Teolozi moraju biti rječiti
“Zbog riječi si čovjek / Dok učiš / O zvijezdama na nebu, / Ne zaboravi ih u pjesmama. / Presahnu li sarječja, / Zgasnut će sazviježđa.”
Bog uzvišeni obznanjuje u Kur’ānu odmah nakon što je spomenuo stvaranje čovjeka da ga je podučio govoru (LV, 3–4). Govor je ono što nas čini čovjekom, kao i razum koji “stoji” iza govora. Otuda u arapskom jeziku mantik znači i govor i logika. Naquib al-Attas iz ajeta o prvotnom zavjetu (VII, 172) izvodi porijeklo ljudskog “jezika,” a Fahruddīn er-Rāzī u svjetlu kur’ānskog stavka u kojem se kazuje da je Bog podučio Adema imenima svim (II, 31) navodi, kako on tvrdi, poznato mišljenje da je Adem bio podučen svim vrstama riječi koje je Svevišnji stvorio u svim jezicima kojima ljudi govore. Sukladno tome, jezik je posljedak neposrednog Božijeg upliva – el-Eš‘arī je držao da su svi jezici plod Božanskog nadahnuća. Jezik jeste, prema Ebū Bekru Sirādžuddīnu (Martin Lings), od temeljnog značaja u životu čovjeka, pošto je tako prisno vezan za ljudsku dušu, čiji je on neposredni izvor. Dževad Karahasan će ustvrditi da je čovjek biće jezika.
Srozavanje kriterija – zgasnuće sazviježđâ
Objava je rječita. Rječiti su i Muhammedovi, a.s., izrijeci. Kao treći izvor za izučavanje arapskog jezika i hazreti Alijini govori su sabrani u zbirku koja nosi naslov Staza rječitosti. Ovo nam govori kako bi, također, svi oni ljudi koji pronose i tumače Božije riječi trebali biti elokventni. Svakako da kod nas ljudi daju prednost govornicima i autorima koji govore “narodnim jezikom” – ma šta to značilo – i pišu “jednostavnim jezikom.” Čak će pravdati svoju sklonost time da se i Božiji poslanik obraćao razumljivim jezikom pri tome zaboravljajući da se on obraćao rječitim Arapima te zanemarujući brojne slučajeve u kojima ashabima nisu bile poznate neke kur’ānske, a i hadiske riječi.
Očekivati u ovom dobu svakovrsne redukcije pa samim time i reduciranja jezika da se rječiti ljudi prilagođavaju orohnulim standardima jeste besmisleno, naročito imajući u vidu nezavidne čitalačke navike našeg čovjeka. Valjda bi korisnije za društvo bilo da se zajedno uzdižu i govornici i slušaoci, kao i čitaoci i autori, a ne da se govornici i autori samjeravaju takozvanom općerazumljivom jeziku koji je najčešće žargon pod utjecajem masovnih medija, lišen zadivnosti svetih tekstova. Teolozi, kao ni umnici, ne smiju se prepustiti ovom trendu i plivati nizvodno iako je lakše, već raditi potpuno suprotno. Na tragu ove logike će i hazreti Mevlānin učitelj Burhānuddīn Tirmizī kazati da ako se sprijatelji stotinjak muslimana, oni trebaju stići do duhovnog položaja najčasnijeg među njima da bi se između njih uklonile razlike, a ne da se najuzvišeniji od njih unizuje na ravan ostalih s namjerom da se izjednače.
Još nešto o degradaciji jezika. Spomenuti Sirādžuddīn kaže: “Svaki jezik koji poznajemo jeste iskvareni oblik nekog još starijeg jezika, i što se dalje u vremenu vraćamo, taj jezik postaje sve snažnije dojmljiv. On također postaje i složeniji, tako da su najstariji poznati jezici, oni koji su daleko stariji i od historije same, najprefinjeniji i nasloženiji po ustrojstvu, te traže veću usredsređenost i probranost uma kod govornika nego što je to slučaj kod kasnijih jezika. Protok vremena uvijek dovodi do umanjenja pojedinih riječi, kako po obimu, tako i po zvučnosti, dok gramatika i sintaksa postaju sve pojednostavljenije.” Abdulah Sidran je jedne prilike citirao Povelju Kulina bana da pokaže u kojoj mjeri je arhaični jezik tog običnog trgovačkog ugovora, to jest, diplomatskog dokumenta, zračio ljepotom da naprosto zvuči kao čista poezija.
Ovo kažemo jer se ne radi samo o sužavanju rječitosti nego i o gašenju misaonih sazviježđa – misao je dakako vezana za riječ. Može biti da se, mimo brojnih drugih činilaca, zbog te erozije rječitosti često čuje iskaz kako riječi više nemaju težinu. Rūmī odgovara: “Riječ je voće stabla djelovanja, jer se riječ iz djela rađa. Svevišnji Bog svijet je Riječju stvorio kad je rekao: ‘Budi! I to će biti’ (II:117, III:59, XVI:40, XXXVI:82). (…) A kad govoriš da u ovome vremenu riječi nemaju vrijednosti, opet to riječima govoriš, zar ne? Kako onda riječi nisu vrijedne?”
