Razmišljanje kao ibadet ( I )
Razmišljanje (tefekkur) u islamu predstavlja ibadet. Vjernik se divi Allahovom stvaranju i razmišlja o Njegovome ogromnom univerzumu. Razmišljanje je spoznajno-duhovna aktivnost u koju su uključeni racionalni um, emocije i duša čovjeka. Samim tim je razmišljanje – onako kako se tretira u Kur’anu – uveliko različito od meditacije, koja se vrlo često koristi u duhovnosti istočnih religija pri čemu se ide ka žrtvovanju svjesnog i trezvenog razmišljanja da bi se postigla izmijenjena stanja čovjekove svijesti. Kur’anska riječ tefekkur ne sadrži tu dimenziju. Prije bismo mogli reći da je cilj tefekkura na stranicama Kur’ana postizanje dubljeg znanja o Bogu kao Stvoritelju svega. Korijen f-k-r označava čin promišljanja, razmišljanja ili stalnog ispitivanja. Iz njega su derivirani glagoli fekkere – koji znači “misliti” ili “razmišljati” i tefekkere – koji znači “promišljati” ili “razmišljati o dokazu ili fenomenu radi formiranja slike, razumijevanja i konceptualiziranja”. Glagolska izvedenica iz korijena f-k-r se 18 puta pojavljuje u Kur’anu.
U suri Ali ’Imran (91. ajet) hvale se oni koji Boga imaju na umu i danju i noću: “(...) i koji razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje (ve jetefekkerune fi halkis-semavati vel-erd)”. Dalje, u suri Er-Rum (21. ajet) Kur’an poziva ljude da razmišljaju o različitostima u ljudskim rasama, jezicima i kulturama, koji proistječu iz jednog Izvora: “U tome su, poruke za ljude koji razmišljaju (inne fi zalike le ajatin li kavmin jetefekkerun)”. Kada Kur’an u suri El-Hašr (21. ajet) uspoređuje moć Objave s onom silom koja lomi čak i planine, tome se još dodaje: (…) “da bi oni razmislili (le’allehum jetefekkerun)”.
Ovi primjeri iz Kur’ana ukazuju nam na važnost razmišljanja. Dakako, klasična djela muslimanske učenosti stalno potenciraju čovjekov um kao poseban organ duhovne spoznaje.
Kur’an o čovjekovom razmišljanju
Mnogi kur’anski ajeti podstiču na razmišljanje o Božijem stvaranju. Ako tako gledamo stvari, Kur’an ima za cilj podstaknuti ljude da pronicljivošću vlastitog uma i otvorenošću srca posvjedoče znakove svoga Gospodara. Na kur’anskim stranicama nalazimo više glagola (pored spomenutog tefekkura) koji upućuju na razmišljanje.
U suri Еn-Nisa (82. ajet) stoji “da li razmišljaju o Kur’anu (efela jetedebberunel-Kur’an)”. To se ponavlja i u suri Muhammed (24. ajet). Ovdje spomenuti glagol tedebbere/ jetedebberu dolazi u značenju razmišljanja, kontemplacije ili istraživanja ishoda nečega, odnosno konačnih posljedica. Sami korijen d-b-r, iz kojeg je izveden glagol tedebbere, označava “kraj” ili “krajnji dio nečega” i pojavljuje se 46 puta u Kur’anu u raznim kontekstima, zadržavajući stalno svoje prvobitno značenje.
Glagolski korijen ‘-k-l pojavljuje se 49 puta u Kur’anu, u različitim glagolskim formama. Upitna fraza efela te’akilun pojavljuje se 13 puta. Tako, naprimjer, nakon isticanja Božije moći nad životom i smrti, i smjenjivanja noći i dana, Kur’an pita svoje slušaoce: “Zar nećete razmišljati?” U suri EnNahl (67), Bog nas podsjeća na hranu koju On osigurava kroz “palme i loze”. Onda Kur’an dodaje da u tim stvarima postoji “zaista poruka za one koji razmišljaju” (inne fi zalike le ajatun li kavmin je’akilun). Također, u suri ElMa’ide (58) se kaže da određeni ljudi koji se ismijavaju pozivu na namaz “ne razmišljaju” (la je’akilun). Prema tome, `akl se može opisati kao sposobnost kojom prepoznajemo ljudske mogućnosti, ali kao znanje sakupljeno iz iskustva.
Glagolski korijen z-k-r i njegove izvedenice (zekkere) imaju značenje proučavati ili sjećati se. Sjećanje – tezekkur je slično razmišljanju – tefekkur jer sjećanje uključuje poziv na znanje kome se treba obratiti nakon vremena neizvjesnosti ili zaborava. Čin sjećanja potvrđuje, čuva i čini efikasnijim znanje koje neko već posjeduje. Glagol tezekkere često se povezuje sa frazom ulu-l elbab koju Asad prevodi kao “oni obdareni oštroumnošću”, a Jusuf Ali kao “ljudi razumijevanja” (El-Bekare, 269; Er-R’ad, 19).
Korijen f-h-m označava čin razumijevanja i viđenja nečega kako ono zaista jeste. Glagolska imenica tefehhum znači postepeno ili u fazama doći do razumijevanja nečega. U suri El-Enbija’ (79) kaže se da je Bog Sulejmana obdario jedinstvenim razumijevanjem slučaja o kojem su on i njegov otac Davud sudili. Riječ fehm podrazumijeva i precizno shvatanje nečega. Drugim riječima, postoje različiti nivoi razumijevanja i shvatanja – nije sve što se razumije i poznato.
Ovo su samo neki, najfrekventniji, glagoli u Kur’anu koji upućuju na važnost razmišljanja ali i svu složenost ovog procesa u čovjekovom životu.
