Ljudska i književnička pobratimstva Mustafe Novalića
Iza književnika Mustafe Novalića ostalo je nekoliko neobjavaljenih književnih djela. Prije svega mislim na roman u rukopisu Grad sa stotinu kestenova. Koliko znam, ništa nije posmrtno objavljeno. Takav ignorantski odnos prema književnim stvaraocima na bosanskom jeziku odavno je žalosna i nesretna bosanska bolest. Bit će da je u pitanju i neizlječiva bolest?
Prije nekoliko dana, među rasutim svojim knjigama nađoh knjigu proza Pobratimstvo Mustafe Novalića. Knjigu mi je Mustafa poklonio u Gradačcu 11. marta 1990. godine. Dok gledam u datum poklanjanja knjige, nisam najsigurniji je li to 11. ili 18. mart, cifra 1 blago nalikuje mršavoj cifri 8, ipak je, čini mi se, 11. mart, posveta je, očito, pisana tako da je knjiga bila položena na koljeno. Mnogo sam posveta na knjigama i ja pisao u takvom položaju tijela. Moguće je da sam tog marta 1990. godine u Gradačcu bio u povodu velike inicijative profesora Muhameda Filipovića o zaštiti muslimanskoga duhovnog i kulturnog naslijeđa? Godinu dana kasnije, kad sam, kao profesor Gazi Husrevbegove medrese, obilazio učenike raspoređene na ramazanskoj praksi u Gradačcu, Bosanskom Šamcu, Modriči i drugim područjima sjeverne Bosne (sa mnom je na putu bio i tehnički urednik Preporoda Ahmed Mehmedović), 25. marta 1991. unio sam u Dnevničke bilješke sljedeće: “Gradačac, bosanski grad koji ponosito stoji na nogama... Ima gradova koji sjede, gradova koji leže, ima gradova koji kleče pred vlastitim nesnađenostima ili pred svima drugima, gradova koji su izvrnuti na leđa pa, poput nesretnih džinovskih buba, nikako da se normalno osove na svoje urbane noge, ima gradova koji se kriju sami u sebe, kao da su autistični, bolesni, zarazni, ’s posebnim potrebama’, Gradačac je, međutim, grad koji ponosito stoji na vlastitim nogama i široko svakome ko dođe nudi svoje prostrano gostoprimstvo. (...) Tražim Mustafu Novalića, da mi nađe neko mjesto kako bih u miru mogao otkucati tekst kolumne za slijedeći broj Muslimanskoga glasa. Kolumnu naslovljavam: “Šljem & šljam”. Pišem dosta teško. Ne znam imam li u ruci više olova ili osjećanja besmislenosti da se išta piše... Plavi šljemovi su ovdje zbog silnoga balkanskog šljama. U paronimiji ovih pojmova tražim onaj trenutak iz djetinjstva kad je pas Derva Krša, vršnjaka iz djetinjstva, s Dubrava, lokao svoj dnevni obrok iz zahrđaloga njemačkog šljema. Ličio je na psa tragača iz partizanskog filma Kozara. Šljem je danas mnogo više od svoje aktualne i metaforske i metonimijske vrijednosti, šljem je mnogo općija kapa negoli je to ikada bio...”
