Od Sarajeva do Krita
Hilmi-efendija Goro
Hadži Muhammed Hilmi-efendija Goro, muderris, kadija i pisac, rođen je u Sarajevu 1781. godine. Unuk je hadži-Muhammeda, a sin hadži-Ibrahimage Gore koji je umro mlad nakon čega mu se majka preudala za nekog Telalagića, pa je zbog toga i Muhammed Hilmi-efendija u Sarajevu bio poznat kao Telalagić. On sam se uvijek potpisivao kao Goro.
Školovao se u Sarajevu, a da li je na studije odlazio i u Istanbul ili drugdje za sada o tome nema podataka. Najraniji njegov angažman u svojstvu kadije, zapravo naiba, vezan je za Mostar gdje je boravio 1816. i 1817. godine. Najkasnije od 1823. godine služio je u Šehdijinoj biblioteci kraj Careve džamije u Sarajevu gdje je brinuo o rukopisima i držao predavanja učenicima medresa. Predavanja je držao i u svojoj kući, a jedan od njegovih učenika bio je i prvi naš reisu-l-ulema Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović. U pitanju je bila neka vrsta privatnih, kućnih medresa.
Do 1826. godine bio je sekretar sarajevskog suda, a krajem te godine preuzima službu travničkog kadije da bi je naredne godine prepustio svom naibu muderrisu Muhammedu Sabit-efendiji.
I mulla-Mestvica ga u svom Popisu Sarajlija iz 1841. godine naziva muderrisom. U to vrijeme Goro je imao 60 godina, bio srednjeg rasta i imao crne brkove. Stanovao je u Vekil-harč mahali pod Alifakovcem. Pišući o njemu bilježi: ... ovaj je Hadži-efendija u Solunu službenim poslom. U vrijeme popisa imao je sina Kjašifa mula-Ibrahima, 30 godina, hafiza Tahir-efendiju, 29 godina, mulla-Mehmeda, 25 godina, Mustafu, 23 godine, i Šakira Mehmeda, 15 godina. Kad se tome dodaju i tri kćerke onda proizilazi da je imao osmero djece. Imao je braću Mustafagu i Saliha, te bratiće Mehmeda i Mustafu. Hadži-Muhammed-efendija i trojica njegovih sinova bili su hadžije.
Kao kadija djelovao je ponovo u Mostaru u vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića od 1835. do 1938. godine. Bio je poznat kao pravedan i nepotkupljiv kadija, pa kad bi ga Ali-paša (»poseban čovjek«) prinudio da presudi onako kako je njemu odgovaralo, Muhammed-efendija bi, da sebe ogradi, ispod takve presude napisao: bi emri Ali-paša – po naredbi Ali-paše.
Protivljenje reformama
Muhammed Hilmi se kasnije vratio u Sarajevo gdje je igrao vidnu ulogu u kulturnom i političkom životu ovoga grada. Kada je bosanski vezir hadži-Halil Kamil-paša u Sarajevu 1846. godine, formirao vijeće uglednih Sarajlija s kojima će se savjetovati o najvažnijim državnim poslovima i koji su bili obavezni da stalno dolaze u vijeće, među petnaestak uglednih Sarajlija bio je i Muhammed Hilmi-efendija Telalagić (Goro). Kasnije je to vijeće ugašeno, a umjesto njega formiran Savjet pod nazivom Šura u čijem sastavu se nalazio i Muhammed Hilmi-efendija. Evo imena svih članova: Mustafa-paša (Babić), predsjednik, kadija Sarajeva Sejjid Abdurrahman Esad-efendija, muftija Sarajeva Muhammed Šakir-efendija (Muidović), hafiz Salih Redžai-efendija Uzunić, Ahmed Munib-efendija Glođo, Mehmed Hasib-efendija (Čoko), hadži-Muhammed Hilmi-efendija Telalagić (Goro), hadži-Osman-beg Dženetić, Muhammed-aga Zildžić, Salih-aga Ragibović (Vrago), hadži-Abdullah sandžaktar Zafranija.
Dvanaestog septembra 1848. godine, u okviru Glođine grupe, skupa sa sinom hadži-hafizom Abdullahom Tahir-efendijom, zatočen je u Travniku, a onda i prognan na otok Krit. U grupi prognanih bili su, između ostalih, i hafiz Salih-efendija Redžai Uzunić, Ahmed Munib-efendija Glođo, hadži-Mustafa-efendija Gačo, Ibrahim-efendija Korkut, Salihaga Ragibović (Vrago), Salihaga Koštro i drugi. Bojeći se pobune, bosanski valija Čengel-zade Mehmed Tahir-paša ih je, svezane i okovane, uputio zaobilaznom džadom preko Crne Rijeke i Glasinca te dalje višegradskom džadom, a ne preko Sarajeva kako je ranije bilo uobičajeno.
