Istaknuti alimi porodice Muftić

Imam džemata Gornji Šeher, MIZ Banja Luka

„Povijest svjedoči da je značajan broj bošnjačkih porodica dobio prezime po funkcijama koje su obnašali, titulama koje su nosili, zanatima kojima su se bavili, kao npr.: imam – Imamovići, mujezin – Mujezinovići, kadija – Kadići, kovač – Kovači, dizdar – Dizdarevići, mula – Mulahalilovići, hadžija – Hadžići, ulema – Ulemići, muftija – Muftići. Neki su svjesni te činjenice i ponosni u isto vrijeme. Povijest je lijepa za sjećanje, a breme za življenje.” (N. A.)

Porodica Muftić ubraja se među starosjedioce grada Banje Luke. U višestoljetnom postojanju iznjedrila je mnogobrojne imame, alime, muderrise, vakife, hafize i muftije koji su ostavili dubok trag u razvoju vjerskog i kulturnog života u gradu na Vrbasu. Korijeni porodice Muftić sežu daleko u prošlost o čemu je svojevremeno pisao i Hasan-ef. Škapur, profesor banjalučke medrese u vrijeme Drugog svjetskog rata, u tekstu o Ferhat-paši Sokoloviću i njegovim vakufima. Između ostalog zabilježio je da je polovinom šesnaestog stoljeća u Banju Luku iz Erzuruma, u svojstvu sejjar vaiza, došao hfz. Mehmed-ef. Tibok. Po dolasku u grad na Vrbasu oženio se Zejnebom, kćerkom Omera Kahrimanage, a hfz. Mehmed-ef., tadašnji imam Ferhadije, ustupio mu je dobrovoljno svoje imamsko mjesto s obzirom da je obnašao i dužnost kadije. Nakon određenog vremena, hfz. Tibok biva imenovan banjalučkim muftijom te, po funkciji koju je obnašao, njegove potomke prozvaše Muftićima. Također, zabilježeno je u jednom spisu iz 1658. godine o zakupu desetine vakufskih i drugih zemljišta: “Od Mufti-zade Mehmed-ef. imama Ferhat-pašine džamije, 180 akči”, što nam jasno ukazuje na početke nastajanja porodice Muftić. Pravo na imamsku službu u Ferhadiji prenosilo se s koljena na koljeno, te su sredinom devetnaestog stoljeća nju obavljali potomci hafiza Tiboka: Muhamed-ef. Muftić, hadži hafiz Aziz-ef. Muftić, hafiz Hamid-ef. Muftić, hafiz Izet-ef. Muftić, te hafiz Hilmija-ef. Muftić, koji je bio posljednji imam Ferhat-pašine džamije iz porodice Muftić. Nakon njegova penzionisanja, naslijedio ga je hfz. Mehmed-ef. Zahirović.1

Hasan-ef. Škapur također je zabilježio da su se u Ferhadiji redovno održavali vazovi, vjersko-moralna i etička predavanja, ćurs tribine, te da su ih držali istaknuti alimi i muderisi banjalučkih medresa: Osman-ef. Karahasanović, hfz. Abdulah-ef. Kadenić, kurra’ hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić, dok je obnašao dužnost profesora i banjalučkog muftije, kurra’ hfz. Mustafa-ef. Nurkić te Hasan-ef. Škapur u periodu 1942-1947. godine. Za ovu priliku vrijedi istaći da je mr. Nusret-ef. Abdibegović, imenovanjem na mjesto banjalučkog muftije 2019. godine, obnovio tradiciju kazivanja sa ćursa, tako što je počeo držati predavanja u Ferhadiji tokom mjeseca ramazana.

