Pred novom generacijom imama stoje moćniji izazovi nego što su bili pred mojom generacijom
- kaže Alešević, navodeći da se taj izazov tiče prodora kapitalizma koji nije samo ekonomija nego ideologija i stil života
Ishak-ef. Alešević je dugogodišnji imam koji je predano i čestito radio i promicao islamske vrijednosti ponajviše u džematima izvan domovine Bosne i Hercegovine. Razgovor s njime upriličili smo po njegovom dolasku u rodni grad Visoko, a započeli smo pitanjem o ličnom izboru za Gazi Husrev-begovu medresu koji je, rekli bismo bio sasvim logičan, iako je u vrijeme njegovog školovanja bio izražen duh ateizma. O tome nam kazuje:
- Često se čovjek za poziv opredjeljuje na temelju ambijenta u kojem se rodio i u kojem je teklo njegovo odrastanje i odgajanje. Tako je bilo i sa mnom. Potičem iz porodice imama i alima. Moji djedovi bili su jedan imam, a drugi alim, oba roditelja Gazinovci, daidža Šefket muderris, i jednostavno ovim slijedom i ja sam po završetku osmoljetke upisao Medresu. U početku, želio sam samo proširiti i produbiti znanja o islamu i u vjeri ojačati, ali kasnije, u toku školovanja, kroz ramazanske prakse i učeći uz starije imame sticao sam praktična znanja, i iz neposredne blizine upoznavao, po mnogo čemu jedinstven časni poziv imama, i zavolio sam taj rad s ljudima koji su se molili, učili, voljeli i živjeli svoju vjeru.
Imamsko opredjeljenje
Nije li upravo to razlog vašeg opredjeljenja za poziv imama?
-Da. Odmah po završetku Medrese 1970. bez imalo dvoumljenja i dilema počeo sam rad u pozivu. To vrijeme s početka sedamdesetih označeno u Evropi kao vrijeme pariških nemira, političkih previranja, i talasa slobodarskih kretanja koja su se prelila i na Jugoslaviju, i unutar nje zahvatilo i vjerske zajednice, pa tako i našu Islamsku zajednicu unijevši u nju jedan novi elan, zanos i entuzijazam. Biti u to vrijeme mlad i angažovan imam bio je zaista istinski izazov. Tako sam negdje krajem ljeta 1970. godine došao u Starješinstvo Islamske zajednice na oproštajnu posjetu prije nego što ću otputovati na studije vani, i dok sam to činio, svratio sam i u kancelariju gospodina Alije Kusturice koji je u to vrijeme radio na referatu vezano za kadrove. Na stol ispred mene položio je spisak s više od 250 slobodnih džemata – mjesta u kojima je nedostajalo imama; i dok sam čitao imena džemata rekao mi je kratko: „Zar i ti ode?“U tom trenutku, odlučio sam ostati i obavljati poslove imama, a da paralelno kroz rad nastavim da se dalje obrazujem i usavršavam. Znam da sam se u tom momentu opredijelio svakako za teži, ali uistinu zahvalniji i korisniji put. I od tog ljeta 1970. pa evo još i danas traje ta volja, ljubav i istrajavanje na ovom uzvišenom putu.
Kojim pravcem je tekla ta linija kretanja u pozivu ?
- Prva iskustva u radu stekao sam u Bosni, u manjim džematima kako to priliči početnicima radeći na području Ilijaša, Visokog, Trnova i Kaknja gdje sam u klasičnom smislu „ispekao zanat“. Krajem 1978. godine počeo sam raditi s Bošnjacima izvan domovine i to je, slobodno se može reći, rad po mnogo čemu zahtijevniji, i poseban. U to vrijeme bio je to pionirski rad imama – rijetkih entuzijasta koji su se odvažili da rade u posve skromnim uvjetima dijeleći sudbinu zajedničkog života s našim ljudima izvan domovine smještenim u barakama i kolektivnim centrima. Imami su bili prepušteni samim sebi na poslovima i zadacima gdje je nedostajalo i programa i iskustva, ali ne i istinske volje.
Najprije sam bio angažovan u džematima na području Hrvatske: u Puli i Rijeci, zatim slijedi boravak u Australiji, u Sidneju, a potom premještaj u Sisak i Zagreb. Od septembra 1984. u svojstvu sam glavnog imama za Sloveniju sa sjedištem u Ljubljani. Ponijevši vrijedna iskustva, a po postignuću vidnih rezultata, odlukom Rijaseta Islamske zajednice, upućen sam početkom 1990. godine na područje SR Njemačke za imama u Džematu Ham, u cilju kako zadovoljenja vjerskih potreba tako i prevazilaženja izvjesnih nesporazuma i nastalog kriznog stanja u Džematu gdje sam ostao do konca novembra 1997. godine. U decembru 1997. godine, po preporuci muftije Mustafa-ef Klanco, premješten sam i postavljen za glavnog imama i imama džemata Manhajm za pokrajinu Hesen i na tim sam poslovima i zadacima ostao do aprila 2016. godine kada sam i penzionisan, ali je moj rad bio nastavljen i naredne dvije godine, do marta 2018., kada je moje mjesto naslijedio hafiz dr. Midhat-ef Beganović. Svoj aktivni rad u pozivu završio sam s navršenih 47 godina staža, od čega sam 41 godinu proveo u džematima izvan domovine.
