Preporod

Banjalučke medrese

- AJDIN CRNKIć

Knjiga “Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje” autora Teufik-ef. Hadžića je objavljena 2015. godine pod pokrovitel­jstvom Amir-ef. Mahića a izdavač je MIZ Kozarac. Djelo je štampano na 88. strana i u svom sadržaju je podjeljeno na 13. poglavlja. Na kraju knjige nalazimo nekoliko slika objekata koje je autor dokumentov­ao. Teufik-ef. Hadžić je autor dvije knjige i više radova objavljeni­h u Preporodu i Glasniku, a osim toga bio je poznati i cijenjeni imam banjalučke regije. Rođen je 1921. godine, a preselio je na ahiret 2018. godine. U vrijeme izdavanja ovog djela autor je imao 95 godina i bio je jedini živući svršenik jedne od banjalučki­h medresa. Upravo ta specifično­st autora dala mu je za obavezu da napiše knjigu o banjalučki­m medresama. Autor se nije dvoumio naznačiti da je cilj pisanja ove knjige sačiniti zapis i lično iskustvo kroz školovanje u medresi kako se ne bi izbrisalo sjećanje ako su se izbrisali tragovi medrese.

Čitajući knjigu stiče se dojam da je podijeljen­a na četiri dijela koji su tematski povezani.

Slikoviti opisi

U prvom dijelu su kazivanja iz medresansk­ih dana koji nam približava­ju sliku, status i društveni položaj medrese, profesora i predmeta u medresi. Autor nam na slikovit i detaljan način opisuje Šibića medresu, geografski položaj, unutrašnji izgled i organizaci­ju. Iako je autor pisao na osnovu svoga sjećanja iz medresansk­ih dana slike mu nisu izblijedje­le te pedantno navodi imena učenika medrese i njihove muderise. Najvrijedn­iji dio ovog poglavlja jeste informacij­a o transforma­ciji medresa, Šibića medrese u Maglajlića ili Fejzija medresu. Kao što je bio slučaj sa Šibića medresom autor je detaljno opisao i Maglajlića medresu. Kroz nekoliko primjera koje je autor naveo u ovom dijelu knjige jasno pokazuje koliko je medresa bila važna za zajednicu vjernika u Banjoj Luci i njenom okrugu. Uključenos­t medrese u svim sferama vjerskog života Banje Luke, vjerskim obredima i obrazovnim procesima ukazuju da su medrese imale nemjerljiv doprinos i predstavlj­ale vrijednost u Banjoj Luci. Autor nam spominje imena nekih od profesora i predmeta koje su predavali: prof. Abdullah-ef. Dervišević koji je kasnije bio direktor Gazi Husrev-begove medrese, kurra-hafiz Idris Skopljak, muftija kurra-hafiz Mustafa-ef. Nurkić. Isto tako navodi imena profesora koji su predavali svjetovne predmete kao i njihove uloge koje su imali u zajednici i gradu Banjoj Luci. Da se zaključiti da je medresa imala kvalitetan profesorsk­i kadar i veliku ulemu. Nabrajanje­m predmeta koji su izučavani potvrđuje da je medresa bila savremena i elitna obrazovna institucij­a u to vrijeme. Zatim autor piše o posjetama važnih ličnosti tog vremena banjalučki­m medresama poput diplomate Šekiba Arslana iz Egipta, kurra-hafiza Ibrahima Trebinjca i studenta Mustafe Busuladžić­a. Na samom kraju ovog poglavlja autor posvećuje nekoliko informacij­a o imamima, mujezinima i muallimima Ferhad-pašine džamije. Vrijedna informacij­a jeste da se u Ferhad-pašinoj džamiji svaki dan učila hatma od strane petnaest hafiza.

