Interes za vjeru danas

Ako bismo iz sadašnje perspektive razmatrali da li se interes za istinsku vjeru povećava ili smanjuje, nažalost, morali bismo konstatovati da se u savremeno doba interes za vjeru smanjuje kod ljudi. Indikatori istraživanja religioznosti pokazuju da postoje visoke razine religijske samoidentifikacije, ali vrlo različita religijska praksa je na osobito niskoj razini u većini zemalja. Sasvim je vidljivo da na društvenoj sceni nemamo veliki interes za praktičnu vjeru kod široke mase ljudi. A jedino kroz sudjelovanje u tradiciji, u božanskom otkrivanju načina življenja, mišljenja i bivanja, čovjek istinski postaje čovjekom i biva sposobnim otkriti smisao u životu (S. H. Nasr). Mnogo je razloga koji su doveli do ovakvog stanja. Navest ćemo neke od njih.

Prvo – suštinsko nepoznavanje vjere kod mnogih ljudi uzrokuje gubitak interesa za vjeru uopće. Neprecizno, nestručno i suhoparno objašnjeni postulati vjere u javnom diskursu uveliko dovode do nezainteresovanosti za vjeru. Dodatni problem je što ljudi uzimaju znanje o vjeri sa svih strana: uglavnom iščitavaju ili slušaju vrlo sumnjive, neprovjerene i nevjerodostojne izvore.

Stoga je sasvim opravdano pitanje: kako danas govoriti o vjeri da bismo povećali interes za nju? Dakako, važno je još jedno pitanje: da li je danas posrijedi vjerski govor ili govor o vjeri u javnom diskursu? Govor o vjeri je vrlo često hladan, formalan i sadržinski dalek, a vjerski govor je topao, suštinski i sadržajno prijemčiv.

Kur’an sugeriše da u vjeru pozivamo jasnim i istinskim dokazima, mudro i lijepim savjetom (En-Nahl,125). Navest ćemo jedan primjer na tragu tih promišljanja. Svaki čovjek teži tome da postigne koristi u životu, a izbjegne patnje. Zar ne treba poći od toga u kontekstu govora o vjeri – vjera omogućava koris(nos)t! Ustvari, na kur’anskim stranicama je stalno prisutno naglašavanje vječne koristi, na ahiretu. Stoga čovjekovu ovosvjetsku ljubav i sklonost prema novcu, vlasti, imanju i sličnome vjera suzbija vječnim koristima, na koje treba stalno ukazivati i suštinski ih obrazlagati. Kad se govori o vjeri, treba govoriti s toga aspekta. Sve gore navedeno proizilazi iz činjenice da je čovjek biće koje teži ka koristi, pa i u vjeri traži korist.

Drugi primjer ukazuje na suštinsko nepoznavanje postulata vjere. Ljudi uopće ne čine, ili ne čine dovoljno, dovu svome Gospodaru. Razlozi mogu biti sljedeći: neupućenost u vrijednost dove, nepoznavanje suštine ljudske egzistencije, uvjerenost u vlastitu neovisnost, itd. U vjeru treba pozivati jasnim i nedvosmislenim jezikom. Odakle čovjeku tolika samouvjerenost i osjećaj neovisnosti danas? Kada se govori o dovi treba stalno isticati da je dova potreba i sredstvo razbijanja te ljudske samouvjerenosti. Kur’an govori o tome da se čovjek uzobijesti čim se osjeti neovisnim (El-’Alek, 6 i 7).

