Iskrenost malo djelo čini velikim, a neiskrenost i veliko čini malim

“Bože moj, godinu dana sam Ti licemjerno, neiskreno/pretvarajući se ibadet činio, i niko me nije ni primjetio. Sada kada sam srce, samo jedan dan, Tebi iskreno predao Ti si me pogledao.”

Kur’anski tekst, iskrenost razumijeva kao poželjnost, posmatrajući je kao procesualnost čovjekovog odnošenja prema svijetu. Sidk je kvaliteta koja, kroz sva vremena, ukrašava duše plemenitih, odabranih, Bogu milih insana. Takvi su poslanici, evlije, šehidi, dobročinitelji. Tako će kroz Kur’an Ibrahim, a. s., Ismail, a. s., Idris, a. s., i drugi poslanici biti prepoznati kao istinoljubivi i iskreni. Ni manje ni više, mi živimo vrijeme kada se iskrenost razumijeva kao naivnost, kada se iskrenost ne smatra vrlinom a još manje jednom od onih kvaliteta koje su presudne za sam kvalitet čovjekova života. Da bi Gospodar podsvjestio ljudima bitnost iskrenosti, a u kontekstu drame koja će se odvijati na Sudnjemu danu, kazuje: “Ovo je Dan u kome će iskrenim od koristi njihova iskrenost biti.” (Al-Maide, 119.) Ja radosti za sve one koji nisu na dunjaluku zarad sitna šićara ili položaja iskrenost zanemarili i tako se od Gospodaru udaljili.

Šta znači biti iskren prema sebi

Koliko puta smo za kratka života čuli preporuku odnosno maksimu budi iskren prema sebi. Da, onaj ko je iskren u odnosu na sebe on je iskren i u odnosu na sve vidljive i nevidljive dimenzije. Zapravo, ko je dovoljno hrabar da sebe propituje i svoj nefs ispituje te mu ne povlađuje na putu je da kod Allaha, dž. š., bude upisan kao iskren, a blago li se takvome čovjeku. Tako Resulullah podstiče vjerujućega kada ističe: “Čovjek govori istinu i teži za iskrenošću sve dok ne bude kod Allaha, dž. š., upisan iskrenim.” Sidk ima potencijal da pročisti odnosno očisti ljudsku nutrinu od svake nefsanske težnje. U tom smislu, ova osobenost ima snagu da od insana odagnava svaku vrstu egomanije/umišljanja i zamišljanja onim što čovjek niti jeste niti može biti. Prevažno je istaći kako iskrenost ne može biti u srcu u kome je oholost niti oholost može biti u srcu u kome je iskrenost. Zanimljivo je da u arapskom jeziku riječ iskrenost i pojam prijatelj dolaze od istoga korijena. To nam je vidno iz ajeta u kome se kaže: “O vjernici, Allaha se bojte i budite sa iskrenim.”

(At-Tawba, 119) Takvo što bi shodno citiranome ajetu podrazumijevalo sljedeće: Prvo, nastoj da zadobiješ iskrenost i drugo, ako tražiš nekoga kome ćeš svoje tajne povjeriti neka bude od iskrenih. To je, također, kvaliteta koja se usko veže za iman/vjerovanje-iman se ne može kupiti, zadobiti, pridobiti već pokloniti, a jednako tako i iskrenost. Ko takvo što poklanja? Naravno, jedino Allah, dž. š. Tu blagodat Gospodar spušta u srce onoga koji u svom vjerovanju i djelovanju teži istome. Ovakvo što je vidno u riječima Uzvišenoga Gospodara kroz hadis-i-kudsi u kome stoji: „Iskrenost je jedna od mojih tajni. Nju stavljam u srca onih robova koje volim. Nju ne poznaje melek da je zapiše, niti šejtan da je iskrivi. Ona je između Mene i roba.”

