Smisao slobode
Ako ne bismo imali slobodu u našim odlukama onda ne bismo imali ni odgovornost za dešavanja u društvu
Oduvijek je težnja za slobodom pokretala i mijenjala svijet. Doći do nje i ostvariti je, druga je priča. No, ono što je izvjesno jeste da je sloboda kao temeljna ljudska vrijednost koju svi želimo teško dostižna. S vremenom ona čak postaje sve udaljenija i zahtjevnija. Ona se danas sve manje koristi i sve više otuđuje od nas samih. Kao pojedinci želimo raditi što nam je volja, ali društvene okolnosti nam nameću nova pravila i obaveze. Da bismo ispunili egzistencijalne potrebe i kupili kuće i automobile ili djeci markirane tenisice i mobitele katkada na poslu moramo progutati svoje principe. Zarad toga uzimamo kredite i time stavljamo sebi lance oko vrata. S takvim navikama postajemo samo još manje slobodni i nezavisni. Zaboravljamo da u trci za novcem gubimo svoje osjećaje i postajemo sve ovisniji od drugih kojima olahko predajemo upravljanje nad našim životima. Vrijednosti koje su krasile slobodu poput dostojanstvenog života i iskrenih osjećaja na taj način padaju u vodu. Jer, ako nema novčanih prihoda nema ni vode, ni struje, ni interneta niti svega onoga što čini blagodati civilizacije. Nismo li time i svoju slobodu predali drugima? Očito je, htjeli mi to priznati ili ne, jesmo. Radi se o egzistencijalnoj slobodi koja nas uslovljava i od čega ne možemo pobjeći. „Gladan čovjek nije slobodan“, ističe Adlai Stevenson. To su naprosto one odrednice slobode koje nas ograničavaju i određuju kako da se ponašamo i čemu možemo da se nadamo. Ono što bismo mi trebali da činimo i kakve su naše mogućnosti nije definirano. Jedno je prihvatiti raditi tako dokle ti je volja, a drugo ne raditi nešto što je protivzakonito. Ne možemo biti toliko slobodni da narušavamo javni red i mir. Nije sloboda ni samo traganje za lagodnim životom i ništa ne raditi. Ne može sloboda zavisti ni od pukog materijalizma.
Sloboda ili sigurnost
Poimanje slobode je mnogo šire. Ono se posebice odnosi na slobodu ljudskog duha i podrazumijeva različita stanja i osjećaje. Sloboda pretpostavlja da se ne samo pojedinci nego i društva u cjelosti slobodno kreću, djeluju i izražavaju. Kao takva ona je pokretač ljudskih aktivnosti. U ovisnosti od društvenog uređenja ona se kod pojedinaca mijenja i oblikuje tako da oni sudjeluju u procesima kroz svoju političku slobodu. Kako je osnova svakog društva poboljšavanje statusa njenih građana to je razumljivo načelo korisnosti kojim se reguliše odnos pojedinca i političke vlasti. Mnogi upravo slijedeći ovo načelo koje podrazumjeva pragmatičnost odbacuju slobodu zarad sigurnosti i drugih životnih pogodnosti. I dok jedni time žrtvuju slobodu i njene vrijednosti drugi je žele dobiti samo za sebe. Riječ je o političkoj slobodi koju Chares Taylor shvaća kao politički nadzor nad svojom sudbinom. Polemike koje se vode u tom pogledu svode se na odnos slobode spram samoostvarenja kojim pojedinac izražava svoje intelektualne i političke težnje. Ako je pojedinac u tim nastojanjima spriječen od strane drugih ljudi onda u tom društvu nema političke slobode niti javnog djelovanja. Takvo društvo kod ljudi uzrokuje da oni ne iznose svoje političke stavove i izaziva ravnodušnost. Za to društvo možemo onda reći da je ono nezdravo i otuđeno od svojih građana. Iako mnoga od njih imaju prefiks „demokratska“ona u svojoj biti ograničavaju slobodu zahtijevajući od svojih građana da podržavaju vlast. Ukoliko se oni već osjećaju neslobodni onda je nešto truhlo u njoj. Nema sumnje da je i naše bosanskohercegovačko društvo bolesno u tom pogledu. Naime, ono je podijeljeno i opterećeno nametnutim identitetskim pitanjima, mnogim korupcijama, destrukcijama i manipulacijama raznih vrsta. Na sceni su isti igrači koji nas zbog svojih interesa i moći tolike godine drže kao taoce. Političari čak pojačavaju tenzije, prizivaju rat i zagovaraju da se za slobodu treba boriti svim sredstvima. Zaboravljaju pri tome da mnogi žive u neimaštini, nesigurnom poslu, opterećeni kreditima, neizvjesnošću itd. Dakako, za slobodu se treba boriti, ali iznutra. „Ja nisam osloboditelj. Osloboditelji ne postoje. Ljudi oslobađaju sami sebe,“izjavio je Che Guevara u Meksiku 1958.godine.
