Nikada nisam u cjelosti iskoristio godišnji odmor
Hadži Murad-ef. Omić, penzionisani imam
Razgovarali smo s Murad-efendijom koji je poznat kao imam kojeg je krasila ljubav prema imamskoj misiji i želja da džemat vodi dostojanstveno. Njegov puni radni staž imamsko-hatibskog i muallimskog poziva trajao je četrdeset godina i jedan mjesec.
Kao imam djelovao je u tri različita perioda pa nam je bilo važno da na osnovu svog iskustva uporedit rad u ova tri perioda, posebno u smislu hatibskog poziva.
„Kako ste i kazali kao imam sam djelovao u tri perioda. Malo je bio, da kažem, mukotrpan ovaj period od osamdesete godine, pa do početka agresije devedesetih godina, ali ništa manje častan i veličanstven. U tom periodu se radilo s oprezom, posebno u hatibskom pozivu. Pouzdano se zna da su određeni imami praćeni u tom sistemu, štaviše neki od njih su kontinuirano ispitivani, neki zatvarani, a neki i mučeni. Puno je bilo teže raditi u tom periodu za razliku od devedesetih godina do danas. Fond i izbor literature je također u tom periodu bio oskudan. Od rata pa na ovamo taj fond se povećao na našem jeziku, pa je mnogo lakše interpretirati hatibsku misiju.
U ratu je imamska misija bila posebno izražena u smislu moralne podrške džematlijama i poziva da se jedinstvom borimo protiv stanja koje nas je zadesilo. Imamske aktivnosti su se obavljale i u tom periodu, a posebna pažnja posvetila se humanitarno-društvenim aktivnostima kao i časnom ispraćaju naših najmilijih koji su gubili živote na bojnom polju. Period poslije rata, period mira, posebna je blagodat i hvala Bogu da je tako. Ali ta blagodat je, svakako, plaćena velikom cijenom, krvlju šehida i tijelom naših ratnih invalida“, kazao je efendija Murad i istakao da ovu blagodat mira i vlastite države nikada ne smijemo pronevjeriti i iznevjeriti.
Kada nema djece sjedio u učionici i iščitavao knjige iz džematske biblioteke
Pitali smo ga kako gleda na misiju imama sada i kako provodi vrijeme kada više nema profesionalne obaveze prema mihrabu, minberu, ćursu i drugim džamijskim ukrasima.
„Prije svega, znam da nije sunnet o sebi govoriti, ali već kada se pita moram konstatovati da sam volio imamski posao koji sam obavljao. Bez obzira na sve materijalne satisfakcije ljubav prema imamskoj misiji je veća i daleko izraženija. Koliko sam uspio pratiti sam sebe, odnosno koliko me razum služi, siguran sam da trideset i jednu godinu nisam nikada klanjao namaz sam, mimo džemata. Odnosno svih pet dnevnih namaza sam obavljao u džematu. Posebno naglašavam sabah-namaz, to mi je bila najveća briga, zbog važnosti ovog namaza, da ga ne izostavim. I siguran sam da nijedan nisam izostavio. Nikada nisam u cjelosti iskoristio godišnji odmor, niti sam doživljavao da sam neradnim danima slobodan od namaza. Sve ovo govorim ne da sebe istaknem, nego govorim o ljubavi imama prema džematu, mihrabu i ahmediji.
Također, volio sam posebno mektepsku pouku. Nikada sebi nisam dozvolio, a to je i glavni imam često isticao na našim seminarima, da uđem u mihrab ili učionicu među učenike bez ahmedije i džube. Ne sjećam se da sam ikada zakasnio na mektepske časove, niti se sjećam da sam ikada izostavio mektepski čas, izuzev ako sam imao neodgodivu obavezu o čemu sam djecu blagovremeno izvještavao. I onda kada bi se desilo radnim danima da nema djece na nastavi ja bih sjedio u učionici i iščitavao knjige iz džematske biblioteke, ali nisam napuštao mektepsku učionicu u vremenu predviđenom za nastavu. Allahovo je određenje bilo da sam službovao u svim džematima koji su prve kategorije, odnosno brojni ljudskim resursima, tako da sam imao velike mektebe od 150 do 170 polaznika. Imao sam potrebu i obavezu da pripremam zahtjevne hutbe, pa sam se za svaku hutbu pripremao kao da mi je prva. Rijetko sam se kad ponavljao i oslanjao na stečeno znanje, hutbi sam pristupao ozbiljno i uvijek spremao kao da prvi put kazujem. Jer, nekada možda nismo svjesni važnosti hutbe, a ona je itekako važan sedmični medij informisanja u džematu. Posebno ističem infrastrukturne projekte koje sam uradio“, objansio je efendija Murad koji je tokom imamskog posla sagradio s džematlijama dvije džamije i dvije imamske kuće, u džematu Gnjusi i Pehare.
