Kahve u ateljeu slikara Mehmeda Zaimovića

Bilješke o smrti, bilješke o životu

Kad je, negdje 2002., štampana Zaimovićeva slikarska monografija u kojoj je predočeno četrdeset godina njegova likovnoumjetničkog rada, zovnuo me i zamolio da “svojim lijepim kaligrafskim rukopisom”, kako je rekao, napišem posvete za sve one kojima je Mehmed namjeravao pokloniti svoju monografiju. I meni je darovao jedan primjerak monografije, na kojoj je, dakako, on napisao prigodnu posvetu...

Rahmetli Mehmed Zaimović u svome slikarskom ateljeu

Nekoliko puta sam išao pogledati retrospektivnu izložbu slikā rahmetli Mehmeda Zaimovića (1938.-2011.), postavljenu u Bošnjačkom institutu 5. decembra 2019., i nakon što sam bio na njezinu svečanom otvaranju. Bilo je to prije dvije godine, u vrijeme kad se još nije hodalo s epidemijskim maskama na licima i u glavama. U dva navrata sam Zaimovićevu izložbu posjetio u društvu prijateljā koje sam nagovorio da moraju pogledati djela jednoga od najzanimljivijih i najautentičnijih likovnih umjetnika Bosne... Uvijek mi se činilo da je na slikarsku izložbu dobro doći koji dan nakon svečanog otvaranja, onda kad izložene slikarske okomice više ne “prekrivaju” prigodni usvečanjeni govori, jaka svjetla, večernje toalete, nametni keterinzi, romoreći glasovi uglavnom zabavljeni osobnim zdravstvenim stanjima, tekućom politikom, familijarnim “aktualnostima”, svakodnevnim poslovima, javnim skandalima, čuli bi se, doduše, i “uštimani” ili brzi komentari ispred pojedinih slika, dobro je, dakle, doći na izložbu kad se, u miru naprema vanjskog svijeta i u punoj unutarnjoj percepcijskoj sabranosti, može uspostaviti iskreniji dijalog sa slojevitim umjetnikovim svijetom i njegovim likovnoumjetničkim ostvarenostima.

Nekima od svojih prijatelja znao bih se pohvaliti kako sam u toku agresorskog rata 1992.-1995. i nakon uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini dosta prijateljevao sa slikarom Mehmedom Zaimovićem, proveo sam sate i sate u njegovu slikarskom ateljeu, smještenom na vrhu jedne od zgrada u Kulovićevoj ulici, prekoputa Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uz ugodnu priču, obavezna je bila domaćinska kahva, koju bi Mehmed pripravio s posebnim merakom i poštovanjem prema gostu... Važno mi je istaknuti da je Mehmed likovno opremio više izdanja tadašnje izdavačke kuće NIPP “Ljiljan”, gdje sam bio glavni urednik, među tim izdanjima je bilo prvo izdanje romana Šehid Zilhada Ključanina, proze Irfana Horozovića, Murata Baltića, Selima Arnauta, knjiga pjesama Muniba Delalića... Mehmed Zaimović će naročito biti upamćen što je likovno opremio ediciju “Bošnjačka književnost u 100 knjiga” (izdavač: BZK “Preporod”), u okviru koje je do danas objelodanjeno dvanaest kola, od po pet tomova.

Na vidnom mjestu u Zaimovićevu slikarskom ateljeu stajala je crno-bijela uokvirena fotografija njegova sina Karima, ubijenog jednom od posljednjih agresorskih granata ispaljenih na Sarajevo, bilo je to 13. augusta 1995. godine. Karim Zaimović (1971.-1995.) upamćen je kao jedan od najdarovitijih pripovjedača svoje generacije. Knjiga njegovih nedovršenih proza Tajna džema od malina čita se kao jedno od najuvjerljivijih književnoumjetničkih svjedočanstava svega onoga što se događalo u

Sarajevu tokom velikosrpske opsade. Ista fašistička svijest koja je ubila Karima Zaimovića augusta 1995., ubila je pedesetak godina ranije, u Drugome svjetskom ratu, i druge mlade velike pisce bosanskog jezika: Hasana Kikića, Ziju Dizdarevića... Koliko god se Mehmed Zaimović stoički nosio s gubitkom sina Karima, tugu i sjetu nije mogao izbrisati sa svoga lica. Trudio sam se pričati o Karimu jedino kad bi Mehmed potaknuo tu temu. Znao sam da slikar ima problema i sa srcem i krvnim pritiskom. Kao što sam znao i za nepobitnu životnu činjenicu kako svaki tragični porodični gubitak nosi u sebi i neugodni udes javne “obilježenosti”. U takvim okolnostima uvijek valja biti svjestan bosanske mudrosti: “Ne barkaj ničiju ranu ukoliko nisi kadar, ili voljan, da je izliječiš!” Nije nimalo slučajno da retrospektivna, posthumna izložba slika Mehmeda Zaimovića u decembru 2019. bude nazvana: “Tajna slikarskog ateljea”.

