Domaćin iz sela Zaostro Feto Hajdarević
Svi su znali da je domaćin Feto Hajdarević komunist, da je on, eto, naš predani politički predstavnik u nekim tamo odborima, vlastima, prijekim delegatskim pitanjima, državnim poslovima, svi su isto tako znali da je Feto jedan od najuzornijih i najpoštenijih domaćina u dolini rijeke Sutjeske, iz tog se razloga moj otac nije sustezao s Fetom razgovarati o svemu što bi ga tištilo. Pa i o tome u kojemu pravcu ide “ova naša današnjica”, “šta će biti s nama muslimanima”...
Da bih napisao nekoliko riječi o rahmetli Fetu Hajdareviću (1920.-1998.), jednom od najčestitijih i najuzornijih domaćina u dolini rijeke Sutjeske u ono daleko vrijeme moga djetinjstva i u kasnijim godinama, naravno, morao sam otići u njegovo selo Zaostro. Odatle su, starinom, i moji Hajdarevići. U tom sunčanom i toplom septembarskom jutru, spustio sam se s vrha sela, zajedno s rođakom Zaimom Bešovićem, do kuće gdje je živjela Fetova porodica. Usput su se mogle ubrati zaostale šljive požegače, slatke poput oživljenih djetinjih radosti, pa sočne domaće kruške cáre, još je bilo rano za ubiranje jabuka, sve je snažno mirisalo sjetom i prostranim uspomenama... Pri dnu sela, dočekao nas je mlađi Fetov sin Vahid, bio sam prijatno iznenađen koliko je djelovao mladolikim u odnosu na sedamdeset jednu nakupljenu godinu. Vahid kaže da je, ove godine, u Zaostrom od mjeseca februara, ovdje mu je najljepše u penzionerskim danima, i neće u Sarajevo dok dobro ne zazimi... Vidiš, govorim Zaimu, koji se upravo žalio na zdravstvene posljedice uzrokovane koronavirusom, kako su svi Hajdarevići mlađi od samih sebe po deset-petnaest godina. Smijali smo se. Isto onako kao što bismo se smijali i pedesetak godina ranije. Jutro bijaše neobično čisto, sunčano, nježnoobgrljujuće, svojatno, i toplo, bez obzira što, za tri-četiri dana, ističe mjesec septembar.
Od nekadašnje kuće Feta Hajdarevića ostale su samo suhe zidine. Vahid je sve uredno raščistio kao da nekadašnju očevu kuću pretvara u kakvu naručenu muzejsku konzervaciju. U ogoljelim zidovima dominirali su veliki isklesani kamenovi. Mora da je mnoge od njih moralo podignuti pet-šest ljudi da bi ih se uzidalo na odgovarajuće mjesto? Možda je i moj otac Agan, kao majstor, sudjelovao u postavljanju ovih zidova? Vahid je blizu nekadašnje roditeljske kuće improvizirao kućicu s jednim krovom nakoso. Sve je djelovalo beskprijekorno zategnutim, uređenim i čistim.
Posjetio sam Vahida na februar 1971. godine, kad bijaše organizirana velika svadba, Vahid Hajdarević je tog sniježnoga zimskog dana oženio Habibu Fako. Faci su također živjeli u Zaostrom. Bila je to jedna od najljepših i najupamćenijih svadbi koje su se dogodile u nekom od naših sela. Atmosfera bijaše donekle napeta jer je, kako se govorilo, mlâda trebalo da se uda za nekog od Čola u Ljubini, pokazalo se da je ta vrsta napetosti bila besmislena i potaknuta jedino pričom onih koji su takvo nešto priželjkivali. Dobro se sjećam tadašnje svadbene trke, prvi na cilj je stigao vojnik JNA Hamdo Kršo, mlađi brat mnogo poznatijega svadbenog trkača iz našega kraja Hajda Krša. Hamdu je poslije jako pozlilo, dvije žene su mu dugo obavijale glavu mokrim šamijama. Sjećam se da se neko od mojih Hajdarevića našalio kako nam je Vahid Hajdarević i rođak i zet, pošto je moja nena, očeva majka, bila od Faka... Posjetio sam Vahida i da sam često dolazio u njihovu kuću sa svojim ocem Aganom. Svi su znali da je domaćin Feto Hajdarević komunist, da je on, eto, naš predani politički predstavnik u nekim tamo odborima, vlastima, prijekim delegatskim pitanjima, državnim poslovima, svi su isto tako znali da je Feto jedan od najuzornijih i najpoštenijih domaćina u dolini rijeke Sutjeske, iz tog se razloga moj otac nije sustezao s Fetom razgovarati o svemu što bi ga tištilo. Pa i o tome u kojemu pravcu ide “ova naša današnjica”, “šta će biti s nama muslimanima”, “zašto Tito ne poklanja više pažnje seljacima”... Feto je bio redovni pretplatnik Oslobođenja, Zadrugara, Borbe, povremeno bi kupovao i beogradsku Politiku, bio je najobavješteniji domaćin u našemu kraju. (Svi ti primjerci novina, uredno složeni i numerisani, izgorjeli su u zločinačkoj četničkoj piromaniji 1992. godine.) Na jednom večernjem sijelu babo Agan povjerio je rođaku Fetu kako svoga sina Hadžema kani upisati u Gazijinu medresu, Feto je pohvalio tu Aganovu odluku, ja se, međutim, nisam osjećao nešto presretnim zbog Fetove podrške, ali se zato veoma sretnim osjećao moj babo Agan, pa mi je, u povratku našoj kući, pripomenuo kako, eto, i Feto, koji je komunist i koji dobro poznaje “ovu našu današnjicu”, podržava njegovu odluku da ja nakon završene osmoljetke nastavim školovanje u Medresi.
