Vodstvo, liderstvo (treći dio)

6. Aš-Šūrā َى( ُور )الش – institucija dogovaranja, savjetovanja

Kao što je to bila uobičajena pojava tokom povijesti drugih utemeljiteljskih knjiga svjetskih religija, tako je i povijest Kurʼāna, temeljne Knjige islama, obilježena vrlo različitim tumačenjima. Od njih su se mnoga razvijala u skladu sa duhovnim raspoloženjima vremena i epoha. Na primjer, već spominjana riječ ḫalīfa, iako kurʼānskim tekstom nije izravno naznačena kao vladarska titula [jer u Kurʼānu se ḫalīfa spominje samo i, rekli bismo, isključivo u značenju ʼnamjesnika na Zemljiʼ po Božijem određenju; tako je, praktički, svaki čovjek, muškarac ili žena, potencijalno, ḫalifa, ako želi prihvatiti i poštovati to namjesništvo], kasnije se riječ ḫalīfa koristila kao vladarska ili vrhovnovladarska titula u nekoliko muslimanskih imperija. Sami muslimani potonjih epoha dali su riječi ḫalīfa vladarski prizvuk i upraviteljsku funkciju.

Naravno, da bi to opravdali, klasični muslimanski pravnici posezali su, prvo i opet, za samim Kurʼānom, za āyatima i odlomcima u kojima se nalaze riječi izvedene iz istog korijena kao što je i riječ ḫalīfa (npr. ḫalāʼifu, ḫulafāʼu, yastaḫlifu itd). U ovom smislu posebno je zanimljiv āyat Zidine/al-Aʻrāf (7:129):

َتنَا جْئ َما ِد بَْع َوِمن تَْأتيَنَا أَن ِل قَْب ِمن ُأوِذينَا قَالُوا في ْخلفكم َويَ+سْت ْم ُك َّو ُد عَ َك ِل يُهْ أَن ْم ُك َربُّ ٰى َ+ ع َل قَا تعملون َْ كيف َر ُظ فَيَن ِض ْر َل ا

“Rekoše [jevreji Mūsāu/Mojsiju]: “Na muke smo mi stavljeni/ stavljani i prije nego što si nam došao ti!“A Mūsā im odvrati:

“Vaš Gospodar će neprijatelja vašeg uništiti, vas će On nasljednicima [doslovno: ḫalīfama] na Zemlji učiniti!“

Ovaj redak Kurʼāna poslužio je mnogim komentatorima u prilog njihovih tvrdnji da se ḫalīfa, baš kao /titula za/ ovozemaljski vladarski položaj, doista spominje u Kurʼānu. Prema ovom retku (7:129) ne samo muslimani, već su i sami jevreji među sobom, tokom svoje duge povijesti, imali ʼḫalīfeʼ ili vladare koji su vremenskom sukcesijom jedni iza drugih dolazili.

Ali, jedan redak iz sūre Svjetlost/ an-Nūr (24:55) ne odnosi se na jevreje, već se, po svemu što se vidi, obraća samim muslimanima.

ِت َحا ِل َّصا ال ِملُوا َع َو ْم ُك من َمنُوا آ َن ِذي الَّ ُه اللَّ َد َوعَ من الذين ْخلف ت سْ H ا َما َك ِض ْر َل ا ِفي ْم َفنَّهُ ِل ْخ َت لي+سْ ِهم قبل َِْ

“Bog obećava između vas onima koji vjeruju i koji rade dobra djela da će takve zbilja na Zemlji učiniti najmjesnicima [doslovno: ḫalīfama], kao što je i one prije njih učinio namjesnicima [doslovno: ḫalīfama]...“

Naravno, takav egzegetski tretman ova dva navedena mjesta iz Kurʼāna (7:129; 24:55) dobra je pretpostavka za sve one muslimanske komentatore koji su smatrali da u islamu, sve od 632. godine i preseljenja Muhammeda, a.s., na Bolji svijet, imaju i postoje - ḫalīfe (ili amīri, sulṭāni, wazīri... koji su u mandatu istiḫlāfa ili namjesništva i upravljanja sa pozicija ʼislamskeʼ, iako u biti ʼovosvjetovneʼ vlasti). Ovim se suočavamo sa onom poznatom tezom: I ono što muslimani domisle u kasnijim stoljećima /ili što raskriju iz Kurʼāna/ nakon ʼizvornog doba islamaʼ, i to samo jeste ili ʼpostaje islamʼ.

