Ljudski život između stalnosti i prolaznosti

Ljudski um je često preokupiran jednim krucijalnim pitanjem: zašto je čovjek došao na ovaj svijet i kuda ide poslije ovozemaljskog života? Jednostavno, preokupiran je čovjek mišlju šta će biti s njim kada potroši svoje zemaljske godine života.

Sve religijske tradicije, naravno svaka s pozicije svoga svjetonazora, daju uglavnom ovakve odgovore: ovdje živiš da bi sebi obezbijedio bolji život na onom svijetu. Ali i dalje ostaje stalno prisutno pitanje smisla i suštine ljudskog života. Zašto živjeti krepostan život? Isplati li se biti pošten, pravedan, iskren…? Odgovor je, naravno, afirmativan, no i dalje ostaje zapitanost o najboljem putu i načinu da tu činjenicu osvijestimo u vlastitom biću.

Zaista ne postoji čovjek na Zemlji kojeg ne proganjaju ta pitanja, bio intelektualac ili neuk, bogataš ili siromah, imao vlast ili ne. Svako – pa makar onda kada legne u postelju – razmišlja, naprimjer, šta će biti kada dođe vrijeme smrti.

Kur’an pruža veliko olakšanje samo u jednoj rečenici i odagnava zabrinutost čovjeka prilikom obuzetosti svevremenskim, univerzalnim pitanjima: odakle je, šta će ovdje, kuda će poslije smrti...

Musliman je sasvim smiren kada dođe u stanje takve zapitanosti. On sasvim dobro zna odgovore na ta velika pitanja – odakle je došao i kuda će poslije: (...) Mi , doista, Bogu pripadamo, i mi se, sigurno, Njemu vraćamo! (El-Bekare, 156). Znači samo jedna kur’anska rečenica uspijeva odagnati svu zabrinutost današnjeg čovjeka u tome smislu: Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.

Suština ljudskog života

Kako ističu teolozi ( npr. Hans Kung) glavni problem čovjeka današnjice jeste osjećaj praznine: čovjek ne može zadugo živjeti u uvjetima praznine – ako prema nečemu ne raste, tada ne samo da stagnira nego se nagomilane potencijalnosti preobraćaju u bolest i očaj. Ovome prethodi osjećaj ljudi da nemaju nikakve moći učiniti išta djelotvorno za svoj život i svijet u kojem žive. Potiskivanje religije i moralnosti rezultira nedostatkom značenja smisla u životu i pojavom praznine, odnosno egzistencijalnog vakuuma (E. Frankl). Kako da se izliječi čovjek u današnjem svijetu od te beznadežne praznine i besmisla? Sve svjetske religije djeluju kao ‘psihoterapeutski sistemi u najizvornijem smislu te riječi’ (Jung), propovjedajući da će čovjek ostaviti iza sebe prazninu i besmisao samo vjerom u dragoga Boga. Samo vjerujući u Boga čovjek može doći do odgovornosti i slobode koje će mu pružiti smisao života na ovom svijetu. Naposljetku, Kur’an poručuje da je put izliječena od one ‘praznine’ u našim dušama samo u spominjanju Boga (ErRa’d, 28). A ljudska srca su, zaista, nemirna dok se ne smire u vjeri.

Jedan primjer iz Kur’ana je vrlo zanimljiv u rješavanju pitanja suštine čovjekovog života. Naime, u suri Eš-Šura (36. ajet) kaže se: I sve što vam je dato jeste za zadovoljavanje ovosvjetskih potreba (fe metaul-hajatud-dunya), ali ono što je kod Boga, bolje je i dalekosežnije za one koji vjeruju i u svoga se Gospodara pouzdaju. Ovaj ajet objašnjava suštinu ljudske egzistencije. Na jedan poseban način može da odagna od čovjeka svu onu zapitanost koja ga sprečava da vidi suštinsko lice stvari na ovom svijetu. Međutim, posebno treba obratiti pažnju na dva mjesta u navedenom ajetu: prvo, i sve što vam je dato (fema utiitum min šey’in); drugo, za zadovoljavanje ovosvjetskih potreba (fe metaul-hajatud-dunya).

