Zapis o Aziz-ef. Pajeviću iz sela Kruševljani

Kao mještanin sela Kruševljani, Aziz-ef. Pajević se bavio zemljoradnjom i stočarstvom. Baš kao i svi drugi. Bio je posvećen porodici, nepokolebljiv u vjeri, volio je Kur’an i imao je lijep mekam. Uvijek dobrohotan i brižan. Mektepsko obrazovanje, a ono je u to doba i u tim krajevima bilo ponajpreče, na redovnoj nastavi i izvan nje, stekao je pred bližim rođakom Husein-ef. Husom Pajevićem (babin amidža). Uz još nekoliko mještana kakav je bio i hadži Halil Pitić (djed aktuelnog goraždanskog muftije Remzija-ef.) Aziz je povremeno tokom ramazana ili zimskih raspusta, kad bi džemat ostajao bez imama, u svom ili susjednim selima vršio imamske i mualimske poslove. Opće društvene okolnosti, slaba ekonomska moć džemata Kruševljani, sredinom sedamdesetih godina uvjetovat će da džematski odbor Aziz-efendiji ponudi dugoročni honorarni ugovor; što je u prevodu značilo dok se ne steknu uslovi da džemat može izdržavati diplomiranog svršenika medrese. Aziz-ef. se prihvatio ovog emaneta jer grehota bi bilo da djeca ne idu u mekteb, da se petkom džuma ne klanja, da se ezan ne čuje... I tako iz dana u dan, iz godine u godinu Aziz-ef. je u punom smislu te riječi bio imam u džematu Kruševljani punih deset godina, od 1976. do 1986. godine. Odnos i komunikacija s komšijama, prijateljima i džematlijama ostao je potpuno isti. Bio je jedan od njih i ničim nije pokazivao želju da se u bilo kom smislu izdiže ili da ih gleda s visoka. U međuvremenu je nekoliko puta, kad je to traženo od njega, polagao imamske ispite i na taj način zadovoljavao administrativne zahtjeve Islamske zajednice. Posvećenost radu, misiji koju je preuzeo i poduka mektepske djece bili su njegove krajnje opredijeljenosti. Činjenica da je desetak njegovih učenika završilo Gazi Husrev-begovu medresu na ilustrativan način govori o njegovom radu. Rijetko koji imam bi se mogao pohvaliti s toliko velikim procentom učenika, koji su bili toliko odvažni borci Armije RBiH, kao što je to slučaj kod Aziz-ef. Pajevića. Na vrijeme nas je postrojio! I hair-dovu proučio. Jedan od takvih bio je i njegov sin, rahmetli Esad. Bio je pripadnik 443. brdske brigade. Poginuo 14. 10. 1993. g. od snajpera HVO-a na Starom mostu u Konjicu. Ukopan je u Šehidskom mezarju u Konjicu. Posthumno je promaknut u čin poručnika Armije RBiH. Baš kao i babo mu, rahmetli Esad je imao lijep mekam i mnogo je volio učiti Kur’an. Do rata je radio u Mostaru gdje se upoznao s rahmetli Fadil-ef. Kasapovićem i njegovom skupinom omladinca. Nije propuštao nijedno druženje muslimanske omladine, mevludske svečanosti, predavanja. Skoro trećinu plaće trošio je na islamsku literaturu. Stalno je čitao i razgovarao o pročitanim temama. Bilo je to dovoljno da ga u dobrano ateiziranoj mostarskoj sredini prozovu hodžom. Inače porodica Pajević krajem XIX i početkom XX stoljeća imala je nekoliko hodža, svršenika mostarske medrese. Pored već spomenutog Husein-ef. medresu su u to doba završili i Ibrahim, Salih, Mustafa, Omer i Alija Pajević. U ovom nizu imena jasno se da zaključiti odakle i koliko je bilo znanje Aziz-ef. Pajevića. Osim njega u Nevesinju je bilo još takvih sličnih slučajeva poput rahmetli Duran-ef. Masle. Duran-ef. Maslo rođen je 25. 6. 1906. godine u Donjoj Bijenji. Nakon Drugog svjetskog rata angažiran je od strane džemata Donja Bijenja da u ovom selu, ali i u Gornjoj Bijenji i Postoljanima podučava djecu. Bio je „samouki hodža“, kako su zvali imame koji nisu pohađali nijednu od medresa a obavljali su imamske dužnosti. Šezdesetih godina džematlije u selu Sopilja i Pridvircima angažiraju ga za honorarnog imama. Duran-ef. je u ova dva sela vršio sve imamske dužnosti do 1984. Iako je radio kao imam, ipak je svoju porodicu izdržavao od zemljoradnje i stočarstva kao i većina tamošnjeg stanovništva. U vrijeme etničkog čišćenja Nevesinja, Duran-ef. je imao 86. godina života. Zajedno s desetak starijih mještana iz Donje Bijenje, prema pričanju nekih njegovih komšija, Šešeljevci su ga na kamionu odvezli, navodno u Podveležje na razmjenu. Od tada im se gubi svaki trag. Azizova sudbina bila je nešto drugačija. Preživio je agresiju. Radovao se svakom novom uspjehu Armije RBiH. Umro je 2004. g. i ukopan u haremu Kruševljani.