Idžramu-l-kulubi - grešna i perverzna srca

„Kada bi Allah ljudima zlo brzo darivao kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi uistinu stradali i s njima bi bilo svršeno sve. Ali one ljude koji se ne nadaju i ne vjeruju u susret s Nama ostavljamo da tumaraju i lutaju u zabludi i nasilju svome. Kada čovjeka snađe i pogodi nevolja on se Nama obraća i moli ili ležeći ili sjedeći ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja sve po istom, kao da Nam se nije ni obraćao molbom i dovom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se grešnicima koji u svemu pretjeruju čini lijepo i ukrasno ono što čine i rade. A Mi smo drevna pokoljenja prije vas uništavali jer su zločinci i mračnjaci bili i nisu htjeli vjerovati, iako su im poslanici jasne i nepobitne dokaze donosili. Eto, tako Mi kaznom nagrađujemo kavmen mudžimin - narod perverzni i velikogrešnički.“(Junus, 11-13.) Glagol edžreme judžrimu, idžramun znači pogriješiti, biti grešan, a s prilogom ala znači zgriješiti prema, ogriješiti se i počiniti zlodjelo. Riječ džerimetun znači počiniti veliko zlodjelo. Riječ idžram i džerimetun, da bi se shvatile i objasnile i s arapskog jezika prenijele, jedino se mogu pokriti i obuhvatiti s riječju perverzija (lat perversio izokrenutost, izopačenost, naopakost, sekusalna nastranost, spolna abnormalnost, protuprirodno, protuzakonsko i protumoralno zadovoljavanje spolnih nagona). Tako da se mudžrimini ili ljudi pervertirane - izopačene, izokrenute, iščašene i uvrnute svijesti, koliko god ih Allah pomagao i spasio kada im niko drugi nije mogao pomoći i spasiti, po pravilu i u većini vraćaju svome nevjerstvu, zabludama i predrasudama, porocima, nemaru i nezahvalnosti Bogu, a pouku i poruku uopće ne registriraju, a kamoli da primaju i prihvataju: „A Kur’an je, doista, Objava Gospodara svjetova, donosi ga i spušta Džibril-i Emin na srce tvoje da budeš onaj koji opominje na jasnom arapskom jeziku, on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih - zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova Israilovih? A da ga objavljujemo i nekom nearapu, pa da im ga on uči, opet u njega ne bi povjerovali. Eto tako Mi njega uvodimo u srca teških i nepopravljivih grešnika - seleknahu fi kulubi-l-mudžrimin. U njega neće oni vjerovati sve dok ne vide kaznu bolnu i nesnosnu, koja će iznenada doći, kada je najmanje budu očekivali i oni će reći: Hoće li nam se imalo vremena dati? Zašto oni Našu kaznu požuruju?! Šta misliš ti ako im dopuštamo da godinama uživaju i naposljetku ih snađe ono čime im se prijeti. Pomoći im neće ništa i od koristi biti to što su uživali. Mi nijedno naselje i kraj nismo uništili prije nego što su došli oni koji su ih opominjali da bi Pouku primili. Mi nismo ni prema kome nepravedni bili. Kur’an ne spuštaju i ne donose šejtani. Za njih je to nedolično i nisu u stanju da to učine. Čak i mogućnost da ga čuju je isključena.“ (Eš-Šu’ara, 192-212.) Iz pozicije vjere i sa stajališta života jedni ljudi na dunjaluku žive, drugi uživaju, a treći mudžrimi - perverzni ljudi se samo iživljavaju. Gledano iz pozicije i dunjaluka i ahireta, samo vjernici u životu žive, grešnici samo uživaju, a mudžrimini, kafiri i idolopoklonici, teški i nepopravljivi grešnici niti žive, niti uživaju, nego se samo iživljavaju. Allahovom milošću, dobrotom i darom da se živeći na ovom svijetu i koristeći sve njegove blagodati, ljepote, nimete, fadilete, ukrase, koristi u okviru i granicama Allahovih propisa i isključivo u ime Njega, neprestano sjećaju, misle i pripremaju za onaj svijet ili ahiret. Tako pravi vjernici, koji život žive, a ne uživaju i ne iživljavaju se, nikada ne prodaju onaj svijet za ovaj, niti preziru, niti se odriču, niti mrze ovaj svijet niti u sebi guše strasti i želju za životom nego žive u redu reda, poretka, sistema i granica. Suština učenja islama uči i upućuje muslimane na načelo: ne može se postići ahiret poricanjem i negacijom dunjaluka, niti se ahiret može kompenzirati zaklinjanjem i ovjekovječivanjem za dunjaluk. Ljudi koji ne vjeruju u Boga, u ahiret, u Kur’an, i ne slijede sunnet, i koji uslijed toga ne žive nego samo griješe - uživaju i iživljavaju se – idžram - perverziju čine sve poteze, ideale, sadržaj, značaj, značenje, misao i ciljeve života svode na dimenziju dunjaluka i neumitnost vremena u njemu. Za njih je sva povijest samo besmisleno, bespovratno, promašeno, obezvrijeđeno i obesciljeno propadanje i uništavanje, sadašnjost neprestano, sveobuhvatno, suludo i samomazohističko uživanje i iživljavanje, a budućnost nezamislivo postojanje. Samo vjernici koji život žive doživljavaju povijest kao sadašnjost koja se dogodila, sadašnjost kao povijest koja se događa i budućnost kao povijest koja će se dogoditi: „Zažalit će nevjernici često što nisu postali muslimani. Pusti ih neka jedu, žderu i uživaju i nek ih puste nade varaju - znat će oni i fasovat će oni! A Mi smo uništavali krajeve i naselja samo u određeno vrijeme, nijedna zajednica ne može ni ubrzati ni usporiti konac svoj. Oni govore: `Ej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si uistinu lud. Zašto nam meleke ne dovedeš, ako je istina što govoriš!’ Mi meleke šaljemo samo s Istinom i tada im se ne bi dalo vremena da čekaju. Mi, zbilja, Kur’an objavljujemo i zaista Mi ćemo nad njim bdjeti! I prije tebe smo poslanike narodima prošlim slali, i nijedan poslanik im nije došao, a da mu se nisu narugivali. Eto tako Mi Kur’an uvodimo u srca mudžrimina - perverznih ljudi, oni u njega neće vjerovati, a zna se šta je bilo sa davnašnjim narodima. Kada bismo radi njih kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni zacijelo rekli: Samo nam se pričinjava, mi smo opčinjeni ljudi!“(El-Hidžr, 2-15.) Kulubu-l-mudžrimini su ljudi sunovraćenih srca i života.