Rani prepisi Kur’ana o arapskom jeziku
Svijet Kur'ana
Sve više studija se zasniva na vrlo ozbiljnim i rigoroznim proučavanjima ranih prepisa Kur’ana kao i drugih materijala glede razvoja arapskog jezika. Kada govorimo o proučavanju Kur’ana upotreba ranih prepisa mushafa kao i drugih materijala na kojima se nalazi kur’anski tekst osnovni je materijal koji nam može pomoći da se detaljnije upoznamo s arapskim jezikom u vrijeme Objave. Tradicionalna djela o Kur’anu svakako su važan izvor informacija, ali to nije dovoljno niti se možemo na tome zadržati, želimo li dobiti jasniju sliku što o ortografiji Kur’ana što o arapskom jeziku. Na tom polju je zapravo ‘Alamuddīn al-Saẖāwī još veoma davno napravio iskorak, pa u svom izrazito vrijednom djelu al-Wasīla ilā kašf al-’aqīla sljedstveno podacima do kojih je dolazio, koristeći stare prepise mushafa, vršio korekcije ranije iznešenih stavova mahom Abū ‘Amra al-Dānīja. Ukoliko išta možete naučiti čitajući djelo al-Wasīla ilā kašf al-’aqīla pa to je nauk o stalnoj potrebi da se ranije stečena znanja provjeravaju, te dodatno dopunjavaju usljed novih saznanja i podataka. Vrijednost ovog djela ‘Alamuddīna al-Saẖāwīja ogleda se u autorovoj spremnosti da se prihvati egzaktnijeg proučavanja kur’anskog teksta upotrebom što starijih prepisa Kur’ana. Upotreba i istraživanje ranih prepisa Kur’ana ozbiljan je korak ka preciznijem i vjerodostojnijem proučavanju historije kur’anskog teksta. Bez upotrebe najstarijih prepisa kao temeljnih izvora za istraživanje kur’anskog teksta nemoguće je dobiti cjelovitiju sliku o kur’anskom tekstu ali i razvoju arapskog jezika. Koliko je značajno koristiti se najstarijim prepisima Kur’ana za proučavanje arapskog jezika najbolje možemo vidjeti na dva interesantna primjera. Jedan se tiče uvida u samo istraživanje razvoja dijalekata arapskog jezika, a drugi je dobar pokazatelj koliko još toga ima o arapskom jeziku što ne možemo potpuno objasniti zbog nedostatka podataka. Proučavanje arapskog jezika nemoguće je bez upotrebe najstarijih mushafa. U dva primjera koja slijede svjedočit ćete jednoj sačuvanoj praksi u govoru arapskog jezika, prelasku slova (ṯ) u (t), te jednoj pojavi koja je očito relikt staroarapskog, a to je način pisanja imena Božijeg poslanika Davuda.
Greška pisara ili vrijedni podaci o dijalektima arapskog jezika
Čitajući ajet (6:136) na foliji (8v) fragmenta kur’anskog teksta MS Mingana 1572b kur’anska riječ ljetina )حرث( napisana je )حرت( i ovo je primjer jedne fonetske razlike u ovom prepisu Kur’ana u odnosu na standardno čitanje. To je primijetila i Alba Fedeli. Slovo (ṯ) prelazi u (t). Ovo bismo mogli okarakterizirati greškom ali podaci kojima raspolažemo nas upućuju ka tome kako je pisar vrlo izgledno težio da čitaocu predstavi fonetsku realizaciju ovog čitanja kako je ona dijalekatski udomaćena. U modernim dijalektima arapskog jezika (ṯ) prelazi u (t), pa nerijetko čujemo tamāniya (broj osam) umjesto ṯamāniya. Simon Anthony Hopkins još krajem 70-tih u knjizi Studies in the Grammar of Early Arabic primjećuje ovu ortografsku praksu u 1. hidžretskom stoljeću na papirusima. Prelazak slova (ṯ) u (t) je danas ustaljena praksa u dijalektima arapskog jezika, a Hopkins navodi kako je takva praksa osvjedočena još tokom sredine prvog hidžretskog stoljeća, pa navodi kako je glagol poslati napisan .)نبعت( Sredina prvog hidžretskog stoljeća je ustvari period druge polovine 7. stoljeća, pa je s tim u vezi vrlo izglednije kako (6:135) nije greška pisara već nakana da se predstavi glasovno ishodište fonema (ṯ) u govornom arapskom. Mimo navedenog ajeta isti slučajevi se javljaju u primjerima: (11:17-BnF328c- f.74v), (20:6-Min1572-f.1r), (20:9-Min1572f.1r), (21:2-BnF328c-f.81v), (21:84-BnF328c-f.81v). Zbog ovih primjera vrlo je očito kako ovdje nije riječ o leksičkim varijantama teksta već o fonetskom lingvističkom fenomenu. U palimpsestu MS Or. 1287, kur’anski listovi što ih prepisivaše tri ruke, jedna ruka na nekoliko folija piše slovo (t) umjesto (ṯ). Baš na primjeru (16:83) riječ اكثرهم je napisana اكترهم a nije uopće rijetkost čuti kako se u modernim dijalektima riječ أكثر izgovara i piše .أكتر To međutim nije nikava nova pojava, štaviše, ona je evidentirano stara preko hiljadu i nekoliko stotina godina. Ovaj fenomen je zabilježen sredinom 1. hidžretskog stoljeća ili tokom druge polovine 7. stoljeća, te se pojavljuje i u drugim prepisima Kur’ana te nekur’anskim materijalima. Za nekoga ko se bavi arapskim jezikom prepisi Kur’ana su važan i neodvojiv segment proučavanja arapskog jezika. Upotrebom najstarijih prepisa mushafa možete mnogo jasnije i stabilnije govoriti o nekim fenomenima koji se tiču razvoja arapskog jezika. Ovo je jedan primjer kako se na osnovu podataka iz ranih prepisa Kur’ana mogu iznositi konkretniji zaključci i smjernice o razvoju arapskog jezika, te kako neke vrlo zanimljive pojave u današnjim dijalektima nalazimo osvjedočene u najstarijim prepisima Kur’ana.