Goru nije protjerao Ali-paša Rizvanbegović, kako se najčešće navodi, jer za to nije imao ni kompetencije, nego je izgnan zbog protivljenja vlastima po pitanju reformi i, svakako, zbog učešća u Glođinoj buni nekoliko godina ranije. Na Kritu nije dangubio nego je zainteresiranima predavao poznato djelo Kitab aš-Šifa‘ od Kadi Ijada. Tu se upoznao i sprijateljio sa učenim Egipćaninom, pjesnikom, vrhovnim vojnim imamom i šejhom Husejnom Gunejmom Sammanom. Ovaj je napisao kasidu od 54 bejta na arapskom jeziku O desetom danu mjeseca muharrema (jevmi ‚ašura), pa je zamolio Muhammeda Hilmi-efendiju Goru da napiše komentar ovoj kasidi što je on i učinio. Tako je nastalo djelo, na arapskom jeziku, Šarh kasida jawmi ‹ašura. Samman je kasnije, u znak zahvalnosti i u pohvalu Gorine učenosti, napisao pjesmu-pohvalnicu u vidu takriza od osam stihova. Takriz je četverostruki akrostih u kojemu početni i krajnji harfovi svih 16 polustihova daju Gorino ime – Muhammed Hilmi.
Djelo je napisano za mjesec dana, početkom 1850. godine. Autor se potpisao kao Muhammed Hilmi ibn
Ibrahim Goro-zade as-Saraji al-Bosnevi. Autograf od 64 stranice bio je pohranjen u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R-647), ali je propao u prethodnom ratu. Srećom, sačuvan je jedan prijepis Muhammeda Enverija Kadića koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-7329. Jedan prijepis se nalazi u biblioteci Sulejmanijje kutubhanesi u Istanbulu (Jazma bagislar, br. 647-2).
Gorin komentar, kao i sama Sammanova kasida, govori o Božijim poslanicima koji imaju veze sa Jevmi ‚ašurom, ali naročito o pogibiji Poslanikovog unuka hazreti Husejna, (r. a.) na Kerbeli.
Preseljenje na Kritu
Hadži-Muhammed Hilmi-efendija je pomilovan nakon 17 mjeseci provedenih u zatočeništvu. Prvi potpisnik molbe za pomilovanje upućene sultanu bio je hafiz Salih Redžai-efendija (Uzunić), drugi je Ahmed Munib-efendija Glođo, a treći Muhammed Hilmi-efendija. Kao što je poznato Glođo nije dočekao pomilovanje već je preselio na Ahiret na Kritu gdje je i ukopan.
Muhammed Hilmi je umro u Sarajevu 1266/1849-50., a sin mu hadži-hafiz Abdullah Tahir-efendija 1855. godine, obojica su ukopani na Alifakovcu.
Muhammed Hilmi-efendija je pisao poeziju na turskom jeziku, a koristio je pseudonim Hilmi.
Prilikom boravka u Travniku u svojstvu zamjenika kadije spjevao je pjesmu uz potpis Hilmi Travnik kaimekam (Bošnjački institut, Ms 374). Prilikom boravka u Mostaru posjetio je tekiju na Buni u Blagaju i, oduševljen onim što je vidio, spjevao tarih od 26 stihova, a oba posljednja stiha daju 1203/1837. godinu. U tarihu spominje Sari Saltuka, Ali-pašu Rizvanbegovića i sebe kao kadiju Mostara. Autograf ove pjesme nalazi se u Zborniku Enverija Kadića (sv. 22, str. 242). Kadić je sačinio i svoj prijepis iste pjesme ( sv. 22, str. 236). Jedna njegova pjesma od 20 stihova zabilježena je u rukopisu GHB,
R-6825, fol. 61a. Naslov pjesme je Gufte Muhammed-efendi Hilmi.
Muhammed Hilmi je spjevao i tarih povodom podizanja potkupolne džamije Ali-paše Rizvanbegovića na Buni kod Mostara 1264/1847. godine. Istim povodom tarihe su spjevali Ali-pašin sin Rif‘at Rustembeg i prvi imam Ali-pašine džamije koji nije naveo svoje ime.
Prilikom boravka na hadžu Goro je sklopio neka prijateljstva sa uglednim ljudima iz Mekke. U arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke čuvaju se dva pisma iz 1847. godine koja je primio od šejha Muhammeda Sa‘ida i šejha Abdulgafura, bosanskih delila iz Mekke.
Hadži Hilmi-efendija Goro je 1844. godine uvakufio za Misrijinu medresu 10.000 groša uz uvjet da ih mutevellija muderris Abdullah Rešid-efendija (Uzunić) daje u opticaj, pa da se iz prihoda daje muderrisu medrese 15 groša mjesečno (180 groša godišnje), a svakom učeniiku koji stanuje u osam soba medrese po 7,5 groša, kao i za popravak medrese i naknadu mutevelliji. Vakufnamu je ovjerio sarajevski kadija Sejjid Ahmed Na‘im-efendija, sin Osmanov. Ovim vakufom i ranijim vakufom Abdullah-efendije Kantamirije medresa je mogla nastaviti nesmetan rad (GHB).