Pa ipak, oni komentatori Kurʼāna koji su se javili u novijim (ili u tzv. reformatorskim i obnoviteljskim) vremenima, smatrali su da treba prevaziđi klasične oblike vodstva i liderstva (ḫilāfata i imāmata) u tradicionalnim muslimanskim zemljama i društvima. Tokom XIX i XX stoljeća došlo je do, reklo bi se, ponovnog tumačenjskog otkrića jedne kurʼānske riječi – aš-šūrā (savjetovanje, dogovaranje, konsultiranje - َي(. ُور ّش ال Jedno poglavlje Kurʼāna nosi ime Dogovaranje / aš-Šūrā, ime sūre uslijedilo je na temelju spomena riječi šūrā (bez određenog člana) u istoimenoj sūri, 42:38., u tom retku se obznanjuje:

وأمرهم الصلة وأقاموا لرهِم َبِّ سْتجابوا H ا والذين َن ُقو ِف يُن ُهم َزقنَا َر َّما َوم ْم بيْنَهُ ٰى َر ُشو

“[Božanske blagodati, Božanski darovi] jesu za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i namāz klanjaju [molitvu obavljaju], i o stvari se važnoj među se savjetuju [wa amruhum šūrā baynahum], i od onoga čime smo ih Mi opskrbili oni udjeljuju...“

Kako se vidi, ovaj āyat Kurʼāna pripada u red onih redaka temeljne Knjige islama u kojima se već pretpostavlja i zna da je formirano ono ʼmuslimansko miʼ koje već prepoznatljivo. To ʼmuslimansko

miʼ razvijalo se, u nekoliko etapa, kako u Mekki tako i u Medini. Noviji komentatori Kurʼāna su, upravo u riječi šūrā (u 42:38., gdje se ta riječ koristi bez arapskog određenog člana, što joj pridodaje na općenitosti) vidjeli priliku za iǧtihād ili svježe tumačenje Kurʼāna, pa makar se ono odvijalo i prihvatanjem evropskih i zapadnih vrijednosti demokratije liberalnih ili, sretnije rečeno, pluralnih društava u kontekstima današnje savremenosti.

Štaviše, samom Božijem Poslaniku Muḥammedu, a.s., strogo se naređuje da se savjetuje sa ljudima (muškarcima i ženama) sa kojima je živio. Sūrā Imranova porodica/Āli ʻImrān (3:159) obznanjuje:

المر في وشاورهم

“i u svemu se savjetuj s njima!“

Kako se zna iz rane povijesti islama, Muhammed, a.s., konsultirao se, razgovarao, sklapao ugovore... sa kršćanima, jevrejima, muslimanima, idolopoklonicima itd.

Riječ šāwara (u 33:159. upotrijebljena imperativno) istog je korijena kao i riječ šūrā َى( ُور ش - ْم ُه ْر ِو َشا ) – sve to u značenju konsultiranja o općim pitanjima, važnim stvarima, interesima od značaja za boljitak ljudi itd. Ovi navedeni odlomci Kurʼāna poslužili su da se, između ostalog, demokratija učini nečim ʼislamskimʼ ili ʼmuslimanskimʼ, o tome su nastala i brojna djela (npr. ʻAbd al-Ḥamīd alAnṣārī, aš-Šūrā wa aṯaruhā fī d-dīmuqrāṭiyya, dirāsa muqārana / ٌة َرنَ َقا ُم ٌة َH َرا ِد ِة، َّي َراط ْق ُم ِي الْد ِي ف َها أَثَر َو َى ُور ّش ,/ال Beirut, bez godine izdanja).