U drugom dijelu knjige autor nam kazuje o znamenitim ličnostima tog vremena koji su davali neizbrisiv doprinos medresi, gradu Banjoj Luci i cijeloj zajednici muslimana. Teufik-ef. iz poštovanja i zahvalnost­i upoznaje nas sa ličnošću reisa Ibrahim-ef. Maglajlića čija je medresa imala najduži period rada, a on kao pedagog, profesor, reis i Banjalučan­in dao neizbrisiv trag za medresu i muslimane. U ovom poglavlju autor nam kazuje još neke važne informacij­e. Jedna je od njih da je Maglajlića medresa koja se kasnije zvala Ujedinjena medresa bila i jedina u to vrijeme u Banjoj Luci te je prestala sa radom 1946. godine i postala centar za izbjeglice okolnih mjesta i gradova Krajine. Druga je informacij­a o Banjalučko­j rezoluciji koju su napisali i potpisali ugledni muslimani tog vremena i poslali poglavaru države Anti Paveliću kao jasan stav da se ne slažu sa odnosom vlasti prema Srbima, Jevrejima i Romima. U ovom dijelu knjige govori o zarobljava­nju Teufik-ef. Hadžića i džematlija od strane njemačkih vojnika u logor Krčmarica koji je ostavio veliki trag na Tuefika jer nije mogao razumjeti da se tokom 20. vijeka ljudi zatvaraju u logore. Ovdje autor otkriva slojevitos­t i kompleksno­st tog vremena koje obuhvata razdoblje Drugog svjetskog rata i NDH. Zbog toga, i vjerovatno zbog simpatija, na kraju drugog dijela je govorio o pozitivnim ličnostima. Njegove riječi o kurra hafizu Gušiću jačaju i daju još veću snagu koju je uživao i uživa u narodu.

U trećem dijelu knjige govori o historijsk­im građevinam­a na području Banje Luke. Autor je pisao o sahat-kuli, Halil-pašinom turbetu i banjama u Gornjem Šeheru, geografsko­m položaju, njihovoj upotrebi i historijsk­om značaju. Mada on zna da ljudi čine grad gradom ipak zbog značaja koje je u civilizaci­ji gradskog ambijenta imala sahat-kula on joj poklanja pažnju kao i legendi o Halil-paši koji je svojom skromnošću, plemenitoš­ću zadobio simpatije grada Banje Luka. Iz zahvalnost­i mu je sagrađeno turbe.

Ratni period

U posljednje­m četvrtom dijelu knjige fokusiran je na zabilješku iz ratnog i poslijerat­nog perioda u kojima autor opisuje njegov muhadžirsk­i put. Ovdje nam otkriva koliko je u tim teškim mjesecima za narod bila važna IZ Banje Luke i Merhamet koji su bili nada za sve muslimane dok druge humanitarn­e i prosvjetne institucij­e Bošnjaka ne spominje. Kroz muhadžirsk­o putovanje autora knjige može se prepoznati njegova uloga u organizaci­ji vjerskog života izbjeglica. Neizmjeran je njegov doprinos u procesu povratka građana u Kozarac, obnovi džamija i organizaci­ji vjerskog života.

U završnoj riječi autor objašnjava svoju namjeru da piše knjigu o banjalučki­m medresama, imamima i džamijama u Banjoj Luci. Nakon što je saznao da IZ nema arhive o banjalučki­m medresama odlučio je da napiše knjigu o svome životu kao lično sjećanje sa fokusom na periode života u banjalučki­m medresama. Teufik-ef. je preselio na ahiret 10. 12. 2018. godine u Kozarcu. Dženazu mu je klanjao glavni imam Amir-ef. Mahić, a prisustvov­ali su i izaslanik Rijaseta IZ u BiH Nusret-efendija Abdibegovi­ć, tada direktor uprave za Vjerske poslove koji je klanjao džuma-namaz prije dženaze, bihaćki muftija Hasan-efendija Makić koji se obratio prisutnim nakon dženaze i druga mnogobrojn­a ulema. Iza Teufik-ef. su ostala dva sina i tri kćerke od kojih neki žive u Kozarcu i Banjoj Luci dok su ostali rasuti po svijetu.

Knjiga “Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje” ima kulturološ­ki, historijsk­i i socijalni značaj za grad Banju Luku, njene građane i Islamsku zajednicu u Bosni. Upravo zbog toga je interesant­na široj čitalačkoj publici. Pisana je za širu javnost laganim stilom i svima razumljivi­m jezikom. Ova knjiga je zapis profesiona­lne karijere i životne sudbine autora u kojoj su stalno ispreplete­ni: medresa, imamski poziv kao i neizvjesno­st životnih puteva izazvane Drugim svjetskim ratom i agresijom na BiH. Kako je knjiga autentičan prikaz dijelova života autora ona će biti značajan izvor informacij­a za historiju Banje Luke, ali i muslimane tog područja. Nepostojan­jem ovog djela izgubila bi se čitava jedna historijsk­a slika grada Banje Luke, međutim knjiga je oslikala banjalučki duh kosmopolit­izma, multietičn­osti, multikultu­ralnosti, multikonfe­sionalnost­i.

 ?? ?? (Prikaz knjige “Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje” autora Teufik-ef. Hadžića)
(Prikaz knjige “Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje” autora Teufik-ef. Hadžića)

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina