Koga brine prizivanje rata
U čemu je razlika između vremena iz devedesetih i ovog danas i ima li je? Ako zapostavimo to što mi kao Bošnjaci, u našoj ukupnosti, danas znamo ono što nismo znali devedesetih oko procesa koji su vodili našem uništenju, razlika je nemjerljivo velika – u broju prognanih, raseljenih, ubijenih u genocidu, zločinima protiv čovječnosti i drugim zločinima za koje su, između ostalih, presuđeni najviši politički i vojni lideri RS-a pred međunarodnim sudovima ICTY/IRMCT.
Rijetko kad je politička scena u Bosni i Hercegovini bila toliko uzavrela da je gotovo sve koji su bili tu tokom rata, kao i one koje je rat prognao vani, tako jako vratila u devedesete. Danas znamo, tj. trebalo bi da znamo, jer smo tome svjedočili, kako je taj proces tekao i odveo u dvostruku agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Razlika je velika
Pamtimo dobro našu naivnu uvjerenost da će međunarodna zajednica reagovati, da neće dopustiti novi fašizam. Pamtimo i da je tada njen odgovor bio nametanje embarga i podrška planovima o podjeli, dok je agresoru bilo dopušteno da preuzme oružje četvrte vojne sile u Evropi i njime počini genocid nad Bošnjacima uz živi prijenos putem televizijskih ekrana.
U čemu je razlika između vremena iz devedesetih i ovog danas i ima li je?
Ako zapostavimo to što mi kao Bošnjaci, u našoj ukupnosti, danas znamo ono što nismo znali devedesetih oko procesa koji su vodili našem uništenju, razlika je nemjerljivo velika – u broju prognanih, raseljenih, ubijenih u genocidu, zločinima protiv čovječnosti i drugim zločinima za koje su, između ostalih, presuđeni najviši politički i vojni lideri RS-a pred međunarodnim sudom koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a. Za razliku od genocida koji su nad nama vršeni prije ovog počinjenog devedesetih, danas imamo presude koje su izrečene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTYIRMCT)/ Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove i stalnim Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Hagu.
Da li bi bilo moguće ovdje i sada da presude izrečene pred ovim sudovima ostanu po strani, nebitne u odgovorima sa novim/ starim izazovima za Bosnu i Hercegovinu i međunarodnu zajednicu? A ti izazovi su, zasigurno, mnogo veći za međunarodnu zajednicu nego za nas, malenu Bosnu i Hercegovinu, iskasapljenu tuđim dogovorima i pregovorima.
Pitanje poštivanja/nepoštivana presuda jednog UN suda, odnosno onoga što je kao rezultat imalo osnivanje stalnog Međunarodnog krivičnog suda, te odnosa prema presudama Međunarodnog suda pravde, je pitanje koje je trebala biti prioritet naših institucija. One to nisu mogle raditi bez onih koji su ih uspostavili Dejtonskim sporazumom, tj. podrške međunarodne zajednice – ma šta se pod tim pojmom podrazumijevalo.
Kako je u intervjuu za Preporod 2018. godine kazao tužitelj ICTY-a Mark Harmon “ovo je vrijeme kada vlade i ljudi trebaju obnoviti svoju posvećenost ostvarenju međunarodne pravde i odgovornosti”.
UN je priznao svoje greške, generalni sekretar UN-a Kofi Annan je to jasno rekao još 1999: “Tragedija u Srebrenici vječno će progoniti našu historiju. Sukob u Bosni je bio jedan od najtežih i najbolnijih u historiji UN-a”. Povjerenik UN-a za zaštitu od genocida Adam Diengo u intervjuu za Preporod 2018. je kazao “Mi u UN-u učimo iz svojih grešaka. Ali nije dovoljno samo učiti. Svi moramo udvostručiti svoje napore da popravimo ono što je realnost na mnogim mjestima u svijetu. Ova obaveza sadžana je u svim imenima ispisanim na svetim mjestima u Srebrenici”. Njegova nasljednica Alise Nderiti je tokom posjete Srebrenici ove godine ponovila posvećenost ovom stavu.
Mogu li presude ICTY/ IRMCT-a i MCJ biti odvojene od svega što se danas dešava
Valjda znamo da je pred Haškim tribunalom samo za Srebrenicu izrečeno 16 presuda pripadnicima Vojske RS za genocid i druge zločine, zajedno sa političkim i vojnim liderima Republike Srpske, Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koji danas izdržavaju kaznu doživotnog zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine.
Mogu li te presude biti odvojene od svega što se danas dešava?!