7. Plemena, narodi, ummat – zajednica

Bogat je i izobilan rječnik Kurʼāna koji se može staviti u vezu sa poljima i područjima onoga što smo u ovoj odrednici nazvali vodstvo, liderstvo. Ali je, ipak, potrebno izbjeći zloupotrebljavanje tih riječi i njihovo banaliziranje u ʼsavremene političke svrheʼ.

Naime, uz dosad spomenute riječi (ḫalīfa, sulṭān, malik, wazīr, imām, ḥafīẓ, muṣayṭir, wakīl, ḥakam, kātib, ʼulū l-ʼamr...) ovdje se mogu dodati i sljedeće: ḥizb ٌب(( ْز ِح u značenju stranka, partija (npr. u 53:32), npr. ḥizbullāh (ili ʼBožija strankaʼ u 5:56), potom ḥizbuš-šayṭān (ʼSotonina strankaʼ u 58:19) ili pak aṣḥābu l-yamīn أَْصَحاُبالَْيمِيِن ( ) u značenju “drugova zdesna“(nipošto ne čitati: ʼdesničariʼ, u: 56:38), također aṣḥābu š-šimāl ( ِل َما ِّش ال ُب َحا ْص أَ - ʼdrugovi slijevaʼ u 56:41., sintagma ne znači: ʼljevičariʼ) i tako dalje.

Komentari Kurʼāna pomažu da se barem donekle dokuči to kad se radi o nekojim sintagmama ili alinejama Kurʼāna koje su eshatološke naravi. Ali i kad je, pak, riječ o oslovljavanju određenih društvenih grupa/cija i ljudi iz razina ʼOvog svijetaʼ, i tada se mora svaka riječ pažljivo razmotriti. (Sve to ostaje za jednu drugu obradu i odrednicu). Ali važno je istaći i sljedeće: u tumačenju Kurʼāna vrlo je riskantno u mnoge riječi Kurʼāna učitavati ʼnaknadna značenjaʼ iz politike ili ideologije. Naime, onaj uvijek prisutni i živi ʼuniverzum cjeline Kurʼānaʼ ta učitana ili projicirana značenja / iz naše ili bilo čije savremenosti/ ne potvrđuje i ne prima ih u sebe. Iako se Božanska riječ Kurʼāna mora (štaviše: treba!) čitati i iz savremenosti, pogrešno je smatrati da je baš svaka, pa i ona efemerna pojava u savremenosti, ʼanticipirana Kurʼānomʼ. Kao i uvijek u tumačenju Kurʼāna, u bilo kojoj tumačenjskoj školi, u svemu se treba biti svjesno odgovornosti, naći razumnu mjeru i izbjeći ʼnatezanje stvariʼ.

Krenemo li jednom od mnogih mogućih putanja, treba reći da Božanska riječ Kurʼāna mnogo više oslovljava zajednicu ili zajednice, nego li društvo. Plemena (qabāʼil) i narodi (šuʻūb) spominju se u sūri Sobe/al-Ḥuǧurāt (49:13), ali više kao datosti od Boga, a manje kao neki posebni uzori identificiranja ili ʼidealna društvaʼ. I u kurʼānskom oslovljavanju naroda na način qawma ili qauma, na primjer: qawmu nūḥ ( ُوحٍ ن ُم ْو قَ ), qawmu firʻawn َن( ْو ْرع ِف ُم ْو ,)قَ qawmu mūsā ُم( ْو قَ ى H ,)مو qawmu ibrāhīm ( ِيم إْبَراه قَْوُم ), qawmu yūnus ( يونس ,)قوم qawmu hūd ( هود ,)قوم َْ qawmu lūṭ ( لوط ,)قوم َْ qawmu ṣāliḥ ( ٍح َصاِل قَْوُم )... vidimo da Kurʼān tu samo spominje Božanske datosti: narodi se pomaljaju u vremenu, dolaze i odlaze, nad njima se vrše mijene vremena.