Suštinsko pitanje je kako ukazati današnjem čovjeku na neophodnost povezanosti, kopče, s vjerom i potrebe za njom? Bez vjere čovjek postaje izgubljeno, bezidejno i rastreseno biće. Lampa daje svjetlost samo ako je prikopčana na izvor energije. Istinski izvor energije za čovjeka je Allah, dž. š., a sudija je Poslanik, a. s., i tu ne smije biti nikakve tegobe: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore (En-Nisa, 65). Treba ukloniti svaku zapreku u prihvatanju Poslanikove odluke i potčiniti mu se u potpunoj predanosti. Ego sprečava ljude da ozbiljnije pristupe vjeri. Danas ljudi jednostavno drže do svojih principa u životu, ne obraćajući pažnju na vjerske principe. Ovo su samo neki primjeri zašto čovjek ne može uvidjeti koris(nos)t u vjeri pa se smanjuje i njegov interes.

Drugo – ponašanje ljudi koji se izjašnjavaju kao vjernici i smatraju se vjernicima, dakako, može utjecati na povećanje ili smanjenje interesa za vjeru. Poznato je da ljudi često svoje nedostatke pravdaju tuđim nedostacima i mahanama. Vjera traži pravdu – a vjernik širi nepravdu, vjera traži istinu, iskrenost i moralnost – a vjernik laže, nepouzdan je, nemoralan… Time daje loš primjer drugima i ne može biti uzor potencijalnim vjernicima. Ovom prilikom nećemo postavljati pitanje (na teološkoj razini) da li se takav čovjek uopće može zvati vjernikom. Kur’an govori o ljudima čije je obožavanje Boga stalno na ivici (ljudi koji vide dunjalučku, prolaznu korist u svemu, pa i u obožavanju Boga: ako je dobro – smiri se, čim ga zlo pritisne – mijenja se): Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak (El-Hadždž, 11). Asad će ovaj ajet prevesti sažetije: A, isto tako, ima mnogo ljudi koji obožavaju Allaha na granici [vjere] (men ja’ budullahe ‘ala harfin).

Interes za vjeru je umnogome povezan s autentičnošću pozivatelja te načinom i ambijentom predstavljanja. Oni koji Boga štuju ovisno o prilikama (ako ga zadesi dobro, zadovoljan je, ali ako ga neko iskušenje zadesi, potpuno se okrene) brzo izgube autoritet pozivatelja u vjeru. Zašto? Jer i sami štuju Boga na ivicama vjere. Sve to mogu biti razlozi smanjenog interesa za vjeru kod ljudi.

Stepeni u vjerovanju

Ozbiljnost prilikom pristupa vjeri je neophodna. Kur’an sugeriše poslanicima da čvrsto prihvate Knjigu – bikuvvetin (Merjem, 12). Čovjek inače ne pokazuje interes za onim što je lahko dosezljivo. Mi počesto vjeru uzimamo kao sasvim jednostavnu stvar, ili kao neki društveni proces u našem životu. A nije tako. Nije lahko svaki dan klanjati pet namaza, odvojiti od imetka zekat, postiti, itd. A posebno nije lahko doći do duhovnih istina koje se kriju u našem izvanjskom činjenju ibadeta. Zaboravljamo da postoje faze vjerskog narastanja i sazrijevanja. U islamskoj tradiciji je to pojašnjeno kroz leksičko značenje pojmova islam, iman i ihsan.

Prva faza je islam – stepen muslimana. Muslimanom se postaje pri izgovoru šehadeta (u vjeru ulazimo jezikom, a iz vjere također izlazimo jezikom). To je neka vrsta naše identifikacije. Tu pripadnost objelodanjujemo kroz namaz, post, zekat i hadž. Nerijetko se ljudi u ovoj početnoj fazi običajno ponašaju – svi su muslimani u našem okruženju pa smo i mi muslimani po toj osnovi, svi klanjaju pa i mi stanemo u saf...

Druga faza je iman – vjernik postiže stepen mu’mina. U ovoj fazi vjernik treba ono što je izgovorio jezikom potvrditi svojim srcem. Mu’min vodi stalnu borbu s egom i strastima radi boljeg života i na ahiretu i na dunjaluku. Mu’min zrači svjetlošću svojih djela. On je prosvijetljen i uravnoteženog je duha. Putem imana vjernik privlači i druge u svoje okruženje. Tu se pojavljuje pojačani i istinski interes za vjeru. Ako je čovjek nepouzdan i nemoralan, on ne privlači, bez obzira na to što je musliman.

Treća faza je ihsan – duhovno sazrijevanje, savršenstvo. To je takvo stanje vjernika da svako djelo čini s takvom sviješću kao da u tom momentu gleda Uzvišenog Allaha, kako je kazivao Poslanik, a. s. Očito je da ne može svako robovati Allahu snagom ihsanske iskrenosti. Nije svaki vjernik u potpunosti oličenje prefinjenosti u vjeri. Muhsin je istinski posjednik imanske vrijednosti. On je potpuno svjestan da ga njegov Stvoritelj stalno motri. Vjernik muhsin se ponaša u skladu s tim u svakom trenutku svoga života.

I Kur’an nas podsjeća na Božiju sveprisutnost, Njegovo stalno motrenje i blizinu: A Mi smo stvorili čovjeka, i znamo sve šta mu šapće njegova duša! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice (Kaf,

16). A one koji dobro čine (ahsenul-husna) čeka nagrada lijepa, pa i više od toga

(Junus, 26). Imam Muslim će kazati da riječi više od toga (zijadeh) u navedenom ajetu znače “gledanje u lice Božije na ahiretu”.

U suri El-Hudžurat (14. ajet) razgraničavaju se pojmovi vjerovanja (iman) i primanja vjere (islam): Beduini kažu: ‘ Mi vjerujemo (amenna)!’ Reci: ‘Ne vjerujete, nego kažite: ‘Primili smo islam (eslemna)’, a vjera još nije u vaša srca ušla!

Iz ajeta ne vidimo da su mumin i muslim suprotstavljeni pojmovi, već prije – a to svjedoči I kontekst ukupne islamske tradicije – da se nadopunjavaju.

. Komentatori Kur’ana (naprimjer, Ibn Kesir) kažu da iz ovoga ajeta proizilazi da je vjernički stepen mu’min iznad vjerničkog stepena muslim. Prvi je korak islam (podrediti se Allahu), potom slijedi iman (istinsko vjerovanje u Allaha, dž. š., i ostale imanske šarte), a zatim dolazi ihsan (posvetiti se Allahu cijelim srcem, dobrim djelima).

Vrlo je zanimljivo pratiti kroz literaturu komparaciju ovih faza kroz koje prolazi vjernik. Muslimana stalno žulja kamenčić u cipeli pa se žali na poteškoće. Mu’minu pričinjava poteškoće kamenčić u cipeli, ali on otrpi prije nego što se požali. Ustvari, mu’min se vrlo rijetko žali, on u svemu uzima pouku. Muhsin, taj savršeni vjernik, on ništa ne osjeća od poteškoća. On je osvjedočeni vjernik.

Stepeni osvjedočenosti u vjerovanju su vrlo važni u razumijevanju. Vjera je, ustvari, lično iskustvo. Tu vjerničku akreditaciju ne možemo posuđivati niti nasljeđivati, nju moramo iskusiti ako želimo u njoj rasti.

Evo još jedne prigodne komparacije o duhovnom sazrijevanju. Vjernik na stepenu islama, kao vanjske manifestacije, je poput vozača koji smatra da mu posjedovanje vozačke dozvole pruža šansu da vozi brzo. On ne gleda dovoljno na pravila radarske kontrole. Mu’min uvijek pazi na radare. Oprezan je. Može se desiti da nadoknadi brzu vožnju poslije radara, ali ipak pazi, čuva se, vodi računa o svim detaljima vožnje. Muhsin ima radar u glavi. On je na takvom stepenu svjesnosti da se na svako približavanje opasnosti u njegovoj glavi pali upozoravajući signal. U suri El-A’raf (201. ajet) stoji da oni koji Allaha stalno imaju na umu prisjete Ga se (zikrom) čim ih dotakne mračni poticaj šejtanov, a nakon toga jasno sagledavaju stvari (pojave na ovom svijetu).

Vjernik na stepenu islama dobiva odgovor na pitanje kako izvršiti određeni propis. Na stepenu imana njegova unutrašnjost biva potpuno ispunjena samo njemu znanim i dostatnim odgovorom zašto vjeruje. Ihsan je povezan s vjernikovim nijetom koji nije ispunjen ničim drugim doli iskrenom ljubavlju prema svome Gospodaru.

Čišćenje nijeta je itekako važan segment vjerničkog života. Samo nekolicina je dosegla duhovna stanja u kojima iskrenost biva pretočena u čiste nijete pa uspijeva stići u posebne

blizine i stanja potpune svjesnosti Božijeg sveprisustva i motrenja. Do tog stepena se stiže Božijim vodstvom. To je ono svojstvo ihsana kojem težimo, za kojeg nema druge nagrade doli samog ihsana (Er-Rahman, 60). Uzvišeni Allah

naređuje dobročinstvo čija se duhovna raskošnost zrcali u ihsanu (En-Nahl, 90) – bilo da dobročinstvo iskazujemo prema čovjeku, roditeljima, bližnjima, pa i prema životinji kada se nađe ispod noža u našim rukama. Uzvišeni Allah obećava Svoju milost onima koji su dosegli nivo ihsana u djelima: (...) milost Allahova je, doista, blizu onih koji dobra djela čine (karibun minel-muhsinin) (El-A’raf, 56).

Ihsan je takav stepen savršenstva i izvrsnosti u vjeri da se istinska osvjedočenost u vjeri prepoznaje na licima vjernika – i ne samo na licima već i u njihovim djelima. Islam predstavlja samo stablo vjere. Iman je korijenje vjere koje održava stablo živim. Ihsan je sama srž vjere, one žilice na korijenju stabla preko kojih i korijenje i stablo primaju sami nektar vjerske osvjedočenosti i upotpunjenosti. Ihsan je zbilja ispravnog vjerovanja i metoda, put kreposnog djelovanja vjernika u vlastitoj vjerskoj osvjedočenosti.

Zato se kaže da je svaki muhsin istovremeno i mu’min i muslim, a svaki mu’min je i muslim. Ipak, to ne znači da je svaki muslim na stepenu mu’mina, a kamoli muhsina. Ni svaki mu’min nije na stepenu muhsina. S druge strane, ovo duhovno putovanje možemo slikovito prikazati u obliku kružnice. Da bi se stiglo do samog središta kružnice (a to je ihsan), prvo se mora stati na obodnicu iste (prihvatiti islam). Staza koja vodi ka središtu je staza imana. To je način napredovanja u vjerskom narastanju. Drugačiji pokušaji razumijevanja vjere, pa i njenog prakticiranja, samo ostavljaju duhovne ožiljke koji su prepoznatljivi kod mnogih ljudi.

Na duhovno sazrijevanje treba stalno podsjećati, ne samo da bi se povećao interes za vjeru već i da bi vjernik živio osvjedočenu vjeru. Kod sufija nalazimo jednu zanimljivu konstataciju – muslimani danas imaju ilm (znanje), a nemaju hal (stanje).

Izvrsnost u vjeri

Izvrsnost u vjeri je potrebna kako bismo i drugima pokazali vjeru u istinskom ruhu, ali i kako bismo sami doživjeli sve blagodati vjere. Vratimo se na mudre riječi iz Kur’ana: One koji se budu zbog Nas borili (džahedu fina), Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela

čine! (El-’Ankebut, 69). U ovom ajetu je borba (džihad) povezana sa stepenom upućenosti u izvrsnost djela muhsina. Treba dobro obratiti pažnju na arapski tekst ajeta. Ovo je mekanski ajet. Odakle džihad u Meki? Koji su to putevi koji vode do Gospodara svjetova? Prevodioci (npr. Asad) ovako prevode gornji ajet: Ali one koji se uporno trude na Našem Putu – Mi ćemo, sasvim sigurno, voditi stazama koje Nama vode jer Allah je, zaista, s onima koji dobro čine (muhsinin).

Znači, komentatori Kur’ana su razumijevali spomenuti džihad u smislu sopstvene borbe kako bi čovjek dostigao izvrsnost u vjeri. Kur’anski izraz Našim

Stazama (subulena) tumačili su kao da ima više puteva koji vode do spoznaje

Boga.

Prisjetimo se ovdje prilike kada je Poslanik, a. s., crtao ashabima jednu pravu liniju i mnoštvo krivih. Tom prilikom je kazao da ona prava linija, ustvari, predstavlja Pravi put. Na horizontalnoj, zemaljskoj ravni postoji samo jedan ispravan put. To je put Kur’ana i sunneta. Na vertikalnoj, duhovnoj ravni mnoštvo je puteva kojima se uzdižemo ka svome Stvoritelju.

Jedna od početnih stepenica duhovnog uzdizanja je takvaluk ljudskih organa. Ovdje se možemo prisjetiti Poslanikovih upozorenja na, naprimjer, čuvanje jezika od ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, itd. Jezikom zapravo ulazimo u vjeru (izgovaranje šehadeta), ali njime možemo i izaći iz njenog okrilja. Kur’an govori o odgovornosti, pa i o svjedočenju ljudskih organa na budućem svijetu (EnNur, 24; Ja-sin, 65).

Drugi stepen je da pazimo na propise Gospodara svjetova, a to je takvaluk srca:

Tako je to, i ko pokaže poštovanje prema Božijim znamenjima, izraz je to bogobojaznosti koja je u srcima (feinneha min

takvel-kulubi) (El-Hadždž, 32). Na ovom stepenu se čine djela izvrsnosti (ihsan), a svako vjerničko poskliznuće važe se na apotekarskoj vagi. Ova vaga je vrlo precizna i reagira na grame. Ustvari, na svaki gram grijeha srce muhsina reagira, upozorava na opasnost. Nažalost, kod mnogih ljudi srce ne reaguje ni na kilograme grijeha. Na apotekarskoj vagi su lijekovi. Vaga na kilograme je za stvari, robu, ljude, životinje ....

Samo vjernici koji su izvrsni u riječima i djelima mogu drugima dati dobar primjer pa da se i oni zainteresiraju za vjeru. Svako od nas treba biti uzoran vjernik ne bi li kod nekoga drugog probudio interes za vjeru.

Na kraju u vidu zaključnih razmatranja navodimo sljedeće:

- postoje brojni razlozi zbog kojih dolazi do smanjenja interesa za vjeru danas, a multidisciplinarnim pristupom je moguće otkloniti mnoge od njih;

- buđenje za vjeru, u našem vremenu, polazi iz potrebe za autentičnošću, za vjerskom i duhovnom dimenzijom čovjeka, za njegovim nutarnjim svijetom i slobodom, vanjskom i unutarnjom. Sve ovo konzumerističko-hedonistički duh savremenog svijeta nije ispunio čovjeku danas;

- ljudi danas ne pokazuju interes za religiju koja je svedena (samo) na kulturnu, običajnu baštinu, na strogo ponavljanje religioznih ponašanja. Ljudi više pokazuju potrebu za vjeru koja pruža poruku ka osvjedočenom duhovnom samoostvarenju čovjeka u današnjem trenutku;

- vjera nije nimalo lahka stvar u životu čovjeka – vjeri se treba pristupati vrlo ozbiljno;

- postoje izvrsnosti u vjeri, kao i duhovna napredovanja, i o tome se treba više govoriti.