Kur’anska riječ meta’un je vrlo zanimljiva, pojavljuje se na više mjesta na stranicama Kur’ana. Komentatori Kur’ana kažu da se pod riječ meta’un u navedenom ajetu podrazumijevaju sve stvari koje posjedujemo i sva naša životna iskustva kroz koja smo prošli. Jednostavno, sve što imamo je za zadovoljavanje ovosvjetskih potreba. Ako ovu riječ meta’, koju mnogi prevode i komentarišu kao vid zadovoljavanja ovosvjetskih potreba, pokušamo sagledati u širem jezičkom kontekstu, dolazimo do još jednoga njenog značenja: meta’ kao nešto što koristi (čovjeku). Zaista, sve što imamo (auto, kuća, novac…) od koristi je na neki način. Ova riječ, kaže slavni jezikoslovac R. Isfahani, može značiti i ono što može biti od koristi (juntefeu bihi). Naša iskustva s drugima, porodicom, prijateljima… mogu također biti od koristi. Možda u tim iskustvima ima nešto dobro što još nismo uočili. Riječ meta’ označava i ono što je prolazno jer sve što se koristi ima svoj početak i kraj. Ustvari, cijeli ljudski život je isprepletan ovom riječju. Na kur’anskim stranicama možemo pratiti sva ova značenja riječi meta’. Prema tome, sve što je dato ljudima jesu samo sredstva na ovom svijetu ka postizanju viših ciljeva, i ništa više od toga.

Ljudske strasti su razlog zašto meta’ razumijevamo kao svojevrsna uživanja na dunjaluku. Na mnogim mjestima u Kur’anu spominju se strasti (heva’). Vrlo je zanimljivo da arapski korijen h-v-j označava ideju padanja i praznine. Iz istog korijena je i riječ heva’, koja ukazuje na vazduh, zbog njegove očigledne praznine. Iz istog korijena je nastala i riječ havije, koja označava jamu i provaliju. Drugo značenje heva’ jeste „hir, žudnja, strast“. U Kur’anu nailazimo da je riječ heva’ upotrijebljena u mnogim kontekstima sa značenjima: „žudnja“, „praznoća“, „pakao“, „nestanak“… Vrlo zanimljivo je napraviti paralelu između ove praznine o kojoj Kur’an govori i praznine u današnjem svijetu, o kojoj smo prethodno govorili.

Strasti su razlog ljudskog padanja u ponor tamnih ambisa. Ljudi okrenuti strastima doživljavaju pakao i na ovom i na onom svijetu zbog slijeđenja onoga što duhovno ne uzdiže čovjeka. To je ‘prazan’ život koji vodi pojedince i društva (s izrazitim karakteristikama heva’) u nestanak. Čovjek kojeg su savladale strasti ne može razumno i pronicljivo postupati u svakodnevnom životu. E sada zamislimo situaciju: s jedne strane čovjek koji razumije da ono što mu je dato na ovom svijetu služi samo za zadovoljavanje strasti, s druge strane čovjek koji ono što mu je dato na ovom svijetu shvata kao sredstvo u životu. Velika je razlika u konceptima ova dva čovjeka, rekli bismo u konceptima iza kojih stoji sama suština ljudske egzistencije na Zemlji.

