Sadašnja mezarja u Kruševu
Zanimljivo da je brutalni, neofašistički izgon iz jugoistočnobosanskih sela u ljudima promijenio odnos prema zavičajnim grobljima... Emotivnija veza s porodičnim grobljima nije uvjetovana samo činjenicom da su mnogi željeli biti ukopani u zavičajnim mezarjima nego se, na neki čudni način, promijenila svijest u ljudima kad je u pitanju odnos prema smrti...
Postoji jedan poseban trenutak na dženazama koji mi svojom živom slikom i ponašanjem neposrednih učesnika nanovo objašnjava međusobno povezani islamski odnos prema smrti i prema ljudskome životu. To je onaj trenutak kad se, nakon klanjanja dženaze, tabut s mejitom primakne svježe iskopanu mezaru, u mezar odmah uskaču trojica najbližih rahmetlijinih srodnika pa polahko prihvaćaju tabut i spuštaju ga tiho u kabur. Oni koji stoje blizu groba bivaju šutljivo nadneseni nad prizorom spuštanja mejita u njegovo trajno kabursko stanište. Tako tijelo umrloga biva prepušteno zemlji, od koje je i stvoreno (“Mi čovjeka od suštine zemlje stvaramo”, navedeno je u dvanaestom ajetu kur’anske sure “El-Mu’minun”), dok svi prisutni šute, gotovo nepomično šute, jedino imam glasno upravlja na koji način treba spustiti tabut i kako se valja ponašati dok se stoji u mezaru. Vjerujem da malo ko nije osjetio kako miris uspušene zemlje ulazi kroz nosnice u sve krvne žile i opominjuće se raspoređuje po nervima... Nakon položena tabuta, dodaje se ruka dvojici od onih koji su sudjelovali u njegovu spuštanju, prvo se doda ruka jednome, potom se doda ruka i drugome, dok onaj treći ostaje u mezaru da posloži kaburske nâslone onako kako je to najbolje i najpodesnije. I njemu se poslije pruža ruka i on izlazi iz prostora mezara, nakon čega slijedi nasipanje zemlje i oblikovanje još jednog kabura u mezaristanu... Jedva da ima kojeg muslimana koji nije bio u prilici da na takav način vlastitim tijelom i životom uđe u prostornost groba, da i lično osjeti šta je to svježe iskopani mezar... Nema, prema islamskim obredoslovnim adetima, spuštanja umrloga u grob pomoću konopaca i u sanduku, kao što to ima u drugim religijskim kulturama, nema distance naprema onoga koji odlazi s Ovoga svijeta, nema nikoje ceremonijalne posrednosti, očita je bliskost živih sa umrlim, bliskost života s neumitnošću smrti. Time se najneposrednije pokazuje koliko islamsko razumijevanje smrti nema nikakav okultni karakter, niti priziva ikakva depresivna raspoloženja, mitomanijske i druge pseudoobredne opsesije, smrt je za muslimana sasvim prirodna, pojedinačna, sasvim lična, ona se prihvata kao živo Božije davanje, kao što je i život na Zemlji Božije davanje. Jasno se kazuje kako smrt živi u čovjeku od njegova rođenja, sve vrijeme je s čovjekom i njegovim djelovanjem na Ovome svijetu, tek preseljenjem na Bolji svijet, prestaje ovozemaljska “misija” smrti, smrti više nema, a za vjerujućē počinje novi, ahiretski život, koji je, Božijom odredbom, prilagođen sasvim novim životnim potrebama, kontekstima i kanonima.