„Gledano iz sadašnje perspektive malo bih se našalio jednom anegdotom polaznika mekteba koji kažu: Eno efendija u penziji a i sad klanja! Odlaskom u penziju redovno posjećujem džemat Sejmen, gdje sam trenutno i nastanjen. Prestankom radnih obaveza i odlaskom u penziju 1. 1. 2021. godine ne znam da me ijedan namaz mimoišao, a da nisam u džematu Sejmen, izuzev nekih obaveznih odlazaka izvan džemata. Penzionisanjem prestaje, u smislu imamskog aktivnog djelovanja, samo mektepska nastava i hutba, ali se nastavlja kontinuitet i intenzitet džematskih aktivnosti u smislu obavljanja namaza i drugih aktivnosti. Imam je saživljen s džematom i to je dio njega, jer najveći dio života imam provede u džamiji i bez nje ne može“, poručio je efendija Murad.
Skupio i arhivirao periodiku
Poznato je kako gaji ljubav prema pisanoj riječi pa je tako uspio sakupiti skoro svu poznatiju periodičnu printanu literaturu Islamske zajednice.
„Svu periodičnu literaturu Islamske zajednice u periodu moga službovanja, od osamdesete pa na ovamo, nastojao sam arhivirati i ostaviti u biblioteci džemata Pehare. Mnogi studenti i učenici medresa, fakulteta i akademija su se služili ovom literaturom. Ističem da sam sakupio i arhivirao sve brojeve, po meni najkapitalnijeg djela, Islamska misao koja je izlazila skoro deset godina. Također, naš list Preporod koji egzistira već pedeset godina je skoro u svim brojevima sačuvan i arhiviran u biblioteci džemata. I naš đački list Zemzem u periodu dok je izlazio je sav sakupljen i arhiviran. Tu su i naši periodični časopisi Glasnik, Muallim i Takvim.
Nemojte puno očekivati od ljudi
Njegovo ogromno imamsko, prije svega, a potom i životno iskustvo može poslužiti kao urnek potonjim generacijama. Stoga, njegove poruke i iskustvo mogu nam biti velika vrijednost.
„Kako sam i ranije naglašavao, ponovit ću da ovaj poziv nikada nisam smatrao profesijom nego misijom. Tome bih savjetovao i mlađe kolege da svoj imamski poziv obavljaju misijski, a ne profesionalno. Poznato je da nas i Poslanik, s.a.v.s., savjetuje da su ulema nasljednici poslanika u smislu misije. I sada kada sam u penziji ja sam još uvijek imam. Stoga, trebamo biti svjesni autoriteta i emaneta kojeg smo prihvatili i pred Bogom i pred ljudima. Davno sam čuo da su dva najčasnija stvorenja koja se kreću ispod nebesa: častan i čestit imam i časna i poštena žena. Častan i čestit imam čuva i održava živu žišku islama koja se zove džemat, a časna i poštena žena čuva stub društva koji se zove porodica. Ovo sam davno čuo i uvjerio sam se u to. Ističem da se u imamskom pozivu treba posebno truditi, jer nikada nagrada za trud i zalaganje neće izostati. Štaviše, to Allah garantuje da će On prepoznati, Njegov poslanik, s.a.v.s., i svi ljudi. Naravno, u imamskoj službi bilo je svega, ali sam uvijek nastojao da ne proturiječim. Ono što sam govorio sam nastojao djelima prakticirati i nisam nikada dobio neki prigovor. Svakako, bilo je ponekih hirova ljudi, ali niko ništa negativno nije argumentovano dokazao“, kazao je Murad i naglasio poruku onima koji rade bilo šta, da to rade časno, pošteno, čestito i iz ljubavi.
„Nemojte puno očekivati od ljudi u smislu nekakvih pohvala, sve što radite to radite isključivo u ime Allaha, a ima onih koji će to prepoznati. Moje najveće zadovoljstvo je bilo kada izvedem djecu na završne ispite i vidim pred sobom vojsku djece, to je za mene najveći kapital, a ostalo je sve potrošivo i nadam se da će me to dočekati kao nagrada kod Svevišnjeg. I završio bih jednim hadisom Poslanika, s.a.v.s., u kome se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Došao mi je Džibril, a.s., i rekao: – O Muhammede, živi koliko hoćeš, ali znaj da ćeš umrijeti. Voli koga hoćeš, ali znaj da ćeš se rastati od njega. Radi šta hoćeš, ali znaj da ćeš po tom radu biti nagrađen ili kažnjen“, zaključio je naš razgovor efendija Murad.