Od toga marta pa do marta 2001. godine redovno sam ispisvao svoje Dnevničke bilješke. Dvadeset petoga marta 1991. godine ni ja ni Mustafa Novalić nismo mogli ni slutiti u kojemu će pravcu krenuti društvenopolitički procesi u Bosni i na Balkanu... Dugo sam tog ramazanskoga dana sjedio s Mustafom. Politički je bio u MBO-u. Pitao sam ga moraju li pisci i školski prosvjetari biti neposredno politički angažirani, moraju li, zapravo, biti politički aranžirani. Mustafa je, inače, bio veoma uspješni profesor “srpskohrvatskog jezika”, njegovi učenici osvajali su značajne nagrade na republičkim i državnim takmičenjima u oblasti lingvistike i poznavanja književne tradicije jugoslavenskih naroda. Godine 1990. izabran je za direktora Gradačačke gimnazije... U svemu o čemu se razgovaralo pokazivao se krajnje uljudnim i uvjerljivim. “Ovakvih je sve manje, ovakvih kao što je Mustafa poodavno nestaje među nama”, napisao sam, koji sat poslije, u tadašnjim svojim Dnevničkim bilješkama. Razgovarali smo i o književnosti, najviše o književnosti, te o njegovu i mojemu iskustvu predavanja maternjeg jezika u srednjoj školi. Tog dana bio sam u prilici saznati da se Mustafa bavi i tumačenjima-dersovima Rumijeve Mesnevije i da je derviš nakšibendija u svome osjećanju svijeta i života... Požalio sam mu se na sebe što nisam pročitao knjigu proza Pobratimstvo koju mi je poklonio još prošle godine. Zato sam se Pobratimstva latio odmah čim sam došao u Sarajevu i susreo se izuzetno modernom prozom, gdje narator uspostavlja puni intertekstualni dijalog s velikim bosanskim, jugoslavenskim i svjetskim piscima kakvi su Andrić, Selimović, Kiš, ali i sa mnogim drugim južnoslavenskim autorima i općenito velikim književnim, filozofskim, likovnostvaralačkim autoritetima iz svjetske kulturne baštine. Sjećam se, nazvao sam Mustafu telefonom i dugo smo pričali o njegovu Pobratimstvu. Pohvalio mi se da intenzivno radi na više svojih proznih rukopisa, to me radovalo, ja se njemu nisam imao čime pohvaliti.
Ne znam koliko smo se puta čuli telefonom u aprilu i maju 1992. godine, dokle su funkcionirali telefoni. Agresorski rat je ubrzo naveliko počeo da bjesni. Mustafa je svaki put pokazivao zadivljujući optimizam kad je u pitanju bosanskohercegovačka antifašistička odbrana, vjerovao je u Bosnu i u odbranu Bosne, vjerovao je budućnost države Bosne i Hercegovine. Često ga se moglo čuti u ratnim izvještajima za Radio BiH, bio je šef lokalnoga vojnog Press-centra i član Štaba Gradačačke 107. viteške brigade, uvijek je, koliko god je bivalo opako i opasno po čuvanje odbrambenih linija u ovom dijelu Bosne, njegov glas zvonio snažnim i iskrenim optimizmom, zvonio je nadom da svako zlo ima svoj kraj i da božanski princip Dobra mora nadvladati sile užasa i mraka.
O kakvom se čovjeku i patrioti radilo najbolje govori podatak da se nije sustezao biti na prvim linijama, s borcima, ohrabrujući ih u njihovu časnom i plemenitom poslu. Teško je ranjen početkom 1993. godine, da bi 7. februara preselio na Onaj svijet u bolnici u Tuzli. Smrt ga je zatekla kao prvog ministra kulture u tadašnjem Tuzlanskom okrugu, što je danas, kao jedna od aministrativnih oblasti u Bosni i Hercegovini, Tuzlanski kanton. Za Novalićev odlazak s Ovoga svijeta čuo sam sutradan, 8. februara, pogodila me njegova smrt, pitao sam se jesu li se, ipak, mogli malo bolje zaštititi ljudi poput Mustafe Novalića, pisca u punoj književnostvaralačkoj snazi, jer ko će sutra pisati o bestijalnoj neofašističkoj agresiji na Bosnu ukoliko ne bude predanih i darovitih pisaca kakav je bio i Mustafa Novalić.