Kada su vršeni razgovori i pregovori koji su rezultirali Dejtonskim sporazumom, Vojska Republike Srpske je izmještala posmrtne ostatke žrtava genocida u sekundarne grobnice kako bi prikrile ovaj najveći mogući zločin. Istražitelj Haškog tribunala Jean Rene Ruez, koji je rekonstruisao hronologiju počinjenja genocida u Srebrenici za Haški tribunal, u intervjuu za Preporod prošle godine podsjeća kad su otkrivene prve sekundarne masovne grobnice i kako su one nastajale. “Ta 1997. godina je, uz nastavak procesa uzimanja intervjua, bila godina posvećena lovu na sekundarne masovne grobnice, u kojima je vojska bosanskih Srba sakrivala tijela kradena iz primarnih masovnih grobnica, radi prikrivanja zločina, što se događalo tokom Dejtonskog mirovnog procesa krajem oktobra i novembra 1995. godine”, ističe bivši istražitelj Ruez koji je pred ICTY svjedočio u svim predmetima Srebrenice.
Nakon Dejtonskog sporazuma otkriveno je preko 3.000 tajnih masovnih grobnica, primarnih i sekundarnih, sa iskomadanim skeletima žrtava genocida. Rad Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) koja upravo obilježava 25 godina svog planetarno važnog rada uz rukovođenje najboljim svjetskim kapacitetom za identifikaciju na osnovu analize DNK, vraćena su imena žrtvama genocida – zločinci nisu uspjeli da unište njihov identitet. Pitanje je koja imena bi bila data pronađenim kostima žrtava genocida bez ICMP-a i DNK analize.
Preživjele žrtve genocida pitaju: Hoće li biti rata?
Bošnjaci su se na prostor RS-a, u svoje prijeratne domove, počeli vraćati 2000. U jednom periodu taj povratak je imao veći zamah, ali nikada dovoljan jer su se morali boriti za ostvarenje osnovnih prava – i svojih i svoje djece. Među njima je bio veći broj žena koje su tražile utjehu u povratku na prostor gdje su podizale svoju djecu koja su u julu 1995. ubijena u genocidu.
Među njima je bila i Mejra Gušić iz Plana, općina Han Pijesak.
Kod Mejre smo išli protekle sedmice sa predsjednicom Udruženja Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa Munirom Subašić.
Sa Mejrom je i njena kćerka Mulija. Mejra se vratila svojoj kući bez igdje ičega 2000. godine. U genocidu u Srebrenici Vojska RS-a joj je ubila muža Pašu, oca Asima Mujčinovića, brata Muju i Mujinog sina Hasiba koji je imao tek 9 godina. Svi danas imaju nišan u mezaristanu Memorijalnog centra Srebrenica.
“Hoće li biti rata”, prvo je što nas pitaju Mejra i Mulija ...
Dok pijemo kahvu Mejra svaki razgovor vraća na devedesete. “Isto je ovako bilo. Priča, priča pa nas pobiše”, govori Mejra, a onda neizbježno počinje sjećanje na devedesete sa svim bolnim osjećajima tako duboko urezanim u njenoj duši. “Prvo su mi ubili kćer, moju Fadilu – '93. Iza nje je ostala beba od dva mjeseca ...Tražili smo Fadilu, da je prenesemo, da je ukopamo... I jedan dan pozovu nas na Pale. Odemo. Moj sin Suad me ostavi u autu da čekam, a on ode tamo”, priča Mejra ne propuštajući u ovom prisjećanju nijedan tren: “Čekam, čekam, nema ga. Kad se vrati pitam ga Bogati Suade gdje si toliko
dugo. Kaže, u policiji. Kaže, zvali nas zbog Fadile mati... Znaju gdje treba kopati”. Tu Mejra malo zastade pa nastavi: “Odvede me Suad u Srebrenicu. Opet me ostavi u autu, kaže sjedi mati tu, ne izlazi. Počeše kopati... Kad, nađoše je... Bio Hurtić. Velim, pustite me da je vidim. Kaže, hoće li ti majko biti lakše ako je vidiš? Hoće, kažem. Izvede me. Ja priđem...”, prepričava Mejra svaki detalj tog dana kad je pronađeno tijelo njene kćerke. Vraćaju joj se slike i bol: “Munira! Nisu joj ni kose spale. Jedan zub nema, onaj što je izvadila kad je bila trudna. Ja bila pošla da je zagrlim, on me vrati...Suad me zagrli...”
Pitamo šta je s bebom koja je ostala iza Fadile, malim Mehmedom. “Bio je sve do prošle godine u Bosni, ali eto ode i on. Otišao je u Ameriku, oženio se. Mora dijete tražiti selameta”, odgovara Mejra sležući ramenima, a zatim dodaje: “Sve ti je ovdje prazno. Bilo po jedno u kućama, kako ko umre tako se kuća zatvori”.
Sud i Tužilaštvo u BiH ne rade svoj posao
U Podžeplju nas čeka Rešad. “Razočarala me međunarodna zajednica”, bilo je prvo što je rekao kad smo stigli. Dok njegova supruga Fatima pravi kafu nastavlja: “Pita me žena što si ljut od sabaha. Još joj nisam rek'o. Da joj kažem: vidiš li šta se sprema, prepašće se, pa će mi onda tek bit teško“, nastavlja Rešad: “A taman sam, evo kuću završio, opravio, sve – ne daj Bože da se zarati. Ne daju da se dušom dahne ni u ove stare dane”, a onda dodaje: “Hrane ima hvala Bogu, to se ne brinem, samo mi žao što nisam mlad”.