Još uvijek, istina u značajno skraćenom obimu djelovanja, sudjelujem u svojstvu imama, hatiba, vaiza, savjetnika i mualima, i uz ovo učestvujem u radu viših organa i ustanova, kao i van Islamske zajednice u humanitarnim, dijaloškim i kulturnim društvenim aktivnostima. Držim da biti imam podrazumijeva cjeloživotni pozitivni aktivizam. Biti imam to je i opredjeljenje, ali još značajnije i više od ovoga, to je potvrda Puta na koji imam poziva i kojim i sam hodi.
Dobrotvorni rad
Neosporno je da ste ostavili pečat u svom radu. No, kako ste doživjeli odlazak u penziju?
- Hvala na pitanju jer sama formulacija postavljenog pitanja dovoljno ukazuje na to da postoje i oni koje tako nešto brine. Gotovo da su se bili poklopili termini moga penzionisanja i jedne teške operacije od koje sam se, Allahu hvala, posve oproravio, pa iako je ‚biološki sat‘ htio reći da je gotovo, i da je vrijeme za stati, tako nešto, ja do danas nisam htio prihvatiti! Nisam želio da moj ulazak u treću životnu dob bude i ulazak u sjenku i na margine posebno kada sam posve jasno gledao tu odbačenost i zanemar penzionisanih kolega. Zato sam se odlaskom u penziju odlučio za dobrotvorni rad kroz koji društvu dajem doprinos i dijelim vrijedna iskustva i znanje. Još uvijek pomažem u vjeronauci, nastupam kao vaiz i hatib, učestvujem na sastancima i seminarima, predsjednik sam Medžlisa, glavni i odgovorni urednik časopisa Novi Selam, član društava za dijalog, posjećujem oboljele... Ova vrsta rada, koja je u svim društvima, pa tako i kod nas, posebno cijenjena, bila je jedno vrijeme zanemarena, i raduje me da danas nije više tako i da je sve više, posebno mladih, posvećenih volontiranju.
S obzirom na današnje uvjete i izazove, kako vidite rad imama i šta biste savjetovali mladim kolegama?
- Oni koji osjećaju da ne mogu ponijeti emanet i zadaću koju traži ovaj časni poziv posve ispravno je i moralno da već na početku odustanu i da potraže angažman u nekom drugom zanimanju. Njihov ostanak u Islamskoj zajednici teret je i po Zajednicu i po njih same.
Većina mladih imama me oduševljava. Sagledavajući pređeni put i promatrajući stanje danas, pred novom generacijom imama stoje daleko moćniji izazovi nego što su bili pred mojom generacijom. Prije svega izazov je prodor i zamah kapitalizma koji nije samo ekonomija nego ideologija i stil življenja. Iznikao je svijet novih generacija koje napuštaju tradiciju i autoritete, a utjecaji koji teku iz Evrope i svijeta nesmetano se useljavaju u naše mahale, sela i gradove i iz temelja ih mijenjaju i nameću globalnu jednoobraznost monokulture. Uz ovo, prisutni su i negativni utjecaji posredstvom novih informacijskih tehnologija koje su sistemima mreža uz odsustvo informacijske etike okupirale i prisvojile čovjeka porukom, slikom i zvukom. Eto, takav jedan čovjek dolazi pred imama, a i taj isti imam trpi istovjetne utjecaje od kojih nije izolovan. Moja generacija imala je tek problem kako osvojiti veći prostor slobode za Božiju i Poslanikovu riječ.
Međutim, današnja generacija imama ima pred sobom problem kako da u sveopćoj prisutnosti učenja, ideja i ideologija, u neograničenoj slobodi za sve i svašta, u oštroj borbi s ostalima, probije se, i osvoji prostor da za svoje vjernike ponudi Božije Riječi i Poslanikove, a.s., upute.
Na kraju, ono što iz svog iskustva savjetujem imamima je to da bi svaki imam trebao da bude upadljiv i prepoznatljiv po svojoj znatno većoj orijentiranosti prema duhovnom i prema idealima, a značajno manje vidljiv prema profanom – materijalnom i ovosvjetskom. To je ono što vjernici drže neizrečenim, a što oni u svakom od imama očekuju.