„Ja sam licemjer“

Mnogo je, životnih, primjere koji ukazuju i dokazuju već kazano, odnosno kako je iskrenost nešto što nije vezano za kvantitet djelovanja, već da je to dar koji dolazi onda kada čovjek biva u mogućnosti da progleda i sasvim drugačije, drugim bojama, sagleda ono što jeste, kada iza sebe ostavi odjeću umišljenosti. Dozvolite

mi da vas podsjetim na primjer jednoga Božijega roba koji je najprije dunjalukom opčinjen bio, a onda Božijim izunom progledao. Kaže se da je godinu dana ibadet činio da bi ga drugi u tome vide, godinu dana, a sve kako bi ga opunomoćili i dali mu da bude hizmećar jedne džamije. Tada je to, braćo moja, bila iznimna čast-ljudi su to gledali kao priliku da se Bogu umile. Tada su se takmičili ko će ezaniti, mujezin biti ili brigu o mesdžidu voditi. No, ti kojima se pokazivao nisu to primjećivali. A on je sve više gubio nadu. No, poznavao je svoje sebstvo pa bi sebi, jako često, govorio: Ja sam licemjer. Jedne večeri je odlučio da se pokaje i da barem te noć iskreno se svome Gospodaru posveti. Tako je i bilo, a zatim je zanoćio i na sabah se probudio. Do mahalske džamije lagahnim koracima otišao i pred vratima već začuo kako ljudi koji su zaduženi za pitanja od društvenoga interesa pričaju i njega spominju kao nekoga ko bi trebao na temelju kvaliteta biti hizmećar. Kada je to čuo, odmah, istog trena je izrekao:

“Bože moj, godinu dana sam Ti licemjerno, neiskreno/pretvarajući se ibadet činio, i niko me nije ni primjetio. Sada kada sam srce, samo jedan dan, Tebi iskreno predao Ti si me pogledao.”

Kao što kontaminiran zrak na razini tijela, dugoročno, nanosi nesagledive posljedice po zdravlje čovjeka jednako tako nedostatak iskrenosti, na razini duše, zamagljuje istinu i ne dopušta joj da nastani čovjekovo srce. Kao što onaj koji je u magli ne vidi daleko i ne prepoznaje put kojim treba hoditi jednako tako nedostatak iskrenosti kod homo viatora ili zemljanoga putnika onemogućava da čovjek može duhovno napredovati. Da bude jasnije i slikovitije ovo kazano, nedavno me prijatelj obavještava kako je njegova supruga zbog ogromne magle u jednom od naših gradova na putu do kuće, iako taj put odlično poznaje, produžila ulicu više nego li je trebalo jer se ništa nije plaho vidjelo. E kao što ova konstantna magla/smog umanjuje vidljivost, jednako tako i neiskrenost umanjuje snagu istinskoga viđenja istine. Drugačije kazano, onaj ko je uljepšao svoj duhovni habitus ovom kvalitetom ne treba da se brine da će skrenuti ili zalutati. Zapravo imam običaj kazati da takvoga šejtan može odvesti, ali nikako zavesti tj. može mu nešto, od onoga što je zabranjeno/nezdravo, lijepim prikazati i može ovaj zgriješiti ali zbog snage sidka ovaj će pokajanje ponuditi i iz smoga/magle čim prije na duhovnu planinu spoznaje izdići i tamo čistu istinu spoznati te se o snazi iskrenosti još više uvjeriti. Na temelju čega ovo kazujemo, pa naravno, na temelju dijaloga koji se odvija između Uzvišenoga Gospodara i prokletoga šejtana kroz kur’anski tekst u suri Sad, kada Iblis moli Uzvišenoga riječima ističući prednost iskrenih u odnosu na sve druge. Tako Iblis kroz spomenuti dijalog kazuje: “Tako mi dostojanstva Tvoga, – reče (Iblis) – sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!(82-83)

Iskrenost malo djelo čini velikim, a neiskrenost i veliko čini malim. U vezi s tim, čovjek bi se trebao potruditi da poveća svoju iskrenost, a ne samo djela. Drugačije kazano: šta je tijelo bez ruhanijetskoga odjela?