Iz šturih biografskih podataka iznesenih na poleđini Novalićeve knjige Pobratimstvo saznajem da je rođen u Gradačcu 5. januara 1952. godine. U Gradačcu je završio gimnaziju. Diplomirao je jugoslavensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U rodnom gradu bio je dugogodišnji profesor maternjeg jezika, u Gradačačkoj gimnaziji. Agresorski rat ga je dočekao na mjestu direktora Gimnazije. Za života je objavio samo jednu knjigu pripovijedaka: Pobratimstvo, izdanje sarajevske “Svjetlosti”, Sarajevo 1989. godine, u nekadašnjoj slavnoj “Svjetlostinoj” biblioteci Savremenici. Dosta je, prije objelodanjivanja prvoga svoga književnog djela, objavljivao u beogradskoj Književnoj reči i drugim jugoslavenskim revijama i časopisima za kulturu, a u toku agresorskog rata napisao je više eseja i naučnoistraživačkih članaka o pojedinim kulturnoidentitetnim pitanjima Bosne, Bošnjaka i bosanskog jezika. Tekstovi su uglavnom objavljivani u petnaestodnevniku Preporod te u ratnim izdanjima tuzlanskog Zmaja od Bosne. U njima se Novalić bavi pitanjima zapostavljenosti pisaca Bošnjaka “u strukturama Titove Jugoslavije”, te, u naglašenoj misiji osviještena intelektualca, brine o čuvanju, prezentiranju, konstantnom afirmiranju duhovnih i kulturnohistorijskih tečevina bosanskih muslimana. Bila bi velika grehota Novalićeve ratne tekstove podvoditi pod bilo kakve ideološke ratne narative, njegovo pisanje bilo je, primarno, u službi za odbranu Bosne od povampirena miloševićevskog fašizma. Nema kod njega nikojeg “vulgarnog patriotizma”, uvijek se, kako ustvrđuje Dinko Delić u podužem eseju o Mustafi Novaliću “Čovjek bez ruku – Kanonski obrazac biografije” (časopis Diwan, god. VI, dvobroj 9-10, Gradačac, 2003.) trudio izbjegavati “pamfletske budnice”, trudio se ponašati kao odgovoran autor koji “uvažava razliku” i “dominantno slijedi kulturološki postupak”. U tom je smislu posebno inspirirajuća bila Novalićeva lirskopatriotska ponesenost o svojoj domovini, gdje, između ostaloga, stoji: “Moja domovina je Bosna. Sasvim je treće voljeti drugu zemlju i osjećati je domovinom. Ali to nije isto. Treća je kad te druga prihvati kao svoga, kad si prognanik, ili izbjeglica, azilant ili dobrovoljni njen stanovnik. To je nešto drugo. Moja domovina je samo Bosna. I cijeli Svijet je moj!” Pojedine dijelove ovoga domovinskonadahnjujućega teksta Mustafe Novalića koristio je u svojim nastupima, tokom rata i nakon rata, glumac Emir Hadžihafizbegović, bez navođenja ko je autor napisanih riječi koje se izgovaraju.
Kad se iz sadašnje pozicije promotri sudbina talentirana i neostvarena pisca Mustafe Novalića, itekako je vidno da je njegova sudbina tragično poklopiva sa sudbinom mnogih drugih bosanskih i južnoslavenskih autora, kakav je, naprimjer, Hasan Kikić, također iz Gradačca, čije je književno stvaralaštvo prekinuto Drugim svjetskim ratom.
Ponovo sam ovih dana listao i čitao Pobratimstvo Mustafe Novalića. Zadivljuje lahkoća u povezivanju književnih, likovnih i tekućih društvenih svjetova, gdje naracija postaje vrhunska intelektualna igra. Nježno su, primjerice, povezivane univerzalne poruke Rumijeve Mesnevije s evropskom književnom i slikarskom tradicijom. Nimalo slučajno, na naslovnici Pobratimstva donesena je jedna od slika nadrealističkog genija Salvadora Dalija. U živoj i otvorenoj naraciji sve biva povezivo, sve biva pobratimljeno u svome jedinstvenom kozmičkom jedinstvu. Najdirektnije to potvrđuje naracijska dionica iz Pobratimstva “Priča o svemoćnom čitaocu”, gdje je narator, u svome traganju za “svemoćnim čitaocem”, povezan s Kišom, Andrićem, Selimovićem, Krležom, Alijom Isakovićem, Marquesom, Borgesom, Kunderom, Gogoljem, Tolstojem, Dostojevskim, s mnogim naučnicima, filozofima, misliocima, gdje svaka priča i sami princip pričanja, kazivanja, pisanja postaje opće ljudsko dobro, priča je uvijek jedna, samo se percepcijski uglovi razlikuju i, dakako, međusobno obogaćuju.
Iza književnika Mustafe Novalića ostalo je nekoliko neobjavljenih književnih djela. Prije svega mislim na roman u rukopisu Grad sa stotinu kestenova. Koliko znam, ništa nije posmrtno objavljeno. Takav ignorantski odnos prema književnim stvaraocima na bosanskom jeziku odavno je žalosna i nesretna bosanska bolest. Bit će da je u pitanju neizlječiva bosanska bolest?
Rahmet Novalićevoj pobratimskoj književničkoj duši!
U slijedećem broju: “Bilješka o mome starijem bratu Ejubu”