Ali, iz ovoga se ne treba zaključiti da Božanska riječ Kurʼāna traži ukidanje plemena ili naroda. Ono što se vidi na stranicama Kurʼāna jeste moralni zahtjev za ukidanjem ʼplemenske gorljivostiʼ (ʻuṣbah - ٌة َب َعص - usp. 12:14), ili zahtjev za nadilaženjem plemenske i

narodne isključivosti. Kad Kurʼān nudi koncept umme ili ummata, upravo se time želi sugerirati moralno prevladavanje plemenske, gorštačke ili narodnosne isključivosti. Ibn Ḫaldūn (1332-1406) opisao je termin ʻaṣabiyya ( ٌة َّي ِي )عص ili plemensku revnost, gorljivost, žar (ta riječ je, etimološki gledano, posestrima riječi (ʻuṣbah - ٌة َب َعص ).

Kad je posrijedi tema ove odrednice, to jest vodstvo i liderstvo, opći je dojam, koji se najuočljivije pomalja sa stranica Kurʼāna, taj da se čovječanstvo razvrstava prema svome ʼstavuʼ ili ʼodnosuʼ ili ʼodnošenjimaʼ prema Bogu. Imaju jednobošci, to su jevreji, kršćani i muslimani, dvije prve grupacije počasno se naziva ili titulira ʼSljedbenicima Knjigeʼ (ahlu l-kitāb, usp. 2:145), sa objavljivanjem Kurʼāna muslimani im se u tom statusu pridružuju. Iako se Božanska riječ Kurʼāna često kritički osvrće na neka jevrejska i kršćanska vjerovanja i prakse, u Kurʼānu se priznaje da su jevreji, kršćani i muslimani jedna velika strana čovječanstva, jedni drugima su ʼnajbližiʼ. Ali, Kurʼān tome ʼsemitskom vjerskom trolistuʼ ne određuje nikakvog vođu ili lidera, osim što ih poziva da se svi vrate Bogu i Njegovoj Prirodi. A onda, tu i tamo, na stranicama Kurʼāna vidimo da se oslovljavaju ʼzvjezdopokloniciʼ, ʼvatropokloniciʼ, ʼidolopoklonici ili paganiʼ itd. (usp. 2:62; 17:22). Ni njima se u Kurʼānu ne određuje nikakvo vodstvo ili liderstvo, osim što ih se poziva da se vrate Jednome Bogu, jer Božansko bogovstvo - (al-kibriyāʼu - ُء َي ِر ْب ِك ْل /)ا usp. 45:37/ - po Svojoj Naravi može biti samo Jedno.

Na drugi vid razvrstavanja čovječanstva u Kurʼānu nailazimo pri susretu sa riječju ḥunafāʼu

(13:22/ ُء), َفا ,/حنَ to su oni koji žive u paganskim društvima, ali posve jasno naginju jednoboštvu ili monoteizmu. Ipak, iz Kurʼāna mi ne znamo da li su ovi ljudi, ḥanīfi/ti, imali neku vrstu vodstva i liderstva. Isto se može kazati i za kurʼānsku riječ millat ( ٌة ِملَّ ), ona označava ʼvjeruʼ, ʼreligijuʼ, ʼreligijsku denominacijuʼ. Jevreji i kršćani su millat (usp. 2:120), Abraham/Ibrāhim je imao millat ili bio ʼsvoga millataʼ (usp. 2:130), sljedbenicima Muhammada, a.s., zapovijeda se da budu ʼmillata Abrahamova/Ibrāhīmovaʼ (2:135), pagani iz Šuʻaybova (u Bibliji Jitro?) naroda svome Šuʻaybu prijete da će ga vratiti u njihov paganski ʼmillatʼ

(7:88) i tako dalje. Ali, osim /podrazumijevajućeg/ poziva da se svi millati imaju okrenuti Jednome Bogu, Kurʼān decidno ne govori kakvo vodstvo ili liderstvo millati trebaju imati.

