Bilješka o mome starijem bratu Ejubu
Čuo sam se više puta i s doktorima. U tim je glasovima bivalo više studeni negoli na Igmanskom maršu januara 1942. godine. Svaki put bi rekli da se Ejuba priprema za operaciju i da je “stanje pacijenta redovno”... U četvrtak, 7. oktobra, dvadesetak minuta pred ponoć, zovnuli su me s Ortopedije i javili da im je “veoma žao”. Dženaza je obavljena tri dana kasnije...
Imao sam tri brata, sad sam ja jedini živi sin Agana Hajdarevića, domaćina iz Kruševa, koji je na Bolji svijet otišao marta 1991. godine. Otac Agan je imao u svome prvom braku, s Mejrom Kršo, tri sina – Ejuba, Habiba i Nasufa. Najmlađega brata po ocu nisam upamtio, Nasuf je poginuo prije moga rođenja. Habib je otišao s Ovoga svijeta u ratnoj 1993. godini. S bratom Ejubom sam nastojao posljednjih nekoliko godina nadoknaditi mnoga ranija vremena u kojima se nismo družili koliko sam osjećao da je trebalo. Pogotovo otkako je 2018. godine preselila njegova supruga Šerifa, divna i dobra Fifa, kako sam je u svome najranijem djetinjstvu zvao,
Posljednje dvije godine Ejub Hajdarević (1934.-2021.) živio je sam, u malom stanu u Pofalićima, dobivenom u vrijeme agresije iz stambenoga fonda za smještaj šehidskih porodica. U bosanskome oslobodilačkom ratu Ejubova tri sina: Esad (1960.), Enver (1962.) i Nasuf (1968.) bili su, od prvoga dana, borci Armije RBiH; najmlađi sin, Nasuf, koji je ponio ime svoga stradalog amidže, poginuo je na Žuči krajem jula 1993. godine, poginuo je u rovu, mezar mu se nalazi na Kovačima, koji metar od mezara Alije Izetbegovića. Najstariji sin Esad odselio je sa suprugom Azeminom i sinom Elvisom u Ameriku nekoliko mjeseci nakon Dejtonskog sporazuma. Sin Enver također je imao već svoju porodicu, danas živi u sarajevskom naselju Velešići. Šehidski stan Ejub je sa svojom suprugom Šerifom koristio tako da “živi u stanu dok je živ”. Više puta je nažalost bilo ružnih birokratskih uznemiravanja u vezi stana i stanovanja.
Kad sam god dolazio kod Ejuba, u bilo koje doba dana, plijenila je njegova zadivljujuća urednost i čistoća. Vodio je računa da sve bude na svome zadatom mjestu. Ne bi on dao da iko drugi pripravi kahvu kad mu se dođe. Iako već bijaše zagazio u duboke godine, on je bio taj koji svakom gostu obavezno peče kahvu i donosi sve drugo što nalažu dobri domaćinski običaji. Nije bio najbolji sa sluhom, nervirao ga je slušni aparat, ipak bih ga svaki put nazvao prije nego bih pozvonio na vrata, prvo bih, najglasnije što mogu, zamolio Ejuba da prikači “to čudo” na uho, pa da ne galamimo dok pričamo. Nazvao sam ga i navečer 23. septembra, ove godine, i pitao šta mu treba donijeti ujutro. Dođi malo kasnije, rekao je, moram otići do apoteke, preuzeti lijekove (koristio je terapiju za regulaciju krvnog pritiska i za srce), pa je dogovoreno da dođem malo iza deset sati. U 8,40 sati, međutim, zovnuli su me iz neke od bolnica sa Kliničkog centra i rekli da je Ejub smješten u bolnicu, zadobio je povrede usljed pada... Ljekarima je dao broj moga mobilnoga da me se kontaktira. Tog dana saznajem da njegov pad nije bio nimalo bezazlen, u pitanju je bio teški prijelom kuka.