Kur’an vrlo često u ajetima spominje Božije atribute kako bi čovjek razmišljao o svome Stvoritelju. Istinsko razmišljanje može se jedino začeti u srcu koje vjeruje u Boga i u umu koji se pokorava Njemu. U suri El-Hašr (22) imamo vrlo snažne slike koje su bitne na putu duhovnog sazrijevanja čovjeka jer se pomoću njih stvara svjetlo koje ga vodi ka istinskoj vjeri.
Kur’an traži od čovjeka da razmišlja i o Božijim blagodatima kako bi se ljudska srca razmekšala te ispunila milošću i ljubavlju: “On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene – to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju” (En-Nahl, 11).
Na jednom mjestu Kur’an opisuje i one čija su srca zatvorena za božanski poziv na razmišljanje: “A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!” (Jusuf 105).
Na kur’anskim stranicama je vrlo često prisutan prijeteći ton pri ovim obraćanjima: “Kako ne vide nebo i Zemlju, ono što je iznad njih i ono što je ispod njih?! Kada bismo htjeli, u zemlju bismo ih utjerali, ili komade neba na njih sručili. To je, zaista, pouka svakome robu koji je odan” (Sebe’, 9).
Kur’an poziva čovjeka da razmišlja o božanskim znakovima u univerzumu: “Zar ne znaš da Allah s neba spušta vodu i da Mi pomoću nje stvaramo plodove različitih vrsta; a postoje brda bijelih i crvenih staza, različitih boja, i sasvim crnih? I ljudi i životinja i stoke ima, isto tako, različitih vrsta. A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan i On prašta” (Fatir, 27 i 28).
Ajeti s ovakvim upozorenjima kao da bude ljudske osjećaje kako bi čovjek zapazio ljepotu svega na Zemlji – bilo da je riječ o različitim bojama, biljkama i životinjama, pa čak i o neživim stvarima: “Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače (...). Kako oni ne vide da Mi gonimo kišu u ogoljelu zemlju, i činimo da, uz pomoć njenu, niče rastinje kojim se hrani stoka njihova, a i oni sami – pa zašto neće da vide?!” (Es-Sedžde, 6 i 27).
Ajeti oko nas - ajeti u nama
Na stranicama Kur’ana nalazimo brojne ajete koji pozivaju čovjeka da razmisli i o samome sebi. Časni ajeti podstiču na razmišljanje o stvaranju čovjeka, pred kojim meleki Božijom voljom ničice padaju i kome je Allah potčinio sve što postoji na nebesima i na Zemlji: “I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju” (El-Džasije, 13).
Ajeti koji govore o začudnosti stvaranja samog čovjeka slijede iste metode podsticanja i imaju za cilj da ispune ljudsko srce plemenitošću i ljubavlju. Samo osjećajna srca mogu da razmišljaju o sebi, o samom stvaranju ljudskog bića: “Mi čovjeka od bîti zemlje stvaramo, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!” (El-Mu’minun, 12–14).
Ovo su samo neka mjesta u Kur’anu na kojima se ljudi podstiču da razmišljaju o sebi. Kur’ansko pozivanje na to da je čovjek stvoren od zemlje ukazuje na činjenicu da je njegovo tijelo sastavljeno od raznih organskih i neorganskih supstanci koje postoje u/na zemlji; I /dalje, ukazuje se na neprekidnu transmutaciju tih supstanci kroz uzimanje hrane, koja je opet iz zemlje. Sve to ukazuje na čovjekovo skromno porijeklo i stoga traži od njega zahvalnost Bogu koji ga je obdario umom, duhovnim srcem i dušom... Prošlo vrijeme u gornjim ajetima Mi smo stvorili naglašava činjenicu da je sve to odredio Bog i da se sve stalno i iznova dešava otkako je Adem stvoren.
Zbilja, da ne postoji ništa osim ljudskog bića u univerzumu što bi ukazivalo na Stvoritelja, to bi bilo dovoljno da navede čovjeka da razmišlja o Njemu i da samo Njemu bude pokoran.
Ljudi jesu zagonetna bića zbog svoje duše, uma i srca kao organa preko kojih dolaze do duhovne spoznaje. To ih i čini ljudskim bićima. Spoznaja da čovjek ne može do kraja odgonetnuti svoj duhovni identitet je razlog više da se obrati svome Stvoritelju. Današnji čovjek se, putem naučnih dostignuća, dotiče samo spoljašnjih aspekata vlastitih neograničenih dubina, “što je nalik dječijem igranju u blizini obala beskrajnog okeana”, a “čovjekovo istraživanje Božijih znakova u ljudskom tijelu je samo grebanje po površini” (Malik Badri, Kontemplacija).
Stoga je kur’ansko upozorenje “(...) i u vama samima, zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 21) stalno izazovno za čovjeka, na svakom mjestu i u svakom vremenu – kao prilikom samog objavljivanja u Meki.
O ovom stalnom upozorenju čovjeku komentatori Kur’ana su insistirali: “Čovjek je najveće čudo na ovoj zemlji. Nemaran je naspram svoje vlastite vrijednosti i zagonetki koje ga krase onda kada je njegovo srce nemarno prema vjeri i kada je lišen blagodati potpune sigurnosti. On je čudo po svojoj tjelesnoj formi – po tajnama svoga tijela, po svojoj duhovnoj konstituciji i po zagonetkama svoje duše. On je čudo iznutra i čudo izvana, pošto predstavlja elemente ovog univerzuma. Ti tvrdiš da si mikrokosmos, dok ustvari, sadržavaš makrokosmos. (…)” (Kutb, U okrilju Kur’ana).