Ortografske varijante pisanja imena Davud
Naša tradicionalna ulema nije imala podatke o svemu kada je riječ o Kur’anu i arapskom jeziku, ali to nije problem. Naprosto je nemoguće imati sve informacije o razvoju arapskog jezika i tu smo mi danas u prednosti jer lakše možemo doći do veoma bitnih podataka koji nam mogu olakšati razumijevanje procesa razvoja arapskog jezika. Sve više imamo pristup mnoštvu nasjtarijih prepisa Kur’ana ali i natpisima na arapskom jeziku iz vremena prije Objave. Nekada je neophodno posjedovane podatke staviti u jedan okvir, model koji opet ima svoja ograničenja jer niti jedan model ne opisuje stvarnost u potpunosti. U okrilju ortografije Kur’ana postoji niz ograničenja. Ponekad se suočavamo s određenim podacima koje ne možemo u mnogome iskoristiti jer nam nedostaje obuhvatnija slika i kontekst u kojima su ti podaci nastali budući da govorimo o dalekoj prošlosti. Ono što je važno jeste da nam ti podaci iz materijalne građe nude smjernice o tome gdje se otprilike nalazimo. S tim u vezi navest ću još jedan primjer koji je veoma zanimljiv kada je riječ o proučavanju arapskog jezika. O ovome tradicionalna djela takođe nisu ostavila nikakav trag. Riječ je o fenomenu pisanja imena Božijeg poslanika Davuda u najstarijim prepisima Kur’ana. Uobičajeno je i ustaljeno pisanje imena Davud u formi dāwd ,)داود( međutim u nekoliko vrlo ranih prepisa pisari koriste drugačiju formu pa pišu dwād .)دواد( Ova praksa je primjetna u nekoliko različitih prepisa i ovdje je riječ o neutralnoj ortografskoj promjeni budući da nema nikakvog konačnog utjecaja na samo značenje. Jedino što ostaje zagonetno jeste kako se sve eventualno izgovaralo ime Božijeg poslanika Davuda budući da je forma dwād )دواد( očito vrlo arhaična, te je takođe primjetno i prepravljanje ove arhaične forme u nama poznatu formu pisanja dāwd .)داود( Ova arhaična forma pisanja može se naći u prepisima mushafa: MS Mingana 1572b, Arabe 328(a), Tubingen MA VI 165, DAM 01-32.1, Berlin ms.or. fol. 4313 i dr. Ovo je jedan vrlo dragocjen podatak koji je odličan primjer kako čak i za uslovno rečeno najosnovnije stvari glede ortografije ranih prepisa Kur’ana nemamo uvijek kategoričke odgovore. Postoji nekoliko pokušaja da se objasni moguće čitanje ove arhaične forme imena Božijeg poslanika Davuda ali suština je da ovdje govorimo o vrlo skromnom posjedovanju podataka, nedovoljnom da se uopće izdignemo iznad pukog opisivanja ove neobične pojave u nekim ranim rukopisima mushafa. Ime Božijeg poslanika Davuda piše se dakle na dva načina. Jedan način pisanja je sačuvan i udomaćen ,)داود( a drugi )دواد( to nije. On je bio prisutan jedno vrijeme, očito tokom 7. stoljeća, i potom nestaje. S jedne strane on nam može pomoći da jasnije odredimo da li je neki prepis iz grupe najstarijih sačuvanih a s druge nam opet nudi sliku arapskog jezika čija je temeljna odlika raznolikost. O toj raznolikosti nam u mnogome govore prepisi Kur’ana i zbog toga ih je neophodno koristiti kako bismo mogli proširiti naše znanje o arapskom jeziku.