1. Ha iz Hamid-ef. Muftić

Uvidom u rodni list Hamid-ef., kojeg sam dobio od njegovog unuka Imrana Muftića, da se zaključiti da je rođen 7. juna 1871. godine u Banjoj Luci od oca hadži hafiza Muhamed-ef. i Fatime Muftić, rođene Babahmetović. Pored njega, Muhamed-ef. je imao još petero djece s Fatima-hanumom: Izeta, Fehima, Munira, Hilmiju i Hatidžu. Prema kazivanju njegovih potomaka i onoga što je ostalo zabilježeno, nakon završenog mekteba i osnovne škole upisao je Atik ili Muftijinu medresu koja se nalazila u blizini Muftića sokaka. Stekavši obrazovanje o islamu i islamskim naukama, kao i titulu hafiza Časnog Kur’ana, javila mu se želja da proširi svoje znanje. Nakon razgovora s roditeljima i savjetovanja sa svojim muderrisima, odlučuje upisati Teološki fakultet u Istanbulu. Vrijeme provedeno u prijestolnici Osmanskog Carstva iskoristio je da usavrši svoje znanje iz oblasti kiraeta, turskog, arapskog i perzijskog jezika te se nakon nekoliko godina odlučio vratiti u domovinu. Sa sobom je ponio veliki broj knjiga iz Istanbula, tako da je u svojoj kući imao impozantnu biblioteku bogatu knjigama na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, kao i mnogobrojnim rukopisima. Povratkom u rodni grad, biva imenovan na mjesto imama Ferhat-pašine džamije gdje ostaje u službi do 1941. godine. Prisjećajući se svojih medresanskih dana u Banjoj Luci, Teufik-ef. Hadžić spominje i hfz. Hamid-ef. u svojoj knjizi “Moje sjećanje na banjalaučke medrese i još neke događaje”. Između ostalog zapisao je: “Kad sam ja bio učenik medrese, u Ferhadiji su bila dva stalna imama, braća iz porodice Muftić. Prvi, stariji hafiz Hamid-ef. Muftić, a drugi mlađi brat hafiz Izet-ef. Muftić. Hafiz Hamid je klanjao dnevne namaze, džuma-namaz i bio je džuz-han. Ferhad-paši se svaki dan učila hatma poslije podne-namaza i većinom ju je učilo petnaest hafiza po dva džuza. Hafiz Hamid je vodio evidenciju o proučenim džuzevima, i ako neko slučajno od učača ne dođe, to mu se odbijalo od plate, a hafiz Hamid bi naknadno proučio njegov dio.”2

Pored toga što se istakao na polju podučavanja u vjeri, hfz. Hamid-ef. se pokazao velikim borcem za zaštitu i očuvanje ljudskih života. On se nije plašio staviti svoj potpis na poznatu “Banjalučku rezoluciju” iz 1941. godine, zajedno sa ostalim najuglednijim građanima, Bošnjacima, Banje Luke, kako bi na taj način pokušao spriječiti ubijanja nevinih, pljačkanje imovine kao i njihovu deportaciju u logore.3 On je to učinio ispred Ferhadije, premda je potpisivanje takvog dokumenta značilo suprostavljanje vlasti te mogućnost da se bude odveden i ubijen. Ovaj čin vlast mu nije zaboravila, te su ga 1944. godine zajedno s njegovom porodicom odveli u zloglasni zatvor, smješten u Kastelu, odakle im se spremala deportacija u Jasenovac te su mu zapalili porodičnu kuću. Zbog ugleda kojeg je uživao u narodu i intervencijom pojedinih uglednika, u posljednji čas je spašen sa svojom porodicom od deportacije i sigurne smrti, pa je kraj Drugog svjetskog rata dočekao u Banjoj Luci. Na ahiret je preselio 1948. godine i ukopan je u haremu Daudija džamije. Prema kazivanju njegovih potomaka, najvjerovatnije je da su njegovi posmrtni ostaci nakon rušenja Daudija džamije i mezarja prenešeni u harem u blizini Sefer-begove džamije, preko puta tranzita, gdje su prenešeni i ostali koji su bili ukopani u haremu Daudije ili Medreske džamije.