Sredstvo kao blagodat

Svako podareno sredstvo (tj. meta’) možemo sagledvati i kao blagodat. Kur’an stalno napominje da je u onom što je dato čovjeku blagodat zbog koje se valja zahvaljivati Bogu, dž. š. U kur’anskom kazivanju o siromahu i bogatašu, u suri El-Kehf (32–45), imamo dobar primjer za ovaj kontekst – bogataša su savladale strasti, a siromah je ostao priseban u razmišljanju. Bogataš se divio svojim vinogradima i bogatstvu pripisujući sve to sebi, svome znanju i umijeću. Čovjek siromah je bio pronicljivog uma, koji nije zamućen pustim željama. Kao takav podučava bogataša bitnim životnim pravilima: Prvo – siromah prvo reagira na kufr (istinsko srce stalno reagira na sve grijehe): Zar ćeš ti huliti na Njega koji te stvorio od praha?! (El-Kehf, 37). Drugo – on upozorava bogataša da je Allah Jedan i Jedini, Dobar prema Svojim robovima. Treće – čovjekovo uživanje u zadovoljstvu treba biti popraćeno zahvalom, a zadovoljstvo Allahovom opskrbom je najveći vid bogatstva: (...) da si samo rekao ulazeći u svoj vrt: Šta god Allah bude htio [desit će se] jer nema nikakve moći osim kod Allaha! (El-Kehf, 39). Četvrto – siromah upozorava na jedan životni princip: dunjalučko bogatstvo odlikuje nestalnost i prolaznost: (...) ipak lahko može biti da će mi Uzdržavatelj moj dati nešto bolje od tvog vrta – upravo kao što On može pustiti veliku nesreću na ovaj [tvoj vrt] tako da ono postane hrpa jelove prašine, ili da voda propadne duboku u tlo pa da ti nikad ne mogneš da je opet nađeš (ElKehf 40 i 41).

Suština ljudske egzistencije na ovom svijetu je upravo u biranju između stalnosti i prolaznosti. Stalnost je u vječnosti, na onom svijetu. Prolaznost je na dunjaluku, nestabilna je i kratkoročna. Ljudska duša nije iz ovog svijeta, ona je iz svijeta vječnosti, svijeta ezela, pa stoga teži stalnosti i vječnosti. No, tijelo joj upućuje drugačije signale.

Na kraju toga kur’anskog kazivanja navodi se primjer dunjaluka kao nižeg reda svijeta. Taj dunjalučki život Kur’an poredi s vodom koju Bog spušta kao nadu, izvor života: Prikaži im pitanje života na ovom svijetu primjerom vode! Spustimo je s neba pa se njome bilje na zemlji pomiješa, da bi se potom osušilo i raznijeli ga vjetrovi, jer Bog nad svime moć ima! (El-Kehf, 45). Vrlo je zanimljivo ovo poređenje života s vodom. Iz zemlje nakon kiše raste raznovrsno bilje, vegetacija buja. Ajet upozorava da Allah sve to uništi baš onda kada se čovjek počne diviti pa učini takvo bilje suhim, poput suhe strnjike – hešimen (ar. hešim – „nešto smrvljeno“, „otkinut list“). To vjetrovi raznesu na sve strane. E takav je život arogantnog čovjeka, nadmenog i ponosnog na svoj posjed, zaradu, potomstvo, umijeće… Taman kad se počne diviti sebi i svojoj pameti, a zaboravi Boga, Allah je kadar da ga učini poput suhog, smrvljenog bilja – hešimen.

Ovo je primjer šta biva s ljudima koji u svemu što im je dato vide samo zadovoljavanje strasti, a ne sredstva pomoću kojih mogu postati dobri ljudi, roditelji, komšije, profesori, radnici...

Današnji čovjek kao da misli kako „bolje“znači steći što više imetka i moći za uživanje u životu. Njega kvare takve ideje i misli koje su rezultat robovanja strastima i materiji. Cilj vjernika je isključivo ahiretski život, a ovaj dunjalučki je samo sredstvo za postizanje toga cilja. On želi da dosegne nivo cijenjenog stvorenja kod Plemenitog Gospodara svjetova. Svako ko ovaj prolazni život postavi kao svoj krajnji, željeni cilj – čak i ako se naizgled čini da se nalazi u zemaljskom džennetu – on je zapravo (u duhovnom smislu) u svojevrsnome zemaljskom džehennemu. A svako ko sebe i svoja nastojanja zbiljski usmjeri na vječni život, sretnik je i dobitnik na oba svijeta. Njemu dunjaluk može biti neprijatan, tjeskoban, ali s lahkoćom sve podnosi. Zašto? Zato što ga smatra čekaonicom za svoje vječno odredište – džennet.