Kad je, negdje 2002. godine, štampana Zaimovićeva slikarska monografija, gdje je, brižljivim fotoreprodukcijama izabranih slikarskih djela te prigodnim biografskim i likovnokritičkim opservacijama, predočeno četrdeset godina njegova likovnoumjetničkog rada, zovnuo me i zamolio da “svojim lijepim kaligrafskim rukopisom”, kako je rekao, napišem posvete za sve one kojima je Mehmed namjeravao pokloniti svoju monografiju. I meni je darovao jedan primjerak; on je, dakako, napisao prigodnu posvetu. Na gornjoj polovici naslovne ovojnice monografije od preko dvije stotine stranica bile su oslikane dvije-tri reprodukcije Zaimovićevih slika, a na donjoj polovici, na smeđoj podlozi, samo je stajalo: ZAIMOVIĆ. Te godine slikar Mehmed Zaimović bio je primljen u ANUBiH kao dopisni član Akademije.

Dok bismo sjedili u njegovu ateljeu, Mehmed je svaki put rado rekao šta upravo nastaje na zategnutim slikarskim platnima. Nije bio sklon mistificiranjima, čemu su bivali skloni mnogi umjetnici sa kojima sam se susretao. Oduševljavale su me boje koje umjetnik uspijeva izvući iz osobnih i kozmičkih koloritā. Jednom sam ga zatekao kako oblikuje sliku za mihrab džamije uz Behrambegovu medresu u Tuzli. Tad sam i doznao da je Mehmed Zaimović rođenjem Tuzlak. Ovaj svijet je ugledao 26. augusta 1938. godine.

Biografija akademika Mehmeda Zaimovića jedna je od najimpresivnijih biografija nekog bosanskohercegovačkoga umjetnika. Diplomirao je na Školi za primijenjenu umjetnost u Sarajevu. Godine 1967. dobio je jugoslavensku stipendiju “Moše Pijade” iz Beograda za slikarsku specijalizaciju u Parizu, da bi godinu dana kasnije dobio i stipendiju tadašnje SRBiH za studijski boravak u Francuskoj. Postao je član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine 1964. godine. Godine 1967. postaje član jugoslavenske “Grupe 69” iz Ljubljane, a 1979. godine i član Accademie Italia del’arte e del lavoro u Parmi (Italija). Za predsjednika ULUBiH biran je 1986. i 1996. godine. Imao je, kao malo koji ovdašnji umjetnik, šezdeset samostalnih izložbi – u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Budvi, Mariboru, Mostaru, Tuzli, Parizu, Beču, Bergamu, Kölnu, Bonnu, Istanbulu, Pragu, Rabatu, Kazablanci, Dohi, itd., a sudjelovao je na više od pet stotina kolektivnih i grupnih izložbi u Bosni i Hercegovini i diljem svijeta, od Venecije, Rima, Pariza, Bruxellesa, Atine, Krakowa, Osla pa do New Yorka, New Delhija, Aleksandrije, Tunisa Kuvajta... Za svoj slikarski rad dobio je preko trideset nagrada i priznanja u Bosni i Hercegovini i u inozemstvu.

Toga 30. septembra 2011. godine, kad je slikar Mehmed Zaimović otišao sa Ovoga svijeta, bio je petak. Komemoracija je održana u utorak 4. oktobra u Amfiteatru Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ostalo mi je u sjećanju rastuženō lice rahmetli Azre Begić, jednog od najučenijih i najpametnijih anđela koji je hodio gradom Sarajevom. Istog mu je dana klanjana dženaza, u haremu Begove džamije, i obavljena sahrana na Barama. Više puta bih se, prolazeći Kulovićevom ulicom, od mosta prema Čobaniji pa u pravcu Ulice Branilaca Sarajeva, upitao kolika je sada tihost, kolika osamljenost i ostavljenost u slikarskom ateljeu Mehmeda Zaimovića. Na kojemu se zidu, ili u čijoj škrinji, nalazi uokvirena fotografija Mehmedova sina Karima?

