik, na vrlo osbebujan i iskren način, datosti su svojstvene piscu, umjetniku i dramatičaru Nedžadu ibrišimoviću.
Slovo o Nedžadu Ibrišimoviću iznjedrilo je mnoštvo pitanja i potpitanja. Čitam Ibrišimovića. Čitam Ibrišimovićeve pripovijesti, priče, romane, drame. Razgovaram s njim. Teme su zanimljive, bliske, tajnovite, bajkovite, nadrealne... Ugursz, Kuća zatvorenih vrata, Karabeg, Priče, Živo i mrtvo, Zmaj od Bosne, Nakaza i vila, Kuća bez vrata, Braća i veziri, Dva dana u El-Akaru, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, Zambaci moje duše, Bosna je ćilimom zastrta, Ruhani i šejtani inspiracija, Vječnik, El-Hidrova knjiga. Ponovo
El-Hidr. Ionako se sve pretače jedno u drugo – priča u roman , roman u dramu, naleti pjesma, priča, drama.
Koliko je samo puta nagrađivan ovaj bosanskohercegovački pisac Nedžad ibrišimović, za svoje romane, drame, televizijsku adaptaciju, prevođen na svjetske jezike, koji je i u konačnom ishodu najtananijih niti umjetničkog scenskog izričaja orignalan i autentičan. Pitam se kako su uopće nastajale drame Nedžada Ibrišimovića? Ugursuz. Roman koji je u svakom smislu pobudio pažnju javnosti. Dramatizacijom Ugursuza „stvorena“je drama. S druge strane djelo Karabeg višeznačno je, višeslojno, vremenom oivičeno, a opet bezvremensko, bezprostorno. Uostalom, kao i sva djela Nedžada Ibrišimovića.
Karabeg. Ibrišimović ispisuje pripovijest Karabeg – niti je priča niti je drama – Pa bude roman. Pa bude drama koja će mnogo pometnje unijeti u društveno plitički milje, u to vrijeme Mostara i mostarske čaršije, a koja po svojoj vlastitoj nutrini može biti lijepi naputak i društvu (i vlasti) i pojedincu u vremenima kojima svim bićem u potpunosti svjedočim.
„Moj Karabeg
Drama Karabeg se začela 1968.
Prvi put sam je napisao 1969. i ponudio je Pozorištu u Sarajevu.
1970. napisao sam roman Karabeg.
1974. napisao sam dramatizaciju romana Karabeg i ponudio je Narodnom pozorištu u Mostaru.
1980. ponovo sam napisao dramu Karabeg i ponudio je
Narodnom pozorištu Sarajevo.
Napokon, 1983. na poticaj zeničkog Narodnog pozorišta napisao sam o v o g Karabega.
Ne znam zašto sedamnaest godina nisam htio da odustanem.„ Nedžad Ibrišimović
Ljubav prema lijepoj riječi bit će nam vodilja da i mi od Nedžada Ibrišimovića nećemo odustati.
U nastavku slijede slova koja nije lahko odgonetnuti. Za njih valja pronaći i vremena, i volje, i mašte i strpljenja. To su pored ostalih i ova slova – ova koja slijede: „I dovde El-Hidrova knjiga je jasna i čitljiva, a odavde pa nadolje Hidr je pustio da se harfovi potuku, pa su nastale nerazumljive riječi i rečenice. Ako bi i to htio da vidiš onda evo:
I ganj z troči bu pušis či u zipadu še kud, a as ki tu ribiju ze bi ka i dabiruzi ošotrokja se kud bi san zu bi se ... i sve tako do kraja knjige.“Kaza Nedžad Ibrišimović na kraju svoga Vječnika, i tako započe jednu novu knjigu – El-Hidrovu.
Sve se čini da je ovo lijepi početak u svijet Ibrišimovićevih, nevjerovatnih, perom iscrtanih putešestvija...
I, tak o, čim je moj po gled pao na prvo slovo ove knjige, na prvi harf, nisam osjetio ni kad, ni kako sam stao silaziti
niz stepenice njenih redova i ja, evo, lomeći riječi i rečenice, sa mo prividno pokušavam na bosan skom jeziku i latiničnim pismom, ba r donekle, dočarati kako je to izgledalo. A našavši se u El-Hidrovoj knjizi, kao da sa m u njoj oduvijek bio i kao da iz nje nikada nis am ni izašao. Zaista
je ova knjiga čudo, o Hidre, ve lika čast za mene, osobito darivanje, nešto nepojmljivo.