Privodeći kraju ovu odrednicu o vodstvu i liderstvu u Kurʼānu, od naše uzaludne potrage da na stranicama te knjige pronađemo odlomke i čitanjem i tumačenjem njih opravdamo vladavinske sisteme: ʼteokratijuʼ, ʼkapitalizamʼ, ʼsocijalizamʼ, ʼfašizamʼ, ʼdemokratijuʼ, ʼaristokratijuʼ, ʼmulokratijuʼ, ʼautarhijuʼ..., mnogo je važnije kazati da Božanska riječ Kurʼāna (uglavnom!) razvrstava sve čovječanstvo prema nekom svome posebnom načinu pobuđivanja ili razbuđivanja moralne svijesti prema Bogu ili o Njemu. Ima na desetke riječi /koje su kasnije postale termini u islamskoj teologiji, teozofiji, mistici i hermeneutici/ koje se odnose na sve pojedince čovječanstva, bez obzira jesu li jevreji, kršćani, muslimani, pa čak i to da li su vatropoklonici, zvjezdopoklonici, pagani, i tako dalje. To su, gledano sa univerzalnog pogleda na Kurʼān, sljedeće riječi /muʼminūn = vjernici; muʼmināt = vjernice; ṣāliḥūn = dobrī; ṣāliḥāt = dobre; ābidūn = pobožni; ʻābidāt = pobožne; mutaṣaddiqūn = djelitelji skrbi i pomoći za potrebne; mutaṣaddiqāt = djeliteljice skrbi i pomoći za potrebne; munāfiqūn = dvoličnjaci; munāfiqāt = dvoličnjakinje; ṣādiqūn = iskreni; ṣādiqāt = iskrene; muttaḫiḏī aḫdān = tajni bludnici; muttaḫiḏāti aḫdān = tajne bludnice.../. I tako dalje, deseci i deseci primjera pokazuju da Kurʼān razvrstava čovječanstvo prema kriterijima ćudorednosti i moralnih načela.

U svojoj studiji posvećenoj moralnim i etičkim učenjima Kurʼāna (Ethico-Religious Concepts in the Ourʼān), Toshihiko Izutsu je, koristeći se između ostalih metoda i onom statističke lingvistike, pobrojao na desetke i desetke ćudorednih, moralnih ili ʼetičkihʼ koncepata spomenutih u Kurʼānu. Svi oni odnose se na cijelo čovječanstvo ili ih, načelno, zatičemo i u drugim religijama. Ova Izutsuova knjiga pokazuje da je za Kurʼān primarno da se proglas o postojanju Boga istodobno shvati i kao proglas o ćudorednoj razbuđenosti čovječanstva spram toga šta je dobro, a šta nije, šta je moralno, a šta nije itd.

Pa i važna riječ Kurʼāna, umma ili ummat ٌة( َّم ُأ ) koja je u današnje vrijeme medijski razvikana kao ʼmuslimanska kripto-želja da se sve čovječanstvo prevede u islamʼ, ima itekako naglašeno moralno važenje i značenje. Prema Kurʼānu, svi narodi i sve vjere jesu umme ili ummeti. Tako ummatun (mn. ٌم َم ُأ - ’umamun) u Kurʼānu ima upravo to značenje kao primarno, ummat znači: ljudi, narod, zajednica: فيهَا َل َخ َّل ِإ ٍة َّم ُأ ْن ِّم ِإن َو ٌر ِذي نَ – “I nema nijednog naroda a da k njemu nije došao onaj koji opominje“(usp. Stvoritelj / Fāṭir, 35:24), to opominjanje je neka vrsta “majke“(ummun) koja ćudoredno okuplja svoje ili ummat oko sebe.

