Šta stoji iza naizgled nerazrješivog bola?

Trauma ima raznih vrsta. Ima ih individualnih i kolektivnih, direktnih i indirektnih, sadašnjih i historijskih, izolovanih ili ponavljajućih. Bitna odlika ovog fenomena jeste da za različite ljude traumu mogu potaknuti različiti događaji.

Većina ljudi je, u nekom trenutku svog života, doživjela sitauciju koja je bila toliko van njihovog svakodnevnog iskustva i van vlastitih kapaciteta suočavanja da ga je jednostvano preplavila – događaj koj je prijetio životu i/ili integritetu njih ili njima dragih ljudi. Japanski pisac Haruki Murakami u jednoj od svojih knjiga slikovito opisuje ova iskustva kao tačke iz kojih se ne može nazad, a nekada ni naprijed. Ovakvi događaji se zovu traumatični događaji, a čovjekov psihički, fizički i ponašajni odgovor na ovakav događaj se naziva traumom. Trauma ima raznih vrsta. Ima ih individualnih i kolektivnih, direktnih i indirektnih, sadašnjih i historijskih, izolovanih ili ponavljajućih. Bitna odlika ovog fenomena jeste da za različite ljude traumu mogu potaknuti različiti događaji. Živo se sjećam jednog fakultetskog predavanja na ovu temu kada me profesorica dobrano ispravila i rekla da ne mogu rangirati traumatične događaje na osnovu vlastitih predodžbi i iskustava. Za mene bi smrt roditelja predstavljala traumatičan događaj, ali za nekoga ko je tokom djetinjstva doživio sistemsko zlostavljanje od strane oca ili majke ovakav događaj može predstavljati olakšanje. Ne moraju sve traume uključivati dramatične događaje poput smrti djeteta ili silovanja, neke se rađaju iz emocionalnog i verbalnog zlostavljanja koje je postalo dio svakodnevnice. U srži traume leži osjećaj gubitka sigurnosti jer nas trauma nasilno čupa iz ustaljenog toka života na kojeg smo navikli i u kojem smo se osjećali sigurno.

Neposredne reakcije na traumatični događaj kod preživjele osobe su izuzetno komplikovane jer ovise o mnogo faktora koji mogu biti ili rizični ili zaštitni. Dotadašnje životno iskustvo i okolina igraju veliku ulogu u odgovorima na događaj. Znanstvena literatura, međutim, ukazuje na postojanje uobičajenih simptoma na emocionalnom, ponšajnom, fizičkom i misanom planu. Odnosno čitavo naše biće se mobilizira da reaguje. Mnogi preživjeli nakon traume razviju zdrave načine suočavanja sa stresom, oporave se tokom vremena i fukncionišu efektivno u mnogim sferama života.

Kao tačke iz kojih se ne može nazad, traumatični događaji predstavljaju iznimnu priliku za vlastiti rast i razvoj, za učenje i jačanje. Post-traumatski rast odnosi se na pozitivnu psihološku promjenu koju je iznjedrila borba s traumom. On se može očitovati na različite načine – mnogi ljudi nakon traume otkrivaju vlastitu duhovnost, približavaju se Bogu, pišu korisne knjige, postaju humanitarci i osnivaju fondove za pomoć i slično. Međutim, postoji određeni broj ljudi koji ostaju zaglavljeni u traumatičnom događaju i on postaje tačka iz koje se ne može naprijed. Štaviše, ovakav zastoj može se desiti na nivou zajednica i društava. Psiholozi ovaj fenomen nazivaju post-traumatski stresni poremećaj (PTSP) i uvrštavaju ga u priručnike o mentalnom zdravlju, a on predstavlja psihijatrijski entitet sa svojstvenim setom simptoma. Ovo je jedini psihički poremećaj za koji znamo tačan uzrok.

Efekti traume

PTSP nije jedini mentalni poremećaj koji prati traumu. Kod ogromnog broja psihički oboljelih osoba u ličnoj historiji možemo pronaći traumatičan događaj. Ne možemo sa sigurnošću reći da mentalna oboljenja poput anksioznih, depresivnih ili poremećaja hranjenja nastaju isključivo zbog traume, ali možemo reći da je ona na neki način povezana s tim oboljenjima. Trauma ne mora biti povezana isključivo s psihijatrijskim oboljenjima, već svojim postojanjem duboko u nama ona narušava kvalitetu našeg života. Mnogi ljudi ne ispunjavaju kategorije za koje priručnici za mentalna oboljenja naglašavaju da su bitne kod postavljanja dijagnoze, ali vode itekako teške živote. Loše su im socijalne vještine, ne mogu zadržati posao, nemaju dobar odnos sa bližnjima, problemi ih tište sa svim strana. Razne vrste ovisnosti i trauma pojavljuju se zajedno u životnoj priči brojnih ljudi. Ovdje nije samo riječ o najekstremnijim vrstama ovisnosti poput ovisnosti o opijatima ili alkoholu, već o raznim ponašanjima u koja se uključujemo radi kratkoročnog uživanja, zbog kojih patimo kasnije, a ne možemo prestati. Poput heroina i alkohola, prejedanje, gledanje pornografije, pušenje, samozadovoljavanje ili uzaludno trošenje vremena na gledanje filmova, serija ili socijanih mreža, služe za trenutačni bijeg od onoga što nas goni, a razlika je samo u socijalnoj destruktivnosti ponašanja.