Dunjaluk i ahiret

Vrlo je bitno da čovjek uspostavi pravilan odnos prema dunjaluku i ahiretu. Dunjaluk je bitan zbog života na njemu i kao takav se ne može se ignorisati. Ahiret je cilj jer sasvim sigurno svi ljudi umiru i odlaze. Ako bismo sumirali naše ciljeve na relaciji dunjaluk – ahiret, došli bismo do sljedećih zaključaka:

- Na dunjaluku moramo raditi, truditi se i biti halife. Ako bi musliman iz nekih

razloga ignorirao dunjaluk (npr., ne bi stjecao njegova dobra) vrlo brzo bi došao u situaciju da materijalno ovisi o drugima. Taj drugi će iskorištavati njegovu ovisnost i nametati mu svoju kulturu, običaje, pravila ponašanja…

Dakle, nema slobode i neovisnosti

bez vlastitog rada i truda.

- U islamu nema parazitskog načina života, niti fatalističkog uvjerenja da je sve unaprijed određeno (u tom slučaju bi čovjekov trud postao besmislen). U životu živimo od rada. Taj rad mora biti rezultat naših vlastitih ruku.

Ne možemo pričati o vjeri, a živjeti na tuđi račun.

- Islam ima afirmativan odnos prema ovom svijetu i ne protivi se vjernikovom bogatstvu. U prirodi čovjeka je težnja da posjeduje. Vjernik stječe bogatstvo na halal način i ono ga ne odvraća od vjere. Musliman nije u sporu s dunjalukom.

Dunjaluk treba ostaviti sa stanovišta čežnje (kalbijen), ali ne i sa stanovišta sticanja za život (kesbijen).

- Kada upućujemo dovu Allahu, dž. š., treba da kažemo: „Bože, podari nam dobro na ovom svijetu (u svakom smislu) i podari nam dobro na ahiretu.” Ovu dovu vjernik stalno ponavlja kroz svoje namaze, a ona je dio kur’anskog teksta (El-Bekare, 201).

Musliman se bori za onaj svijet s onim što mu je dragi Bog podario, ali ne zaboravlja svoje sljedovanje na ovom svijetu (El-Kasas, 77).

- Boriti se na dunjaluku ne znači nužno da nam je dunjaluk cilj. Kroz rad na dunjaluku vjerniku je cilj ahiret. Zato se musliman ne smije odricati ovoga svijeta. U ovom kontekstu možemo razmatrati sve ajete i hadise koji osuđuju i pr klinju dunjaluk. Ustvari Kur’an i hadis osuđuju čovjekov odnos prema dunjaluku, tj. čovjekovo neobaziranje na to da je dunjalučka vrijednost relativna zbog svoje prolaznosti. Postojanje ovog svijeta kao ogledala na kojem se odražava odsjaj Božijih imena čini ovaj svijet nečim ne samo veoma dragocjenim, već i neprocjenjivim. Mi ovaj svijet ne samo što volimo s tog stanovišta, već za njim čeznemo.

Kad ovaj svijet ne bi bio njiva za budući svijet, mi ne bismo bili kandidati za život na budućem svijetu, ne bismo bili njegovi stanovnici, ne bismo ga stekli.

- Ako dunjaluk ovlada našim srcima, on postaje cilj svih naših stremljenja. Ako dunjaluk koristimo a u srcu nam je vjera u Allaha, onda nam je cilj ahiret. Musliman treba da se ponaša u skladu s Poslanikovim riječima: „Radi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sutra umrijeti.”