Cijeli slikarski opus Mehmeda Zaimovića mogao bi se povezati u jedinstveni likovni pejzaž, u slojevitu i beskrajnu šeherzadinsku priču o traženjima i nestajanjima čovjeka, kao i svega onoga što je neposredna ljudska vezanost i za zemaljsko i za onostrano, što valja otkriti u jednako mističkim i jednako stvarnim labirintima od svjetlosti i brižno njegovanih boja. Zaimovićeve nadstvarne boje, svjetlovite i sjenovite uobličenosti, sanjive a uravnotežene linije, nesvakidašnja koloritna prelijevanja u otvorenim a samozatajnim stupnjevitim mozaicima, tajnoviti tragovi dobrostivih kozmičkih bića, pa gotovo samorađajući slikarski detalji unutar zadivljujućih susrećućih ravnotežā, sve što, zapravo, nastaje i nastavlja živjeti ispod slikareva stvaralačkog kista, slojevito se dodiruje sa svjetovima koje mi, kao gledaoci, neposredni likovni recipijenti, vječiti pitaoci pred pojedinom umjetničkom kreacijom, prepoznajemo u vlastitim iskustvenim spoznajama o Svijetu i Životu.

Pojedini likovni kritičari su na platnima Mehmeda Zaimovića prepoznavali arabesku, što ne mora biti tačno s obzirom da arabeska podrazumijeva geometrijsku preciznost, pravu liniju, statičnu zvjezdovitost određene geometrizirane forme, dok u samoj prirodi, u Božijem vječitom stvaranju u prirodi, nigdje nema strogih pravih linija, svijet i kozmos funkcioniraju i ravnaju se prema svojim zadatim energijskim zaobljenostima. Kao što se svaka zemaljska i kozmička postojanost naslanja jedna na drugu, ovisi jedna od druge (plima i oseka na moru te mnoštva drugih pojedinosti na ovoj planeti ovise od položaja Mjeseca na nebu, ptičiji let ovisi od atmosferskih pogodnosti, ljudsko i svako drugo kretanje ovisi od Zemljine teže, čovjek kao socijalno biće zavisi uvijek o drugima i određuje sebe prvenstveno u odnosu na druge, jedno ljudsko biće ne može potaknuti i nastaviti svoje potomstvo bez sudjelovanja drugoga ljudskoga bića, što nas vodi do u beskraj međusobnih zemaljskih naslonjenosti/ovisnosti), tako se i na platnima Mehmeda Zaimovića jasno mogu vidjeti ta sudbinskokoloristična i svjetlosnouobličujuća susretanja i nadopunjavanja. Ponekad bi se moglo pomisliti kako je čovjekov život neuhvatljivi mozaik različitih ovozemaljskih približavanja i udaljavanja. Vizualna sklupčanost u apstraktni oblik simbolički se može razumjeti kao varljivi čovjekov predah na fascinirajućem i, dakako, iskušeničkom putu prema Vječnosti. Svaka velika umjetnost mora u sebi nositi univerzalnu draž magije, mora posjedovati božansku ravnotežu Iskona. Iz tog sam razloga uvijek osjećao kako Zaimovićeve boje imaju svoju vlastitu dušu.

Ove se jeseni navršilo deset godina kako je slikar Zaimović otišao na Onaj svijet. Kao i svaki umjetnik bit će prisutan među nama u mjeri koliko se, primjereno i odgovorno, bude recipiralo i valoriziralo njegovo umjetničko djelo.

Sjećam se da sam mu jednom u njegovu slikarskom ateljeu, uz kahvu koju je upravo bio pripravio, rekao kako bi se cijelo Zaimovićevo likovno stvaralaštvo moglo rasprostrijeti u jedinstveni i nepregledni likovni mozaik i da bi se, usljed nježne i svepomirbene harmonije boja u svim sastavnicima tog nekog pretpostavljajućega likovnog pejzaža-mozaika, na samom ulazu u likovnostvaralački vrt Mehmeda Zaimovića mogao staviti svehumanizirajući natpis: ANTIAPOKALIPSA. Dobro pamtim kako se toj mojoj primjedbi ozareno i prijateljski nasmijao... Rahmet Božiji plemenitoj slikarskoj duši prijatelja Mehmeda Zaimovića, rahmet Božiji i duši njegova ubijenog sina Karima, pisca koji je najavljivao jednako blistavu biografiju u oblasti književnosti kao što je to u likovnoj umjetnosti ostvario njegov otac Mehmed!

U slijedećem broju: “Sa imamom Fahrudinom Mujanovićem u Odžaku”