Dakako, riječ ummat u Kurʼānu se odnosi i na same muslimane, misli se na njih kao grupu, ʼjednu stranuʼ čovječanstva, jednu ʼkategoriju ljudiʼ: ِإلَى َن ُعو ْد يَ ٌة َّم ُأ ْم ُك من ُكن َولْت ِر َخيْ الْ – “Neka među vama zajednica jedna bude koja će dobru pozivati.“(Imranova porodica/Āli ‘Imrān, 3:104). Naravno, ovaj āyat:

الخير َِْْ إلى َِ ُعون يد َْ أمة ٌَُّ منكم ُْ وتكن َلْ

možda je bolje prevesti ovako:

“Neka od vas /muslimana!/ postane jedna grupacija / čovječanstva/ koja će uvijek dobru pozivati!“

Napokon, recimo i to da riječ ummat u Kurʼānu (uz svoja druga, ovdje nespomenuta, značenja) označava i jedno organizirano društvo, uređenu zajednicu, pa čak i životinjske svjetove, na primjer:

ناحيه َج ب يطير ٍر ِئ َطا َل َو ِض ْر َل ا ِفي ٍة َدابَّ ِمن َما َو ُكم ُل أَمثَا ٌم َم ُأ َّل ِإ

“Sva živa bića po Zemlji što hode i sve ptice što na krilima svojim lete zajednice su, svjetovi kao i vi što ste!“(Stoka/al-An‘ām, 6:38)

Posve na kraju recimo da je u doba ʼizlaska ili provale ljudske mase u povijestʼ, kao i u doba ideološkog porobljavanja svijeta (XVIII, XIX i XX stoljeće), tema vodstva i liderstva u islamu i, s tim u vezi, u Kurʼānu bila i ostala predmetom (ili sredstvom) zloupotreba koje ni islamu ni muslimanima nisu donijele nikakva dobra.

Ako bi autor ovih redaka mogao išta savjetovati, onda bi se to moglo sažeti u nekoliko riječi: Dobro je uvijek imati na umu da je glavni polog Kurʼāna onaj ćudoredni i moralni. Kurʼān nije došao da objavljuje države, političke partije, oblike vlasti... Kurʼān je došao da bude ćudoredna i moralna uputa čovjeku i čovječanstvu, onima koji tu uputu žele i hoće.

LITERATURA

Anṣārī, ʻAbd al-Ḥamīd al-Anṣārī, ašŠūrā wa aṯaruhā fī d-dīmuqrāṭiyya, dirāsa muqārana / في أثرها و الشورى مقارنة دراسة ,/الديمقراطية، Beirut, bez godine izdanja Baghdadī, Aḥmad Mubārak a-Baghdādī, Consultation, objav. u: Jane Dammen McAullife, Encyclopaedia of the Qurʼān, svezak I, Brill, Leiden-Boston-Köln, 2001., pp. 406-410. Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Ibn ʻArabī, Muḥyuddīn Ibn ʻArabī, Tafsīru Ibn ʻArabī, Kairo/Bejrut (?), 1968. Iṣfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qurʼān, Bejrut, 1972.

Izutsu, Toshihiko, Ethico-Religious Concepts in the Ourʼan, izd. McGill. University Institute of Islamic Studies, Montreal, 1966.

Rahman, Fazlur Rahman, Glavne teme Kurʼāna, izd. el-Kalem, Sarajevo, 2012.

Suyuṭī, Ğalāluddīn as-Suyuṭī (u saradnji sa Ğalāluddīn al-Maḥallījem), Tafsīru l-ğalālayn, Kairo, 2000. Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyuni l-aqāwīli fī wuğūhi t-taʼwīli, Bejrut, 2001.