Iza nerazriješenog

Trauma je stanje koje zahtjeva našu punu pažnju. Ona traži da joj se posveti vrijeme, kapaciteti i resursi. Ukoliko osoba nema dovoljno resursa unutar sebe da se iznese s reakcijama na traumu, a pritom je i okolina izrazito neprijateljska, kao što je to slučaj s nekom djecom, može doći do potiskivanja traume na štetan način. Ne dešava se da samo djeca potiskuju rekacije na traumatične događaje. Mnogi odrasli, usljed pogrešne percepcije hrabrosti, izdržljivosti i strpljenja, tvrde kako njima nije ništa, kako to nije bilo strašno i kako se oni mogu nositi s tim. Međutim, trauma je nemilosrdna. Ona ne nestaje, već se pritaji u nama i polahko nas izjeda. U novije vrijeme su se pojavili naučnici koji postavljaju nove modele objašnjenja fizičkih bolesti. Oni tvrde da se iza takozvanih idopatskih bolesti, odnosno bolesti za koje ne postoji jasan uzrok, poput raka, raznih vrsta bolova, multiple skleroze, dijabetesa i slično, kriju nerazriješene traume. Gabor Mate, koji je napisao i knjigu o povezanosti između traume i tjelesnih bolesti Kada tijelo

kaže ne, kaže da ne možemo jednostavno odvojiti osobu od njene okoline, ne možemo izdvojiti njeno tijelo iz cjelokupnog iskustva kao što to čini moderna medicinska paradigma. Ovaj kartezijanski dualizam nas spriječava da vidimo traumu u jednom sasvim drugom obliku i shvatimo koliko ona može biti štetna po naše zdravlje. Na kraju, trauma koja nije razriješena na pravi način ne prestaje čak ni smrću osobe. Nju je moguće prenijeti s koljena na koljeno kroz razne mehanizme obzirom da se upliće u svaki aspekt ljudskog postojanja.

Kako zacijeliti?

Kada rana zacjeljuje, ona za sobom najčešće ostavlja ožiljke. Podsjetnik na nekadašnju ranu, prirodno, ostaje s nama do kraja života. Što je rana dublja i veća, veći je i ožiljak, a zahtjeva i više vremena i pomoći da zaraste. Tako je i sa traumom, odnosno nije moguće zaboraviti je, ali je moguće sanirati je da nam ne otežava svakodnevno funkcionisanje i ne šteti nam dalje. Put ka zacjeljenju je individualan i ne postoji tajni magični recept koji djeluje za svakoga, svugdje i u svako vrijeme. Međutim, polazna tačka je kod svakoga ista – prepoznati vlastite traume i tuđe traume prenesene na nas je presudno važno. Dalje je potrebno to iskustvo integrisati u naš život tako da više nema prevashodan utjecaj na svaki djelić našeg života. Nije hrabrost traumu gurati pod tepih, već je hrabrost od svog bola učini nešto više, ne uručivati svoje traume narednim generacijama i biti aktivni učesnik razrješenja bola. Viktor Frankl je svoje iskustvo iz četiri nacistička logora oblikovao u vid psihoterapije koju je nazvao logoterapija. On u srž ljudskog bića stavlja traganje za smislom. Dakle, davanje smisla vlastitim traumama, bolu i patnji daje nam mogućnost da ih sagledamo iz drugog ugla. Sposobnost da odgovorimo životu i budemo odgovorni je, kod njega, glavni faktor u pronalaženju smisla, a time i ispunjenosti u životu. Sloboda izbora je jedinstvena za ljudsko biće, stoga ona predstavlja ključ zacijeljivanja. Jer, kako sam Frankl kaže: “Između poticaja i odgovora postoji razmak. U tom prostoru naša je moć da odaberemo svoj odgovor. U našem odgovoru leži naš rast i naša

sloboda.”