Odlazak mislioca, pisca i učitelja
Cijenjeni prijatelji i poštovaoci mislioca, pisca i učitelja Abdulaha Šarčevića, rastajemo se sa čovjekom koji je svojom ličnošću, svojim životom, svojim ukupnim djelovanjem potvrđivao višu vrijednost i dostojanstvo onoga što je činio, a činio je upravo ono što po definiciji pripada priznatim načinima čovjekova uzdizanja, samonadmašivanja. Mišljenje, pisanje, učenje i poučavanje za njega nisu bili posao, vanjski predmet bavljenja: pripadali su njegovom biću kao svojstva njegova bivanja, njegove egzistencije.
Profesor Šarčević je bio filozofski mislilac; mislio je sudbinu i pitanja čovjeka i ono što je više od čovjeka, pronicao u pojave u okolnom svijetu i u realnost iza pojava u svijetu. U mišljenju je afirmirao smisao klasičnog grčkog određenja filozofije kao prijateljevanja s mudrošću, a ne posjedovanja mudrosti, i smisao klasičnog muslimanskog određenja mudrosti kao znanja koje se ne može prisvajati kako se hoće i kada se hoće već se može stjecati samo onda kada mu se s ljubavlju i u potpunosti predaje. Vjerodostojnije i uvjerljivije od drugih branio je privrženost mudrostima Istoka i Zapada u okolnostima ideoloških, evropocentričkih i znanstvenotehničkih iskušenja filozofskog mišljenja i njegova ograničavanja na pitanja povijesnog, društvenog, političkog života. Tim iskušenjima i ograničenjima suprotstavljao je bliske životne pojave i oglašavanja iskonskih značenja u vjeri, pjesništvu i umjetnosti, u bliskim vezama i oporim razilaženjima ljudi, u usponima i propadanjima ljudskih snova i koncepata, u jeziku simbola i simboličkim svjetovima rađanja i umiranja. U najbližem srodstvu ili komšiluku filozofije vidio je pjesnika prije negoli znanstvenika i političara.
Profesor Šarčević je bio pisac, najplodonosniji filozofski pisac u našim jezičkim prostorima. Objavio je dvadeset osam knjiga i više desetina studija, eseja i raprava, ali prava veličina njegova pisanog djela kao činjenice literature i kulture nije u grandioznosti djela: ona je u povezanosti Šarčevićeva mišljenja i pisanja, u važnosti koju je pridavao pisanju, u posvećenosti obilju i čistoti jezika. Dobro pisanje je smatrao nužnim svojstvom mišljenja, i isticao kako je rahmetli Midhat Begić za njega bio dobar musliman, jer je dobro pisao. Šarčević je volio ljude, radovao se sreći drugih i osjećajno se unosio u znakovlja prirodnog i povijesnog svijeta; njegov je pisani opus vrh lirske misaonosti u filozofiji, kao što je Begićevo pisano djelo vrh lirske inteligencije u književnoj historiji i kritici.
Abdulah Šarčević je bio učitelj; bio je neposredni graditelj jednog od najdubljih, najosjetljivijih i najistinitijih odnosa među ljudima, pedagoškog odnosa. Kao profesor filozofije učio je ljudskoj zadaći učenja, obrazovanja, odgoja, zadaći kojom se postiže ljubav prema mudrosti i otvorenost za nadosjetilno, nadiskustveno, sposobnost za dijalog i razumijevanje. Zdravko Grebo rahmetli nije bio student profesora Šarčevića, ali je govorio: Kada se u Sarajevu kaže samo profesor, misli se na Šarčevića. Odnos primanja i pružanja znanja za profesora Šarčevića nije bio vanjski odnos na isti način na koji to za njega nisu bili ni mišljenje i pisanje.
U Sfingi Zapada, djelu dubokog naslova i središnjeg značaja u njegovom pisanom opusu, profesor Šarčević je izvorno značenje svoga imena povezao za najvišim filozofsko-teološkim načelom: Abdulah je štovatelj Jednog.
Neka je rahmet Abdulahu, sinu Ibrahimovom.