Nekoliko sam puta u ovome septembarskom danu 2021. prilazio zidovima razrušene kuće Feta Hajdarevića i vraćao mnoge, već iskrzane slike iz vremena kad je ovim obiteljskim prostorom prolazila Fetova čeljad – supruga Đulka, rođena Grbo, rodom iz Banje Lučice kod Olova, od oca Jusufa i majke Sevde, preselila je na Ahiret 2014. godine, pa sinovi Juso (1948.) i Vahid (1950.), te Fetova i Đulkina lijepa kćerka Vahida (1953.). Feto i Đulka sreli su se u Derventi 1943. godine, u muhadžirstvu. U ratu će umrijeti njihov sin prvijenac Ramo, koji je ime dobio po Fetovu ocu Ramu. Iza Drugoga svjetskog rata, kako priča Fetov sin Vahid, njegovi su najprije živjeli blizu Mješajića, dok se nisu vratili u svoje Zaostro. Za gradnju kuće morali su trenice i drugu građu donositi na leđima čak iz Vrnice, pravoslavnog sela udaljena sedam-osam kilometara prema obroncima Zelengore. Bio je to samo nastavak teškog i mukotrpnog života na selu.
Nije nevažno istaknuti da je Feto rano ostao bez svoga oca Rama, imao je tek dvanaest godina, morao se, kao najstarije muško čeljade u porodici, brinuti o braći i sestrama: Fatima (1918.), Edhem (1926.), Omer (1928.) i Hanija (1933.). Od cijeloga potomstva Rama Hajdarevića i supruge mu Derviše, rođene Čorbo, preselila je na Ahiret 1945. godine, danas je živa samo Hanija, koja živi, kao povratnica, u selu Trošanj, iza planine Maluše, i već je gotovo u devedesetoj godini.
Feto je bio odbornik za naša sela u Foči gotovo četrdeset godina. Nije bio samo u nekom periodu 1963., 1964. godine, kad ga je, manipulacijama pri glasanju, pretekao Neđo Boro, dugogodišnji direktor Osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu. Feto se trudio biti redovan i odgovoran u svome političkom angažmanu... Ni sasušeni otkosi kojima je prijetila kiša, ni nepokošeno žito čija zrnja već ispadaju iz klasja, ni preuzete obaveze u radu s volovima tegljačima, ništa ga nije sprječavalo, priča Fetov sin Vahid, u odlasku na sastanak u Foču, na Popov Most, na Tjentište, gdje god se nešto važno besjedilo i odlučivalo. Borio se, koliko je mogao, za elektrifikaciju i gradnju kakvih-takvih podnošljivijih puteva po rastrčalim selima u dolini rijeke Sutjeske i uspijevao koliko je to tadašnja politika omogućavala. Vahid priča kako je jednom u mrkloj noći, jedva da je imao dvanaest godina, morao otići do iznad Vrnice da zamijeni oca Feta u upravljanju volovima pri izvlačenja šumske građe... Fetu je, doduše, odmah iza Drugoga svjetskog rata, nuđeno, kao pripadniku partizanskog pokreta, da bude sekretar osnovne škole na Popovu Mostu, bilo je i drugih ponuda za posao i redovnu plaću, svi su u Fetu prepoznavali radina i odgovorna čovjeka, ali Feto ništa od toga nije htio, jer nije želio, kako kažu, ikoga imati kao svoga neposrednog šefa, radije je živio na porodičnom imanju i porodicu hranio od prihoda sa zemlje.