Fatima iznijela da jedemo, puna sofra njihovih proizvoda: razne vrste sira, kajmaka, krompir, paprike...
Novinarka iz Katara sa Al Jazeere na engleskom zove majku Muniru da komentariše prilike i neprilike u Bosni i Hercegovini. Slušamo: “Evo sam upravo u jednom selu kod Bošnjaka koji su se vratili na svoje. Došla sam na njihov poziv. Jako su uznemireni. Svi se boje rata – to su preživjele žrtve genocida čiji sinovi su ubijeni u genocidu 1995... mahom su to majke ili očevi ubijenih koji žive sami. Nemam riječi utjehe, jer i ja sama ne mogu više da podnesem ovo što se dešava na prostorima Bosne i Hercegovine, što svijet, što fašisti iz Evrope rade, a u Evropi, nažalost, ima dosta fašista koji stoje iza onih koji razaraju našu državu. Oni to čine samo zato jer smo mi muslimani, oni smatraju da nas je ostalo previše nakon genocida 1995. godine. Oni bi da Bosnu podijele na srpski i hrvatski entitet. Dodik ovo radi uz pomoć Rusije. On to sam jasno govori na njegovim medijima u RS – niko na tim medijima nije uposlen ko nije Srbin. Ova situacija je jako teška. Imamo iste priče koje smo imali kao uvod u agresiju na Bosnu. Isto se ovako nije vjerovalo šta nam se sprema, a onda je dopušten genocid”, govorila je Subašić nezaustavljivo, te istakla: “Milorad Dodik radi po svom. On ne stoji, ne povlači se, a međunarodna zajednica, ona ista koja nas je izdala '92-'95. evo i sad to isto pokušava. Davno su trebali nešto poduzeti. Sud i tužilaštvo u Bosni i Hercegovini je moglo do sada više puta podići optužnicu protiv Dodika, ali, umjesto toga, sud se stavio na stranu onoga koji raspiruje mržnju, koji huška na rat, koji ne priznaje državne institucije, koji radi protiv države. A svijet samo govori smatramo, posmatramo, pratimo, a ustvari dopušta podjelu BiH”.
Izjavu za Al Jazeeru majka Munira je završila riječim: “Ne mogu da vjerujem da će ljudski um Evrope, svijeta, dozvoliti da bijeli nišani naše djece ukopane u mezaristanu u Potočarima, pripadnu entitetu RS. Sramota da svijet nije ništa naučio od holokausta i genocida, da se svijet ne mijenja, da nastavlja da njeguje politiku mržnje. Mi majke smo preživjele genocid, ali smo odgojile našu djecu bez mržnje. Ja danas pitam: imaju li takva naša djeca sagovornike među drugima u Bosni i Hercegovini ili će se dopustiti ponovno formiranje Vojske RS-a koja je počinila genocid u Srebrenici”.
Treba li napominjati da je Vojska Republike Srpske, čiju ponovnu uspostavu najavljuje član Predsjedništava Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, imenovana kao počinitelj genocida u Srebrenici i u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju/ Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove i u presudi stalnog Međunarodnog suda pravde u Hagu izrečene 2007. godine protiv Srbije i Crne Gore.
Znamo li čitati te presude? Znamo li koristiti sadržaje ovih presuda bar u smislu da ih učinimo jasnim nama i drugima ili ćemo, kako smo to uglavnom do sada radili, samo kritikovati ono što ti sudovi nisu uradili?
Te presude su međunarodne, međunarodna zajednica razumije taj jezik.
Razumije i jezik javnosti. Devedesetih je jezik javnosti u svijetu bio snažan – medijski i kulturni. Danas je potreban taj glas i kod nas i u svijetu, jer ovo što se dešava u Bosni i Hercegovini, najmanje se odnosi samo na nas Bošnjake, iako je i ta naša muslimanska odrednica itekako bitna u alatima protiv pozitivnih procesa kako u našoj domovini, tako i u Evropi.
Sjetićemo se da je specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije Tadeusz Mazowiecki 27. jula 1995. godine dao ostavku zbog nesprečavanja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. “Kako možemo vjerovati u Evropu sutrašnjice koju će stvoriti djeca ljudi koji su danas izdani? Volio bih da vjerujem da je ovo trenutak za promjenu gledišta u odnosu između Evrope i svijeta prema Bosni. Zbog Bosne su na kocki sama stabilnost međunarodnog poretka i principi civilizacije”, napisao je tada u ostavci, između ostalog, specijalni izvjestitelj UN-a Mazowiecki. Da li se ovo odnosi i na današnju Evropu i pored presuda međunarodnih sudova, pitanje je koje upravo u ovo vrijeme dobiva odgovor.