U ona vremena prije agresorskoga rata 1992.-1995. godine nisam bio najsretniji odnosom kruševskih domaćinā prema svojim porodičnim i drugim grobljima. Mnoga mezarja bila su odgrađena, prepuštena javnom nemaru, zarasla u lakomo bilje i ponižavajuću divljež. Bio sam svjedokom da mnogi ondašnji dječaci, moji vršnjaci, nisu, čak, ni znali gdje im je i kada ukopan dedo ili nena. Nije se radilo samo o djedovima i nenama koji su stradali u muhadžirskim bježanijama tokom Drugoga svjetskog rata. Neka stara mezarja bivala su napuštena, a neka novoformirana nisu na odgovarajući način održavana. Odavno na balkanskim prostorima živi jedna vrlo ilustrativna odrednica-poredbenica kako je nešto pusto, napušteno, zapušteno, uzdivljalo “kao tursko groblje”, gdje se pod atributom tursko podrazumijevalo ono što pripada muslimanima i islamu kao religijskom svjetonazoru a ne nekim Turcima u etnonimijskom razumijevanju ovoga pojma... Zanimljivo je, međutim, da je brutalni, neofašistički izgon iz naših, jugoistočnobosanskih sela u ljudima promijenio odnos prema zavičajnim grobljima kad su se vraćali u opustošena rodna sela i na svoja imanja. I u mnogim drugim dijelovima istočne Bosne vidio sam da su najprije očišćena porodična, seoska i ostala zajednička muslimanska groblja, čak su uređeni putevi do mezaristanā, te dovedeni i novi putevi tamo gdje ih nije bilo prije rata, tek poslije su na zgarištima podizane povratničke kuće i sređivana imanja... Bliža i emotivnija veza s porodičnim grobljima nije uvjetovana samo činjenicom da su mnogi muslimani željeli, nakon smrti, biti ukopani u zavičajnim mezarjima nego se, na neki čudni način, promijenila svijest u ljudima kad je u pitanju odnos prema kategoriji smrti i prema umrlima.
U posljednjih dvadesetak godina bio sam na više desetina dženaza u zavičaju i svaki se put moglo primijetiti da je odnos prema mezarjima u Kruševu i u drugim selima u dolini rijeke Sutjeske izražen s mnogo više brižnosti i empatije negoli u nekim prijeratnim vremenima. To me radovalo, mada mi je, iskreno, neobjašnjivo zašto je to tako. Možda bi moglo biti zanimljivo za sociopsihologe i druge naučnike koji sve društvenopsihološki činioci podstiču istočnobosanske povratnike, i ne samo povratnike, da imaju primjereniji, odgovorniji, uredniji odnos prema zavičajnim mezaristanima?
Ima jedna izreka Božijeg poslanika Muhammeda (a. s.) kojom se on obraća svojim savremenicima: “Zabranjivao sam vam posjetu grobljima, ali od sada vam to dozvoljavam. Neka vas podsjećaju na Onaj svijet!” Jedino takva posjeta mezarjima, prema islamu, ima svoga smisla i opravdanja. Da bude trajno čovjekovo podsjećanje na Onaj svijet... Na zavičajnim mezarjima počeo sam se zadržavati tek nakon agresorskog rata i mogućnosti da se slobodno može otići u dolinu rijeke Sutjeske. Svaki mezar doživljavao sam kao prostranu, otvorenu, nenapisanu knjigu... Često mi se otme uzdah kako mi, bosanski muslimani, još uvijek nismo dovoljno svjesni šta nam se izdogađalo u posljednjih dvjestotinjak godina, ni šta nas je sve snašlo tokom Drugoga svjetskog rata i u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, kojim sve nacionalističkim objedama, užasima, tragedijama nismo bivali izloženi, kao što nismo dovoljno svjesni ni činjenice koja nam historijska iznenađenja pripremaju isti genocidni kleronacistički “komšiluk”, koji nas je ubijao, proganjao, osiromašivao prethodnih desetljeća... Prosto je nepojmljivo koliko su slojevite životne sudbine mojih zemljaka, nema te osobne i kolektivne memorije koja je kadra povezati surova stradanja i izbjeglištva četrdeset prve, devedeset druge i svih ovih traumatičnih godina kojima smo, evo, neposredni svjedoci. I dan-danas trpimo posljedice i, gotovo svakodnevno, namećućē strahove od vječitoga “ponavljanja povijesti” zbog kontinuirane velikosrpske genocidne politike na balkanskim prostorima.
