Poslanikova, a.s., umjerenost u vjeri Poslan sam da olakšam, a ne otežam ljudima

Pribaviti korist ljudima a od njih otkloniti štetu, tegobu i nelagodu – unutar Allahovih granica – glavna je svrha šerijata s kojim je došao Muhammed, a.s.

Allah, dž.š., u Kur’anu naziva ummetom zajednicu vjernika koji posvjedoče šehadet o Njegovoj jednoći (tevhid) i Muhamedovom, a.s., poslanstvu (risalet). U jednom opisu te zajednice Uzvišeni kaže: „Na taj način učinili smo vas središnjom zajednicom, kako biste mogli biti svjedoci vjere drugim ljudima, a Poslanik vama svjedokom.“(El-Bekare, 143)

Muhamed, a.s., je donosilac Objave i tumač Vjerozakona, a koncept tevhida Allahove jednoće u vjerovanju, adla – pravednosti u društvenim odnosima i vesatijjeta – umjerenosti u vjeri jesu glavne poruke njegova poslanstva. Put kojim treba hoditi ummet najbolje je pokazao sam Muhamed, s.a.v.s., i mi takav put želimo slijediti u tumačenju i prakticiranju vjere.

Govorio je kako je došao s fitrom – vjerom koja je po sebi lahka; pozivao je umjerenom pristupu i upozorio kako će vjera savladati svakoga ko u njoj bude pretjerivao.

Učio je ashabe i sve nas da pokušavaju stalno ići pravim putem, da stalno teže onome što je najbliže pravom putu; da budu vesela duha, lijepa i korisna društva. Pozivao je ponašanju bez pretjerivanja i zanemarivanja, a vjernike kao zajednicu učio onome šta su prava i obaveze. Primjera umjerenosti u životu Muhameda, s.a.v.s., je mnogo, s obzirom da je nastupio rebiu-l-evvel, spomenimo ovom prilikom samo neke primjere poslaničke umjerenosti.

Umjerenost je svrha njegovog poslanstva

Umjerenost je sama svrha njegovog poslanstva; poslan sam da olakšam a ne otežam ljudima – govorio je. Pribaviti korist ljudima a od njih otkloniti štetu, tegobu i nelagodu – unutar Allahovih granica – glavna je svrha šerijata s kojim je došao.

Umjerenost u vjerovanju se ogleda u tome što je dopustio izgovaranje riječi kufra (blasfemije) onima čiji je život bio ugrožen javnim ispoljavanjem vjere, kazavši Ammari ibn Jasiru, čiji su roditelji zbog vjere pogubljeni, da ukoliko Mekelije ponove mučenje on ponovi poricanje. Iz ovog primjera vidimo da je Muhamed, a.s., znao i uvažavao prilike u kojima su muslimani živjeli i prema okolnostima vodio ummet kao zajednicu.

Umjerenost u ibadetima

Umjerenost u ibadetima se ogleda, recimo, u tome što je kao imam umjeren bio, kako prenosi ashab Enes, r.a., „Nisam klanjao lakši, a potpuniji namaz za nekim od onoga koji je predvodio Resulullah“. Od imama je tražio da ne dulji predvodeći džemat, skrećući pažnju kako među klanjačima ima bolesnih, iznemoglih i zauzetih osoba. Zabranio je isposništvo, celibat i svaki drugi vid pregonjenja u vjeri; govorio je da se najviše Allaha boji i da je najpobožniji, „ali ja nekada postim a nekada ne postim, nekada klanjam a nekada odmaram, i ženim se – pa ko se ne drži mog načina života (sunneta) on nije od moga ummeta“.

Bio je umjeren prema vjernicima koji pogriješe, kao u slučaju ashaba koji je pod ucjenom dojavio Mekelijama da će Muhamed, a.s., s vojskom krenuti u osvajanje Mekke. Učio je da uvijek treba biti umjeren i razborit a pogotovo onda kada se u pravu. Postupao je smireno i mudro, kao u neprijatnom slučaju beduina koji je obavio fiziološku potrebu u njegovoj džamiji ili u slučaju mladića koji je došao s njim polemizirati i tražiti da mu dopusti činjenje bluda, podučivši ga putem uljudnog dijaloga kako islam ne dopušta činjenje drugome onoga što ne želi da se njemu dogodi te kako štiti ljude same od njih samih.

Muhammed, a.s., je bio umjeren u tjelesnim i porodičnim pravima, učio je da se svakome dadne njegovo pravo. Da tijelo ima pravo na odmor, članovi porodice imaju pravo na pažnju i ljubav. Učio je da budemo umjereni, pažljivi i da nismo sami. Učio je da je islam čvrsta vjera u koju treba ulaziti s blagošću, jer „onaj ko premori jahalicu, niti će preći put niti će jahalicu ostaviti u životu“. Umjerenost u postizanju profanog i svetog, prolaznog i vječnog, dunjaluka i ahireta.

Umjerenost prema drugima i drugačijima

Bio je umjeren u odnosu prema drugim kulturama i svjetonazorima. Učio je da se uzima od drugih ono što je korisno a da se ostavi ono što je beskorisno i štetno. Poslušao je savjet Selmana Farisija prilikom opsade Medine i oblačio odjeću iz Abesinije.

Zalagao se za umjerenost prema drugima i drugačijima. Medinska povelja je pisani trag o tome. Više je članova te povelje koji govore o drugima nego o muslimanima.

Oni koji pretjeruju u vjerovanju, riječima ili postupcima trebaju znati i vjerovati kako će na Sudnjem danu Poslanik, a.s., biti svjedok protiv pretjerivanja. Govoreći o dvojici muslimana koji su htjeli ubiti jedan drugog, rekao je: „I ubica i ubijeni će u vatru.“„Jasno nam je za ubicu, ali zašto i ubijeni, Allahov poslaniče“, upitaše ashabi. - „I on je htio ubiti svoga protivnika“, reče.

Pitanje mjere u životu je važno, a Poslanik, s.a.v.s., je znao mjeru i tome podučavao. Poslanik, a.s., je umjerenost radije živio nego kazivao. Zbog njegove umjerenosti ga muslimani vole, a drugi respektuju.