2. Ha iz Izet-ef. Muftić

Na osnovu rodnog lista Izet-ef. kojeg mi je ustupio njegov praunuk Elmir Muftić, a kome se ovom prilikom zahvaljujem, može se ustvrditi da je čestiti hafiz rođen 22. aprila 1877. godine, te je bio mlađi brat hfz. Hamida. Tokom školovanja u mektebu i osnovnoj školi pokazivao je ljubav prema Kur’anu i nauci o vjeri, pa je po završetku osnovnog obrazovanja upisao Atik medresu, idući tako bratovim stopama. Premda nije nastavio obrazovanje na nekom od fakulteta izvan domovine, uspio je kroz rad steći titulu hafiza Kur’ana. Prema kazivanju i sjećanju njegovih sugrađana, krasile su ga pobožnost, bogobojaznost, predanost u vjeri i pozivu za kojeg se odlučio. Bio je jako pažljiv prema ljudima, te je bio vrstan mualim. Hfz. Izet-ef. je imao blag pristup i lijepu metodu u poučavanju djece, pa je ostalo zabilježeno da je pored redovnog mekteba, držao i posebne časove za djecu iz uglednih banjalučkih porodica Džinića, Karaselimovića, Husedžinovića, Filipovića i drugih, što je bila velika čast i priznanje u to vrijeme. Pored mualimskog posla, zajedno sa svojim bratom hfz. Hamidom obavljao je i dužnost imama u Ferhadiji. Prisjećajući ga se iz perioda svojih medresanskih dana, Teufik-ef. zabilježio je sljedeće: “Ako bi hafiz Hamid bio bolestan ili nečim spriječen, Izet-ef. bi bio sav sretan jer je on tada obavljao džuma-namaz i proučio bi hutbu. Imao je prodoran glas, te bi iz sveg glasa proučio hutbu koja se u to vrijeme nije prevodila na naš bosanski jezik. Bio je jako društven i dolazio je u medresu da se druži sa starijim đacima. Tada sam ja bio prvi i drugi razred. Izet-ef. je bio veliki pobornik sofre, te je često sa starijim đacima spremao specijalitete. Ispričao nam je također da je ljeti poslije podne-namaza imao običaj da na mahfilu džamije odspava, te je jednom prilikom sanjao Ferhad-pašu kako je došao sa štapom i udario ga, pri tome mu rekavši: ‘Ja ovu džamiju nisam pravio da se u njoj spava, već da se ibadet čini’, nakon čega više nikad nije legao da spava u njoj.”4 Zajedno s bratom hfz. Hamidom je bio jedan od potpisnika “Banjalučke rezolucije”, pokazavši time veliku hrabrost i želju da pomogne svojim komšijama u teškim danima Drugog svjetskog rata. Nakon kraće bolesti, umro je 1946. godine i ukopan je pored Daudija džamije. Kao i u slučaju hfz. Hamida, prilikom rušenja Medreske džamije i njenog harema, prenesen je i pokopan u haremu preko puta Sefer-begove džamije, u blizini svoga brata.

3. Hafiz Hilmija-ef. Muftić

Ostalo je zabilježeno da je nakon penzionisanja Hamid-ef. i Izet-ef., hfz. Hilmija-ef. naslijedio imamsku službu u Ferhadiji, te je on posljednji iz porodice Muftić koji je obavljao tu dužnost u ovoj džamiji. Nakon njega imamsku dužnost u Ferhadiji preuzeli su muftija Mehmed-ef. Zahirović, a potom muftija Ibrahim-ef. Halilović. Njegov unuk Vehid Bajagilović mi je kazao da je hfz. Hilmija-ef. rođen 1889. godine te da je, kao i njegova braća, završio Atik medresu. Bio je oženjen Fehima-hanumom, rođenom Dedić, s kojom je imao petero djece: Hamdiju, Zuhdiju, Midhata, Vahdetu i Midhetu. Hafiz Hilmija je doživio veliku porodičnu tragediju, s obzirom da je Midhat još kao dječak umro, dok su Hamdija i Zuhdija stradali u toku Drugog svjetskog rata. Njegov kraći opis dao nam je Teufik-ef. koji je zapisao: “Treći brat, hafiz Hilmija, je naslijedio svoju braću kao imam u Ferhadiji. On se više ponašao kao Evropljanin. Istina, nosio je ahmediju na glavi, ali i kravatu. Išao je na fudbalske utakmice na stadion, koji se nalazio na banjalučkom polju.”5 Kao i mnogi njegovi savremenici, hafiz Hilmija-ef. nije bio pošteđen progona komunističke vlasti 1948. godine, pa je zbog toga što je bio Mladi musliman osuđen na tri godine zatvora, a koje je proveo u Zenici. Njegov unuk Vehid mi je također rekao kako pamti da je njegov djed imao posebno veliku sobu u kući, namještenu u orijentalnom stilu, a u kojoj su se nalazile mnogobrojne knjige s kožnim uvezima. Tu biblioteku, prema njegovim riječima, hfz. Hilmija je poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci, te se dobro sjeća dana kada je Sulejman Haznadar došao da ih odveze u Sarajevo.

Hafiz Hilmija također je bio i turbetar Halil-pašinog turbeta, kojeg je redovno posjećivao, vodio računa o njegovoj čistoći, te je na putu do turbeta, a također i u njemu, stalno učio Kur’an. Koliko je bio tačan i precizan, govori zabilježena anegdota da je narod, koji je živio u dijelu od njegove kuće do Halil-pašinog turbeta, po njemu navijao sat, jer je uvijek u isto vrijeme išao do turbeta, i rijetko je ili nikada negdje kasnio, jer nije volio aljkavost i nemarnost. Umro je 1955. godine i ukopan je u mezarju Halil-pašinog turbeta, a dženaza-namaz mu je predvodio muftija Mehmed-ef. Zahirović.