Splet religije i poezije
Ibn Haldūn u Mukaddimi ističe da je poezija rječiti govor zasnovan na metafori i opisima. Seyyed Hossein Nasr piše da se poezija bavi ljudskim jezikom uobličenim načelima sklada i ritma. Poezija je “pojavnost svijeta vječnosti” (Džāmī). Osobenost poezije je i njena zgusnuta forma. U tom pogledu Kasim Prohić naglašava da ono što je maksimalno sažeto jeste istovremeno i najkonkretnije i najapstraktnije. Svjesni smo da je i o navođenju poezije iscrpno pisao elGazzālī u Ihjā’u ali nemamo prostora podrobnije zalaziti u to područje.
Veliki dio tradicionalne poezije može se smatrati određenim produžetkom ili nastavkom temeljnih duhovnih prakticiranja određene tradicije, veli Nasr. Kad Alija Izetbegović u djelu Islam između Istoka i Zapada prikazuje vezu između umjetnosti i religije, on govori prije svega o poeziji donoseći izvanredne citate o njoj. Ovdje bismo preuzeli citat Žaka Maritena: “Poezija je plod dodira sa stvarnošću koja je po sebi neizreciva i sa njenim izvorom: Bogom.” Ranije je Izetbegović navodio misao Andreja Voznesenskog u kojoj stoji da će kompjuteri budućnosti moći raditi sve što čovjek čini, osim dvije stvari: neće moći biti religiozni i pisati poeziju.
Što se tiče islamskog obzorja, u Kur’ānu postoji sura pod nazivom
eš-Šu‘arā’ – pjesnici. Ima mišljenja da su vjerovjesnici optuživani za pjesništvo zbog sličnosti objave s istim. Hazreti Aiša je poznavala ogroman broj stihova iz predislamske poezije, pogotovo od Lebīda, kao i hazreti Ibn ‘Abbās – premda su oboje rođeni nakon džahilijeta. Poslanik je u mnogoj prilici tražio da se citiraju stihovi koji pobuđuju živolaznost. Poznato je da su hazreti Alija i hazreti Husejn često izricali vlastite stihove.
U islamskoj kulturi i civilizaciji, poetsko obličje zauzima visok položaj. Prisjetimo se Ibn Sīnāove poeme o medicini, Ibn Mālikove Elfijje iz gramatike, Džezerijje i Šātibijje o nauci kiraetâ i tedžvida, Bed’u-l-emālīja od el-Ūšīja, el-‘Akīde es-Senūsijje i Muršidu-l-mu‘īna od Ibn ‘Āšira iz akaida, Sebzevārījeve Menzūme o logici i metafizici, Bejkūnījje iz terminologije hadisa, brojnih stihova o kretanju planeta i drugim obzirima astronomije, kao i astrologije (u pravom značenju te riječi). Uspjeh tesavvufske poezije u predstavljanju islamskog nauka je općepoznat tako da nećemo nabrajati djela iz te oblasti. Usputno da spomenemo kako je i Uskūfījev bosansko-turski rječnik iz 1631. god. napisan u stihu.
Iščitavajući klasična muslimanska djela, upadljivo je u kojoj mjeri su protkana poezijom. I tadašnji učenjaci su, ako već i sami nisu sastavljali stihove, računali na postojeću pjesničku baštinu jezika na kojem su pisali, kojom su bojadisali svoje spoznajne vidike. Uvijek smo se čudili kako je moguće zboriti odnosno pisati npr. o Kur’ānu, tevbi, ramazanu itd. a ne navesti stihove Muse Ćazima Ćatića o njima, ili o drugim srodnim temama ne navodeći Safvet-bega Bašagića – poeziju ove dvojice pjesnika je uvrstila Eva de Vitray-Meyerovitch u svoju Antologiju sufijskih tekstova. Govoriti o smrti ili vremenu a ne citirati Maka Dizdara je u najmanju ruku neukusno. Teolozi koji dolaze iz naroda što je iznjedrio Hasanaginicu,
Avdu Međedovića, silne pjesnike iz osmanskog vakta i brojne druge, zacijelo bi trebali promisliti o toj činjenici – “Moj je narod najveći pjesnik!”, poviknuo je Arif Hikmet-beg Stočević Rizvanbegović. Time bismo se prije svega oslanjali na književno stvaralaštvo često oblikovano islamskim učenjima koje se katkad ne otme iz čeljusti zaborava, a zauzvrat bi estetski obogatili svoj govor odnosno tekst.
Poezija kao jezički sukus ubavosti ima poseban utjecaj na slušaoce i čitaoce, čime bi se, također, izbjegla formalistička uštogljenost. Teolozi kao ljudi koji prvenstveno razviđaju riječi trebaju obratiti pažnju na one koji su ih najskladnije koristili. Bit ćemo slobodni kazati da odsustvo poezije i težina njenog čitanja govori o našoj kognitivnoj zakržljalosti, zbog čega nam je lakše i draže pročitati “roman za plažu”, facebook status ili opis s instagram slike, nego se suočiti s tekstom koji oslovljava najdublje razine našeg bića i svijeta vodeći nas svojom zamamnom krasotom do Izvorišta vascijele ljepote.