Duboko sam svjestan da se Fatiha rahmetliji može proučiti na bilo kojemu kraju zemaljskom, nema to nikakve veze s našom blizinom rahmetlijinim nišanima, ali, eto, ja se učenja Fatihe za mnogu svoju rodbinu i komšije sjetim tek onda kad vidim poneko ime i prezime na bašlucima i godinu kad je neko napustio Ovaj svijet.
Centralno, i najveće, mezarje u Kruševu je ono koje se nalazi ispod gušćeg dijela sela, blizu čaira Krušèva, parcele moga brata po ocu Ejuba, kojega smo 10. ovoga mjeseca također otpratili na Onaj svijet. U mezarju su prisutna sljedeće prezimenjačke familije: Muhovići, Merdani, Ožegovići, Poturaci, Pari, iz kasnijeg vremena i Krši, Hajdarevići i drugi. Susjedni toponim je Arapov grob, nikada niko, za ovo moga života, nije objasnio od kojega se vremena taj predio zove baš tako: Arapov grob... U kruševskom zaseoku Halovina je mezarje u koje se ukopavaju Rešidovići, Ćedići i drugi. Groblje je svojevremeno održavao vrijedni domaćin Nurko Rešidović, nije mi poznato je li se iko ukopao u Halovini nakon rata... Na Lijevče brdu, što je pola puta od moje roditeljske kuće na Stocu do Popova Mosta, odnosno do ceste prema Foči, s lijeve strane, i prema Tjentištu, desno, sahranjivani su Krši, Lugušići, Bunde i drugi. Kako je groblje Pejkovićā starinom bilo u selu Zaostro, Mujo Pejković je odvojio malo svoje parcele na Kadrića Ravni, tristotinjak metara od njegova Konjskog Dola, za buduće mezarje Pejkovića, agresorski rat je učinio da mezarje nije zaživjelo na tom mjestu. Blizu moje roditeljske kuće, u Mrkonjićima, prema Gajevima, Kutušama i ostalim čairima u pravcu Suvodā i Tjentišta, nalazio se mezar moga brata po ocu Nasufa, najmlađega očeva sina, koji je poginuo prije moga rođenja, i njegove majke Mejre, rođene Kršo. U neposrednoj blizini je, šezdeset i neke, ukopana tragično stradala djevojčica Remza Lugušić. Ni to mezarje nije zaživjelo, danas je zaraslo u gustu hrastovu šumu. Mezarje mojih Hajdarevića vezano je za susjedno selo Zaostro, odakle su starinom Hajdarevići, uoči rata i nakon rata ukopava nas se i u zajedničkom kruševskom mezarju. Bio je, koliko se sjećam, pokušaj nekakva mezarja na Stupima, prostrane zaravni ispod Halovine i čaira Migavice, naprema sela Mješajići, agresorski rat je ito prekinuo.
Koliko god nas odlasci s Ovoga svijeta činili siromašnijima i samijima, obradujem se svakoj onoj dženazi i ukopu kad se izbjegne sarajevsko ilovačasto groblje Vlakovo, ili bilo koje drugo groblje u Bosni, kad se nekome ko je “naš” klanja dženaza u rodnom kraju i ukopa ga se u nekom od zavičajnih mezarja u dolini rijeke Sutjeske. Dženaza u Kruševu mome bratu Ejubu od prije koji dan (10. oktobar 2021.) pokazala je koliko su zavičajne dženaze znatno više od naših tzv. iznuđenih društvenosti. Svaka se dženaza doživljava i direktnim pozivom da se bude okrenutiji zavičaju i okrenutiji svome osobnom odlasku s Ovoga svijeta... Valja moliti Stvoritelja Života i Smrti da na dženazama i mezarjima bude dovoljno prisutnih džematlija koji će, uz netom iskopani mezar i mejit kraj mezara, i dalje smrt doživljavati kao sasvim prirodnu, pojedinačnu, sasvim ličnu ovozemaljsku činjenicu, kojom i svaka ljudska smrt umire u trenu kad postaje, kako su nas učili i odgajali otkad znamo za sebe, posvjedočena razdjelnica između čovjekova zemaljskog i onostranog života.