Domovina – šta je to?

„Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše presudu.

Tebe više ne smije biti. I uspomenu valja čak kriti na tebe. O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,

majko i nano i neno. (...)

O, ti moj kameni i bijedni kršu s kozama, panjima, mršavim konjima, čija su leđa oglodali samari, čije su noge iskrivili sjenari kad su s planina kroz duboki snijeg vukli teret težak, sitnom blagu hranu.

O, ti moj gladni sušičavi raju koliba, bunjišta, horoza i jare, (...)

Tebe ubijaju. Hoće da te nema i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!“

Ove stihove, Bosni posvećene, spjevao je 1942. godine naš pjesnik Enver Čolaković, a povod mu bijaše Uredba o ukidanju službenog naziva Bosna. A složit ćemo se da izgleda kao da su napisani jutros, jer isti oni koji je tada podijeliše i na njeno biće i ime atakovaše, nikad ne prestaše, nikad je na miru ne ostaviše. Pitanje je i hoće li ikada? Uistinu je nadnaravno čudo da ta naša divna zemlja Bosna uprkos svemu opstaje, živi, i k tomu još prkosi.

Skoro joj bijaše Dan državnosti. Toga dana u Mrkonjić-Gradu, samo godinu dana nakon što Čolaković spjeva ovu pjesmu, plačući nad sudbinom njenom, njeni domoljubi odlučiše da će ona ipak postojati, da će se Bosnom zvati i da će u njoj za svakog dobrog mjesta biti. Ti značajni datumi, kakav je 25. novembar za Bosnu i Hercegovinu, je važno da se obilježavaju. Obilježavaju se kako bi nas uvijek iznova pitali, šta si, o čovječe bosanski, ti za Bosnu učinio? Često na ovo pitanje odgovaramo tako da mi ne možemo ništa učiniti i da to treba neko drugi - danas su nam oči uprte u nešto što se zove međunarodna zajednica - a nije tako. Svi možemo i moramo učiniti mnogo. A kako? Tako što ćemo konačno shvatiti, ko je i šta je domovina.

Domovina je svako od nas, i sebe odgajajući i obrazujući mi jačamo Bosnu. Nama je obrazovanje farz, a istovremeno je i snaga naše domovine u tome. Naša borba za kvalitetne škole, za svjetski priznate fakultete, naša borba da se sva naša djeca obrazuju, jest borba za domovinu.

Domovina je moja njiva i avlija. Uređujući avliju i obrađujući njivu, ja služim domovini i istu jačam, ljepšom je činim. Uređena avlija i dvorište je slika moje Bosne, a obrađena njiva i pokošena livada je njena snaga, a naša sigurnost.

Domovina je moja porodica. Briga o njoj je briga o domovini. Nas Svevišnji obavezuje da se o sebi brinemo i da nikad ne dopustimo da ovisni o tuđoj pomoći postanemo. Naš narod koji je kroz hiljadugodišnje trajanje Bosne svašta prošao, izbrusio je mudrost da „tuđa ruka svrab ne češe“, pa ni tuđa briga nije briga zbog nas i našeg dobra, već ona traje samo dok traje interes onoga koji se kao brine o nama.

Domovina je moj komšiluk. Bit će jača moja zemlja, bit će sretnija domovina moja, ako s komšijom živim u slozi i ako se međusobno pomažemo. Nema prostora za sukobe i svađe, za ograde i zidove među nama sve dok Bosnu nam ubijaju i hoće da

je nema, a kako se čini uvijek će to njeni dušmani htjeti. Zato ono što nam je naš Poslanik o komšiji rekao treba da živimo, a rekao je da taj odnos među nama treba biti tako jak kao da ćemo jedan drugog naslijeđivati.