Kako se to dogodilo s padom i lomom kuka, samo je rahmetli Ejub mogao znati. Nekako smo se čuli nekoliko puta telefonom, njegov mobilni aparat bio je uz njega. Usljed pandemije, nije se dozvoljavalo doći do sobe gdje je ležao. Moglo se doći samo do prijavnice na Ortopediji i razgovarati s glavnom ili kojom drugom dežurnom medicinskom sestrom. Dva-tri puta nisu mi dali ući na glavnoj kapiji Kliničkog centra, pa sam švercovao preko parkirališta. Čuo sam se više puta i s nekim doktorima. U tim je glasovima bivalo više studeni negoli na Igmanskom maršu januara 1942. godine. Svaki put bi mi se reklo da se Ejuba priprema za operaciju i da je “stanje pacijenta redovno”... U četvrtak, 7. oktobra, dvadesetak minuta pred ponoć, zovnuli su me s Ortopedije i javili kako im je “veoma žao”. Ejub je otišao s Ovoga svijeta. Dženaza i ukop obavljeni su tri dana kasnije, u nedjelju 10. oktobra 2021. godine, u seoskom mezarju u Kruševu. Bijaše kišan i studen dan. Dženaza je, za seoske povratničke prilike, bila izuzetno dobro posjećena. Obradovalo me kad sam vidio da su došli i moji radni kolege iz Instituta za jezik, mnogi imami, prijatelji, bijaše pedesetak auta... Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Foči Miralem ef. Hodžić zamolio me, pred samo klanjanje dženaze, da kažem nekoliko riječi. Sve mi se bijaše zavezalo u grlu, jedva sam povezao nekoliko rečenica o svome bratu Ejubu kao uglednom i odgovornom domaćinu i pozvao svoje rođake, komšije, prijatelje da svi jedni drugima halalimo i da se ne viđamo i sastajemo jedino na dženazama i u kakvim tužnim, iskušeničkim povodima. Koliko god je kiša padala, čak se u vrijeme učenja súra i tekbirā uz uzvrhnuti mezar prolomio pljusak, kaburska zemlja bijaše dosta suha, žedna i prhka. Bijaše toliko prhka kao da je svaka zemljana praška bila promrvljena kroz nečije uznemirene prste.
Brat Ejub bio je stariji od mene dvadeset dvije godine. Otkako znam za sebe, pamtim ga kao domaćina koji ima svoju porodicu. Tako su mi i Ejubova djeca bila dosta blizu sa svojim godinama kao što su to bila i djeca brata Habiba.
Rano je, šezdeset i neke, otišao u Austriju, kao pečalbar, poslije u Njemačku. Dolazio bi u Kruševo ženi i djeci oko Nove godine i tokom ljeta. Još od svoga vojničkog doba svirao je haromoniku, tako se i nasvirao u mnogim svadbarskim i teferičkim kolima u dolini rijeke Sutjeske, sve do Ljubine, Borča i Gacka... Ejubovu kuću ponajviše pamtim po gramofonu, koji bi se mijenjao kako se koja bolja marka pojavljivala na tržištu, i po mnoštvu gramofonskih ploča. Jednom smo, njegov najstariji sin Esad i ja, nabrojali 138 gramofonsih ploča. Sve su to bile one nekadašnje poznate singlice. Naslušao sam se u djetinjstvu Safeta Isovića, Himze Polovine, Zaima Imamovića, Zore Dubljević, Nade Mamule, mlade Hanke Paldum, pa Tome Zdravkovića, Bore Spužića Kvake, Nedeljka Bilkića, Silvane Armenulić, Lepe Lukić, Mehe Puzića, raznih narodnih kola, koje bi Ejub slušao da bi malo usavršio svoje sviranje na harmonici. Nije se mogla čuti neka pjesma na Radio-Sarajevu ili Radio-Beogradu a da tu gramofonsku ploču Ejub ne bi kupio već u prvome odlasku u Foču ili Sarajevo. U tim godinama nije bilo električne energije u selu, Ejub je uvijek imao dovoljno novca da kupi baterija koliko god mu treba. Događalo se da neke gramofonske ploče postanu vremenom iskrzane i neupotrebljive, pa smo ih Esad i ja koristili kao leteće diskove između šljivika. Gotovo da nije bilo dana, kad bi Ejub bio doma, a da na nekom sijelu, domaćinskom čašćenju ne bi neko bio kod Ejuba i Šerife... Imao je običaj, kad bi dolazio iz Austrije, kasnije iz Njemačke, donijeti prigodne poklone ne samo bližoj rodbini, nego i komšijama, pogotovo je bio pažljiv u tome da pojedine djevojke pred udaju nečim lijepim dopune svoje baule za ruho.