Borba za slobodu
Slobodu nam neće donijeti političari niti političke stranke, nego mi sami. Otuda je neophodno vratiti povjerenje u sebe i svoje institucije a ne u političare i destruktivne ideologije. Neophodno je vratiti se izgradnji građanske društvene svijesti, pitanjima pravne države i ekonomskom ozdravljenju. Sve to zahtijeva od nas da budemo odgovorni i da budemo bolji, te da svoju slobodu izgrađujemo na osnovi svojih čvrstih stavova, uvjerenja i principa. Pitanje ovog i ovakvog odnosa spram slobode prisutno je diljem svijeta. O njemu se može i raspravlja iz mnogih dimenzija, od političkih i filozofskih do ličnih. Ono je neiscrpno i stalno podložno raznim iskušenjima. Međutim, ono na što ovdje želimo ukazati jeste da propitujući je, mi zapravo branimo slobodu. Ona je naše polazište i ishodište. S obzirom da su demokratske slobode u svijetu nazadovale i da se ograničavaju, s namjerom jačanja društvene svijesti 9. novembar je proglašen Svjetskim danom sloboda. Podsjetimo da je ovaj datum izabran jer je istog dana 1989. godine srušen Berlinski zid s kojim je došlo do kraja komunizma. No, da li su ti zidovi doista i srušeni drugo je pitanje. O njihovom postojanju svjedoče granice između Izraela i Palestine, između dvije Koreje, žičane prepreke i granice Madžarske i Evropske unije prema migrantima, predrasude jednih prema drugima. Ograničavanje slobode u tom pogledu postalo je još veće pojavom pandemije koronavirusa koja je kao fenomen prema istraživanju britanskog lista The Economist „izavala veliko nazadovanje demokratskih sloboda, spustivši prosječan indeks demokracije na najnižu povijesnu razinu.“Autorica ovog istraživanja Josn Hoey se s pravom zapitala: „Možda je jedan od najvažnijih fenomena taj što su se milijuni ljudi dobrovoljno odrekli temeljnih sloboda... ali ne možemo zaključiti da visoka prihvaćenost mjera zatvaranja znači da ljudi manje cijene slobodu.“
Sloboda u odlučivanju
Naime, ostaje pitanje: koliko zapravo sprečavanje smrtnih slučajeva opravdava takav vid zatvaranja odnosno gubitak slobode. Odgovor na to možemo potražiti nadasve u našim obavezama kao i odgovornosti pred našim djelovanjem. Ako ne bismo imali slobodu u našim odlukama onda ne bismo imali ni odgovornost za dešavanja u okolini. Pred izazovima globalnog svijeta, mi smo ti koji odlučujemo o svojoj slobodi i načinu kako da pandemiju i uopće nastalu krizu i probleme prevaziđemo. Jedna od takvih odluka je ona poznata da „ne činimo drugima ono što ne bismo željeli sebi.“Tim i takvim pristupom i djelovanjem sa svoje strane doprinosimo izgradnji javnog dobra. To je, zasigurno, i osnovni smisao čovjekova bitisanja na ovome svijetu. Tako shvaćena sloboda ne predstavlja samovoljnost pojedinca koji je doživljava sam po sebi, nego se ona ostvaruje u odnosu na drugoga, i to tako da sloboda jednih ne ugrožava slobodu drugih. Radi se o moralanoj slobodi koja u sebi nosi pozitivne vrijednosti koje nam preporučuju dobro, nadu, mir, vjeru itd. Ona podrazumijeva čovjekovu sposobnost u razmišljanju i izboru vrijednosti koje određuju njegov život. Kao razumom obdarenom biću, čovjeku je data slobodna volja ali i odgovornost. Kada toga, ne daj Bože, ne bi bilo, kada čovjek ne bi mogao slobodno birati, onda ni vjera ne bi imala nikakav smisao. Ovako vjera nam u društvu skreće pažnju na čovjekovu odgovornost, oslobađa nas ograničenja materijalnih i prolaznih zahtjeva, suočava s teškoćama i, nadasve, čini da naša duša stremi istinskoj slobodi.