Domovina je moj džemat, a džemat nije samo u džamiji poredan saf. Džemat je složna mjesna zajednica, džemat je složna mahala, ulica i selo, u svim, za dobro svih nas akcijama. Rad za domovinu nije samo u općinskom vijeću, u općinskoj kancelariji ili načelničkom uredu. Da bi radio za domovinu ne moraš biti ministar, poslanik, političar, rad za domovinu je i popravak puta, i čišćenje rijeke, i dati krv, i obići usamljenog, i pomoći nevoljnom... Allah, dž. š., nas obavezuje da džemat budemo i još nas Poslanik uči da na tom putu, putu džematskog jedinstva Božija milost nas natkriljuje.

Domovina je moje selo, moj grad je domovina. Ne moraš sjediti u kantonalnoj vladi, niti federalnoj, niti državnoj, niti u Parlamentu, da bi domovini služio. Svi se pokrenimo, na noge ustanimo i svoje selo uredimo, ne samo fizički, već ga uredimo tako da brinemo jedni za druge i da se pomažemo. Naša nada da će sutra biti bolje treba nas podići u akciju da uredimo naše gradove jer to bolje može doći samo iz nas i od nas. Uredimo te naše gradove, ne samo fizički, već tako što ćemo se svi u granicama svojih mogućnosti i sposobnosti staviti na raspolaganje društvu, zajednici i to bez pitanja ko će nam to priznati i hoće li nam to neko platiti. Ovako bi se istinski iskazivala ljubav prema domovini, a ona je, nismo Poslanikove riječi zaboravili, sastavni dio imana.

Domovina su izbori. Nas vjera obavezuje da vodimo računa o zajedničkim stvarima i poslovima. Zar nam Poslanik nije rekao: „Ko ne vodi brigu o općim dobrima zajednice (muslimana), ne pripada nama.“Ako si sposoban, dužan si se na listu izbornu „progurati“, a ako nisi sposoban, dužan si onima koji poslušnike traže reći da ne možeš i da domovina zaslužuje bolje. Svi smo dužni, to nas vjera obavezuje, a domovina od nas očekuje, na izbore izaći i tako pokazati da nam je do ove naše kuće, koja se Bosna zove, stalo i da nećemo dopustiti onima koji je ubijaju i hoće da je nema, da uspiju. I vama u dijaspori izbori su domovina.

Domovina je odgovornost. Gdje god da si, pastir u gori, portir u firmi, radnik za mašinom, poslovođa radnicima, direktor, u skupštini od općinskog do državnog nivoa, u fotelji ministarskoj, gdje god da si od tebe domovina očekuje odgovornost i žrtvu. Pogotovo se to od nas očekuje jer voljom Božijom živimo ovdje između onih koji hoće da nas nema, koji nam domovinu ubijaju i nas sebi ravnim ne smatraju.

Domovina ima zastavu. Ko nema domovinu, nema ni zastavu. Naša se od 1992. godine pred zgradom UN-a vihori. Zastava treba jarbol, a jarbol, istinski jarbol, stub zastavi nije ono na čemu ona stoji. Zastava mora stajati u našim srcima, a kad je tu čvrsto zabodena onda se ona na svakome mjestu ponosno ističe. Istaknimo našu zastavu u našim selima, gradovima gdje god je za zastavu mjesto primjereno, istaknimo je i pokažimo da je Bosna živa, vječno živa i da će tako biti do Dana sudnjega.

Ako ne shvatimo da je domovina mi, i da njena snaga i stabilnost ne zavisi ni od koga osim od nas, ako se prema domovini budemo odnosili kao prema nekome ili nečemu što nam treba stalno nešto davati, a mi njoj ništa, ako, umjesto da joj doprinesemo svojom žrtvom, budemo smišljali kako da je oštetimo, kako da ne platimo ono što je njeno, kako da ukrademo iz njene šume, iz njene vode, iz njenog budžeta, ako nam jedina briga za domovinu bude kako da od nje što više uzmemo, kako da njenim dobrima, za svoje, samo svoje lično dobro, upravljamo..., sigurno je da naša djeca neće obilježavati 25. novembar, Dan državnosti i da će bez kuće ostati, ostat će bez doma i domovine. Smijemo li to našoj djeci učiniti?

Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim važnosti domovine, države, i daj nam snage da je odbranimo, i djeci Bosne sigurnu budućnost obezbijedimo. Amin.