Politike humanosti i (ne)humanost politike

Upožaru koji se dogodio u subotu 23. oktobra, u naselju Suljagića Sokak u Brčkom, smrtno je stradalo šest osoba. Sedma žrtva je dječak koji je preminuo dva dana nakon nesreće. U nezapamćenoj tragediji živote su izgubili Fahrija Salihović, rođena Mustafić (56), njen suprug Omer Salihović (58), njihove kćerke Mirela (32) i Rašida (16), dječak Šaćir (14), djevojčica Fahrija (14), a najmlađa žrtva je petogodišnji dječak Alven.

U brčanskoj džamiji Ivici 27. oktobra je klanjana dženaza-namaz za sedam članova porodice Salihović, a taj dan je u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko distriktu proglašen Danom žalosti.

Mediji su izvjestili kako je stradala romska porodica – koja je u ovoj tragediji izgubila sedam članova u jednom danu – inače živjela u izuzetno teškim uvjetima. Njihov dom nije imao osnovne uvjete za život – vodu, struju, grijanje, ni dovoljno prostora za mnogočlanu porodicu. Nemjerljiva tragedija za porodicu Salihović. Za sve nas pitanja: šta je bila naša odgovornost, da li je ovo moglo biti spriječeno osiguravanjem boljih uslova za njih i da li ćemo kao društvo prepoznati druge obespravljene porodice oko nas?

“Ovo je dan i ovo je čas u kojem možemo mnogo učiti uz duboko razmišljanje da moramo biti daleko bliži jedni drugima i u porodicama i u našim komšilucima i u našim gradovima i selima”, kazao je muftija tuzlanski Vahid Fazlović koji je porodici tragično stradalih prenio iskreno saučešće reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseina ef. Kavazovića.

Muftija Fazlović je jasno detektirao jednu, vrlo važnu, manjkavost u odnosu prema marginaliziranima u našem društvu. U ovom, ali i u slučaju mnogih drugih porodica, može se kazati da su zakazali brojni javni i društveni sistemi – poput sistema socijalne brige, i drugih. Tragedije poput ove bi nam morale dodatno otvoriti oči da bolje vidimo ljude koji, u vrtlogu političkih i drugih događanja, plaćaju visoku cijenu nemara prema siromašnim i obespravljenim – onima izvan privilegija koje bi inače trebala da osigurava država, tj. građani novcem iz poreza putem državnih sistema. Marginaliziranih na svaki način je, nažalost, više nego što smo spremni vidjeti. Temeljno pitanje je, zapravo, da li je nevidljivost tih ljudi u državnom sistemu razlog da i mi kao pojedinci okrenemo glavu od njih? Ovi ljudi zapravo i nisu nevidljivi, nego mi biramo da svoj fokus usmjerimo i pažnju usmjerimo drugdje – za njih se ne organiziraju protesti, šetnje, parade, ne pišu se depeše ambasadama i ne prave se televizijske debate. A kada nam se predoči njihovo stanje imamo sva opravdanja ili izgovore – izbjegavajući time vlastitu odgovornost i pozivajući se na odgovornost sistema. Jer siromaštvo jeste, najčešće, rezultat društveno-političkog sistema koji štiti povlaštene, i socijalnih politika koje siromahe tjera u još dublje siromaštvo, isključenost i stalnu degradaciju.

Naš sistem socijalne zaštite, tragom političkog haosa i administrativne nesređenosti, se sastoji od trinaest gotovo nezavisnih sistema. Koordinacija među njima gotovo da ne postoji. Stoga ovaj sistem – ili je bolje reći ovi sistemi – stvara velike teritorijalne razlike u socijalnoj zaštiti i pomoći, a to se najbolje vidi na primjeru podrške roditeljima u vidu isplate dječijeg doplatka koji, nedavno uvećan, varira od 23,79 KM u Zeničko-dobojskom kantonu do 73,50 KM u Kantonu Sarajevo. Ništa bolji pokazatelji nisu ni unutar zdravstvenog sistema koji djeluje po istom principu podijeljenosti, uglavnom na štetu onih koji žive ispod granice siromaštva. Svako od nas, ko se u jednom momentu našao u ‘raljama sistema’ – bilo kao roditelj bolesnog djeteta, ili nezaposlena osoba, ili obespravljen na bilo koji način zna kakvu bespomoćnost i golgotu je morao proći.

Najsiromašniji su socijalno ugroženi, isključeni i diskriminirani unutar naših društvenih sistema, a bivaju dodatno opterećeni jer im je veoma teško ostvariti čak i ovakva, minimalna, prava. Pristup i takvoj podršci im je otežan jer im nije dostupno jednako obrazovanje, nemaju informacije o svojim pravima, a administrativne procedure im sprečavaju bilo kakav pomak u ovom smislu. Romi su, kao nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, prema svim službenim pokazateljima najviše pogođeni ovakvim ustrojem sistema podrške. To, naravno, ne znači da nepravda ovakvog sistema ne pogađa i veliki broj onih koji ne pripadaju romskoj populaciji.

Ekonomska i politička kriza uglavnom pogađa tj. pogoršava socijalni status onih koji su već ugroženi, a kreatorima politika daje dodatne razloge za isključivanje i zanemarivanje potreba ovih ljudi. Kao građani više i ne vršimo pritisak u tom smislu, nego djecu liječimo sve češće pozivima na humantirane brojeve, otvaramo dodatne javne kuhinje, skupljamo pomoć i hranu – trudimo se biti ljudi, humani, a državne instance sve bezobraznije prave još dublji jaz između privilegiranih i onih koji to nisu. U toj našoj humanoj aktivnosti se krije dio odgovora na pitanje da li okrećemo glavu od njih. A može i mora: i bolje i više i koordiniranije. To bi podrazumijevalo da pomažemo jedni drugima u humanitarnom smislu, ali da to radimo i u političkom – trebamo vršiti pritisak na političare da se otklanja zlo i mijenja nepravedni sistem.

Da se razumijemo, siromaštvo je samo jedan od problema – tu su još i mnogi drugi kao što su nepravedni uvjeti na tržištu rada, raširena društvena isključenost i nepravedan pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti. U našoj domovini obespravljenost i siromaštvo pogađa sve više ljudi, uglavnom onih udaljenih od političke i finansijske moći. Materijalno siromaštvo, nedovoljno obrazovanje i otežan pristup informacijama – u kombinaciji sa neznanjem o administrativnim procedurama kojima ugroženi građani mogu ostvariti svoja prava – gura marginalizirane u sve težu situaciju, a naše društvo u apatiju.

Zbog svega toga najsiromašnijima je najteže da promijene svoj položaj. Zato je tragedija porodice Salihović i naša pojedinačna ljudska odgovornost. Ali, prije svega, odgovornost onih koji su preuzeli obavezu i odgovornost kreiranja sistema koji će bez diskriminacije služiti svima. Sistem se može i mora mijenjati jer ga, u konačnici, čine ljudi.

Tragedije poput ove bi nam morale dodatno otvoriti oči da bolje vidimo ljude koji, u vrtlogu političkih i drugih događanja, plaćaju visoku cijenu nemara prema siromašnim i obespravljenim – onima izvan privilegija koje bi inače trebala da osigurava država, tj. građani novcem iz poreza putem državnih sistema. Marginaliziranih na svaki način je, nažalost, više nego što smo spremni vidjeti.