Musliman traži ovaj svijet u skladu s njegovom vrijednošću, a i onaj svijet traži u skladu s njegovom vrijednošću.

Naravno da je ovaj balans vrlo teško uspostaviti jer čovjek upravo tada pronalazi i formira u svojoj svijesti suštinu sopstvenog života. Gazali kaže da su „dunjalučki prohtjevi slatki i ukusni za srce kao što je slast hrane odgovarajuća za želudac“. Momenat samrti je onaj trenutak kada se istinski spoznaju ove stvari, ali Gazali pravi i paralelu na ovom svijetu koja ukazuje na spoznavanje Istine. Tako on veli: „Što je hrana ukusnija, masnija i slasnija, njeno povraćanje je odvratnije.“

U tom smislu, tumačeći 24. ajet sure Abese –

Neka čovjek pogleda u hranu svoju (...)

– Gazali navodi da je Uzvišeni Allah dunjaluk učinio primjerom kroz ljudsku hranu, a hranu je učinio primjerom za dunjaluk – makar je čovjek solio i začinjavao. Uistinu je interesantna ova usporedba s hranom. Naime, sve započinje hranom ili zbog nje: razvoj čovjeka, napredak ljudske vrste, pronalazak različitih alatki, krađe, vođenje ratova... Mnogo toga ima izvor u hrani. Zbog hrane započinju mnoge stvari. Čovjek i škrtari zbog hrane. Zbog bojazni od nedostatka prehrane, između ostalog, čovjek se veže za dunjaluk. Ali vjernik se ne veže za dunjaluk jer je on prolazan; iskorištava ga na pravi način da bi pridobio Allahovu milost i vječno boravište u džennetu.

Umjesto zaključka

Postoji i jedno simbolično kazivanje o Ibrahimu, a.s., u kome stoji da su meleci pitali Gospodara svjetova: „Gospodaru, Ti za Ibrahima, a.s., kažeš da je on Tvoj prisan prijatelj (halil). Mi bismo željeli znati hoće li ta prisnost biti opravdana i zaslužena i kad se bude radilo o bogatstvu i imovini.“Allah im je uzvratio: „Idite, provjerite ga!“Meleci su otišli Ibrahimu, a.s., prikazujući se kao da su putnici koji dolaze s dalekoga i napornog puta, u pohabanoj odjeći. Kad su mu rekli da su gladni, Ibrahim, a.s., im je zaklao ovcu. Kad je ovcu stavio pred njih, meleci su podigli ruke i krenuli su, umjesto Bismille, izgovarati sebi svojstvenu dovu, koja glasi: „Neka si neizmjerno slavljen, neka si svet, Ti, Gospodaru meleka i Džibrila (Subbuhun Kuddusun Rabbu-l Mela’iketi ve R-Ruh).“Ovakvo slavljenje je Ibrahimovo, a.s., srce, proželo nadahnućem, osvojilo dotle da ga je ponukalo da im kaže: „Neka četvrtina mojih bravi bude vaša ako još jednom ponovite tu dovu!“Meleci su ponovili, a Ibrahim, a.s., je na to rekao: „Neka polovina mojih bravi bude vaša ako još jednom ponovite tu dovu!“Tako je teklo dok im nije poklonio sve brave. Dakle, Ibrahim, a.s., je ovaj svijet ostavio, ne samo sa stanovišta sticanja, već i sa stanovišta čežnje. Ovo je već poslanički nivo iskustva vjere. Ibrahimova, a.s., čežnja je ispunila njegovo biće samo kada je čuo riječi slavljenja Boga. Ono što je stekao (stado ovaca) dao je samo za slušanje tih riječi – Subbuhun Kuddusun Rabbu-l Mela’iketi ve R-Ruhi (Neka si neizmjerno slavljen, neka si svet, Ti, Gospodaru meleka i Džibrila). Eto zašto Ibrahim, a.s., nosi titulu Božijeg prijatelja (halilullah).