Zahvaljujući svome bratu Ejubu, jedini sam u svome razredu imao ručni sat, pravi pravcati ručni sat, marke Darwil, bilo je to u petom razredu osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu. A kad sam, u sedmom osnovnē, dobio nov tranzistor, koji je, čak, imao i neku lijepu ovojnicu od vještačke kože, bio sam, među učenicima, glavni u slušanju prijenosa utakmicā nogometnog prvenstva Jugoslavije i tadašnje jugoslavenske fudbalske reprezentacije. Otac Agan više nije palio veliki naš kućni radio, baterije su bile “skupe preskupe”, obojica smo preko tranzistora slušali Grgu Zlatopera, “Glas Amerike”, Radio-Tiranu, ponekad “Selo veselo”... Volio sam slušati onu davnu humorističku emisiju Radio-Sarajeva “Cik-cak”... Kad bi se završile vijesti, babo Agan bi redovno ponovio svoju čuvenu rečenicu: “Gasi, nema više ništa!” Tranzistor bih krijući donosio u školu, ne bih ga uvijek vadio iz školske tašne, ali bih ga ponosito odvrnuo na putu prema kući. Uvijek je, naravno, postojala, opasnost da to zasmeta nekom od mladih seoskih hairsuza pa da baci u jarak i radioaparat i onoga koji se tim tranzistorom puše. Tada se još nije znalo šta je to mobing među djecom... Zahvaljujući prvenstveno bratu Ejubu, imao sam dovoljno novca za sve svoje ekskurzije u Gazi Husrevbegovoj medresi, prve dvije ekskurzije, u 2. i 4. razredu Medrese, bile su putovanja u jugoistočnu Bosnu i Sandžak, sve do Kosova i Makedonije, pa na crnogorsko primorje, u Dubrovnik i Hercegovinu, a u 5. razredu smo, kao Medresini maturanti, putovali u Tunis... Uvijek mi je brat Ejub bio živa ilustracija narodne mudrosti da može imati samo onaj koji daje drugima. Nikad nije žalio pomoći drugome. U Kruševu ga, do početka agresije, pamte kao jednog od najuglednijih i najbogatijih naših domaćina, s ponajvećim i najuređenijim imanjem. Nije samo prvi u selu imao kosačicu i druga težačka pomagala, volio je brze konje, volio je imati najbolje konje u našim selima, uživao je, kao mlađi, u jahanju i žestokom galopiranju.
Često bih ga posljednjih mjeseci i godina podsjećao na ta nekadašnja vremena. Kako je uvijek bio vedar, nasmijan, nije nimalo žalio za onim što je prošlo, jedino je rado o svemu tome pričao. Jednoga ljetnjeg dana ove godine pričali smo, gotovo deset sati neprekidno, o njegovu boravku u Bijeljini tokom Drugoga svjetskog rata s dvije godine mlađim bratom Habibom, imao je tek jedanaest godina 1945. godine, i kako su on i Habib planirali pobjeći ponovo u Bijeljinu kad ih je otac Agan doveo u Kruševo, pričali smo o našim rodbinskim i familijarnim odnosima u dolini rijeke Sutjeske, o raznim ljudima i urnebesnim dogodovštinama po selima, o svemu... Nisam osjetio da mu je ijednom zasmetao slušni aparat iza uha. Pitao sam ga kad ćemo u Kruševo, najbolje je u augustu, iznenadilo me kad je rekao: “Meni se tamo više ne ide!” Sjetio sam se, kad mu je, u kasno ljeto 2018. godine, umrla supruga Šerifa, sve pristigle usjeve razdijelio je komšijama, a za ono što je stizalo kasnije zamolio je da sve sami uzmu.
Kad sam, dan nakon obavljene dženaze i ukopa, došao u Ejubov stan u Pofalićima, s njegovim mlađim sinom Enverom, opet sam zatekao da je sve bilo krajnje uredno i zategnuto. I posteljina je bila uredno složena. Vidi, vidi, govorio sam Enveru, kao da mi Ejub nije brat po urednosti. Sve je uredno bilo složeno bez obzira što mu je trebalo samo da ode do apoteke i vrati se u stan s preuzetim lijekovima. U kuhinji je ostao pripravljen čaj. Da popije kad se vrati... Skrenuo sam pažnju njegovu sinu Enveru na činjenicu da je Ejub namjestio i posteljinu iza sebe, i sve pospremio “pod konac”, kako se kaže, bez obzira što će, eto, odsustvovati manje od jednoga sata, a Enver je rekao da je njegov otac Ejub oduvijek takav bio.
Teško je u pokrenutim emocijama odrediti koliko je “dobro” a koliko “nije dobro” kazati kako sam meleka Azraila ove jeseni doživio kao vrlo neugodna dunjalučko-ahiretskog “kidnapera”. Baš tako sam rekao bratiću Enveru: “Kao da nam je Ejub kidnapovan!” Vjerovatno se uvijek tako osjećamo kad nas nečiji odlasci zateknu iznenađenima i nepripremljenima... I mada se moj brat Ejub nije mogao za života pohvaliti nekom snažnijom vezanošću za džamiju i izvršavanje redovnih vjerskih obaveza, ja znam, znaju to i svi oni koji su ga direktno poznavali, da je s Ovoga svijeta otišao jedan od najboljih i najčestitijih domaćina koje su Kruševo i dolina rijeke Sutjeske ikada imali. Molim Dragoga Boga da ga obaspe Svojom milošću i neizmjernim oprostom!