Zaim Bešović, komandant Fočanske brigade u vrijeme oslobodilačkog otpora velikosrpskom neofašizmu devedesetih godina prošlog stoljeća, s velikim je pijetetom sve vrijeme govorio o domaćinu, komšiji, rođaku Fetu Hajdareviću. U svakodnevnom životu, radu i u odnosu prema ljudima Feto je služio kao najuzoritiji mogući primjer. Bio je od onih ljudi koji se nisu zanosili nikakvim nerealnostima, iluzijama, fantazmama. Tih devedesetih godina Feto je sasvim jasno uvidio šta ishoduje u nacionalističkom rušenju jugoslavenske državne zajednice i nastojao je pomoći odbrani svoga kraja ali i u blagovremenu povlačenju civilnoga stanovništva u ljeto 1992. godine prema Sarajevu i centralnoj Bosni... Bez obzira što su mu lokalni pljačkaši komšije tada poharali kuću, što je opljačkano sve što se moglo opljačkati u vrijeme dok je on sa suprugom Đulkom bio izmješten s ostalim civilnim stanovništvom u jedan od stočarskih katuna na
Trebovoj (jugoistočni dijelovi planine Zelengore), sačuvao je osam stotina kilograma prijeko potrebnog brašna za lokalnu bosansku vojsku. Tad je to imalo spasonosnu vrijednost. Kao da je znao da neki komšije, i pod izgovorom odbrane zemlje Bosne, ne prezaju za divljom pljačkom i lakomim prisvajanjem tuđega i svačijega. Gotovo da je računao na tu vrstu primitivizma čim je brašno sklonio na “sigurnije mjesto”, izvan svoje kuće... Inače, u Zaostrom, Kruševu i ostalim našim selima nije se smatralo ozbiljnim domaćinom onoga čovjeka koji u svome domaćinstvu nema zalihe, barem, od po deset metara brašna, po vreću soli, šećera, pirinča, te, najmanje, dvadesetak litara jestivog ulja.
Vrijeme agresorskoga rata Feto je, sa svojom suprugom Đulkom, proveo u Fojnici. Bez obzira što je u Fojnici, a od 1996. godine i u Sarajevu, stekao veliki broj prijatelja, poštovalaca, iskrenih sagovornika, zdravu komunikaciju s ljudima smatrao je prijekom ljudskom obavezom, neizmjerno se radovao najavljujućem povratku u svoje Zaostro... “Ama, napravit ću kuću i od pletena pruća, i to ću omalterisati”, tako je govorio. I nije dočekao taj dan. Na Ahiret je preselio 13. januara 1998. godine. U trenutku kad je to Vahid spomenuo Zaim je utrčao rečenicom: “Naši stari bili su divovi!”
I jesu bili divovi, istinski divovi na svoj autentični, prkosni i trpeći bosanski način, ponavljam to u sebi dok dovršavam sjećanje/bilješku o velikom i poštovanom domaćinu Fetu Hajdareviću, iz sela Zaostro, u dolini rijeke Sutjeske. Pitanje je samo na koji način moja generacija i generacija koja dolazi uspijeva smisleno premostiti slojevita i haotična bosanska vremena do u XX. stoljeće i, evo, u trajućem, XXI. stoljeću. Najgore bi bilo ako bi suhozidine u prostoru nekadašnje porodične kuće Feta Hajdarevića u Zaostrom ostale biti samo puke opomene o dogođenim zlima i opakim dušmanima, nešto kao patetična i politikomanijska prigodničarska sjećanja, ukoliko se ne bi računalo da isti taj suhozidni kamen u nekadašnjoj Fetovoj kući, može i dalje, u nekim budućim vremenima, imati, s pomoću Božijom, veliku neposrednu građevinsku vrijednost i značaj... Ni jedan se povratak u istočnu Bosnu ne tiče samo povratka u neki konkretni zavičaj, u neko određeno mjesto pod kapom nebeskom koje nam nekadašnjim životom i, kao, starinom pripada, nego je ključan i zauvijek uvjetujući odlučan povratak u vlastitu svijest o sebi i o svemu svojemu... Rahmet Božiji plemenitim dušama Feta Hajdarevića i njegove supruge Đulke!