Iskazivanje zabrinutosti – (inter)nacionalna disciplina
Strpljenje bi mogla biti ključna riječ za građane Bosne i Hercegovine u ovoj godini. Ili ključna riječ decenije. Ili dvije, tri? Da li je važno? Nije? Ili ipak jeste?
Nakon što je 10. decembra Narodna skupština entiteta RS preduzela dalje korake ka secesiji i donijela zaključke koji ovaj entitet vode ka izdvajanju iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine na više nivoa – ambasadori Kvinte još su jednom iskazali zabrinutost zbog “eskalacije”, apelirali, pozvali na dijalog i izrazili još poneku koještariju. Čuli smo i visokog predstavnika Christiana Schmidta koji se javnosti obratio u sličnom tonu. Doduše u jednom ranijem intervjuu kazao je da bi i on “više volio vidljivije dejstvo EU” – ma šta to, iz njegove pozicije, trebalo značiti. Za razliku od njih, državne strukture Bosne i Hercegovine bile su tihe.
Prema onome što se vidi iz domaćih i regionalnih medijskih izvještaja koji su se bavili ovom temom, nije bilo mnogo iznenađenja u vezi s reakcijom stranih “posmatrača” (ambasadora Kvinte, delegacije EU i OHR) i njihove gluhoće na pozive da se spriječe koraci koji vode u rušenje države. A dodatno “razvlačenje pameti” i strpljenja građana ove zemlje ogleda se u izjavama domaćih političara i analizama koje nas uvjeravaju da Dodik ipak ne misli ozbiljno – nego se samo malo sprema za izbore, podstiče dijalog i slične trice i kučine. Jednako tako su nas uvjeravali da ni do donošenja ovakvih zaključaka neće doći, te da će Dodik ipak odustati “u posljednjem trenutku” jer mu garanti mira u Bosni i Hercegovini to neće dozvoliti. Dozvolili su. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock je u ponedjeljak na Vijeću za vanjske poslove EU-a, izjavila da su napori na razbijanju Bosne i Hercegovine neprihvatljivi te je lobirala da se postojeći režim sankcija koristi i protiv Milorada Dodika. Njeno lobiranje je ocijenjeno, prema izjavi ministra vanjskih i evropskih poslova RH Grlić-Radmana, kao “ispitivanje terena, mišljenja i raspoloženja država članica”.
Ukratko, građani ove države su još uvijek “na posmatranju”. A njene državne strukture, osim što su nijeme, one su i nevidljive. Jer kako drukčije tumačiti pitanja koja je javno postavio ekspert za ustavno pravo Nedim Ademović: “Zar naši dužnosnici ne bi trebali razmišljati kako odbraniti državu i dati odgovore na mnoga neodgovorena pitanja? Šta ako diplomatske i međunarodne aktivnosti ne urode plodom? Šta ako RS bude ignorisao naloge Visokog predstavnika? Da li je moguće angažovati oružane snage Bosne i Hercegovine? Da li je ovo vrijeme da se proglasi vanredno stanje? Zašto Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i SIPA ne daju bilo kakvo saopštenje? Šta ako paravojne snage osvanu na punktovima? Šta ako RS zabrani dužnosnicima SIPA-e da rade svoj posao u RS?”
Šta su odgovori državnih institucija, ne pojedinačnih, nego onih koje su obavezane na očuvanje ustavnog poretka?
Djelimičan odgovor na neka od ovih pitanja, možemo naći u pismenom odgovoru iz Ministarstva sigurnosti (datiranom 30.11.2021) na zastupničko pitanje Jasmina Emrića, poslanika u predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, u kojem između ostalog stoji i to “da je u Anexu X Dejtonskog mirovnog sporazuma, članom 5, utvrđeno da Visoki predstavnik ima ovlaštenje za konačnu interpretaciju Sporazuma o civilnoj provedbi mirnog rješenja. U cilju preciznog definisanja ovlaštenja Visokog predstavnika, Vijeće za provedbu mira (PIC), na sastanku održanom u Bonnu, u decembru 1997. godine, potvrdilo je da nema alternative za Mirovni sporazum koji je osnov političkog i ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine, te usvojilo niz zaključaka među kojima su i oni koji se odnose na nadležnosti i ovlaštenja Visokog predstavnika. Shodno tome, a imajući u vidu nadležnosti Visokog predstavnika definisane Dejtonskim mirovnim sporazumom, te nadležnosti prije svega pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini očekujemo odgovore na prijetnje protivustavnog i protivzakonitog djelovanja, a Ministarstvo sigurnosti BiH, poduzima i provodi sve aktivnosti u okviru svojih nadležnosti u cilju očuvanja suverentiteta i teritorijalnog integriteta međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine”.
Šta je konkretno odgovor državnih institucija? Osim što dijele zabrinutost i očekuju odgovore na prijetnje protivustavnog i protivzakonitog djelovanja. Očekuje se da će neko drugi riješiti probleme koji prijete narušavanju državne sigurnosti, suverentitetu i teritorijalnom integritetu države. Jasno, Dejtonski sporazum jeste ograničio mnoge nadležnosti, ali nije moguće da se ne može učiniti baš ništa doli pozivati međunarodnu zajednicu na odgovornost. Naši ministri očito nisu naučili nijednu lekciju o odgovornosti. Dugo nadanje, bez preuzimanja odgovornosti je propast. Uljuljkivanje u očekivanja da će se problemi “već nekako riješiti”, također. I nije tu u pitanju samo neko određeno ministarstvo ili ministar. Cijela je to sinergija politikantstva, izražavanja zabrinutosti i djelovanja koje je reaktivno, ako ga uopće i ima. I pitanje je kako to da se instrumenti države mogu koristiti za uništavanje države a, navodno, ne mogu u njenoj odbrani. Je li stvar u nesposobnosti ili kockanju sa sudbinom države i naroda? Ovo sve dobija na snazi kada se uzme u obzir da se pristalo na dijalog o Ustavu i to ne demokratskim putevima nego pod prijetnjom secesijom i osnivanjem paradržavnih institucija odnosno pod prijetnjom ratom. Kabadahijski odnos, pokazao je to Milorad Dodik, pred kalkulantstvom međunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini i, u najblažem, nesnalaženjem bošnjačkih političara, daje taktičku prednost pa se danas o sudbini Bosne i Hercegovine raspravlja u entitetskoj skupštini u Banjoj Luci a ne u državnim institucijama u Sarajevu. One, doduše, izražavaju zabrinutost. Ništa bolje stanje nije ni u onome što se može smatrati bošnjačkom opozicijom. Ta opozicija, osim što je zauzeta dekorativnim pitanjima i društvenim mrežama, kao da likuje zbog nesposobnosti i grešaka bošnjačke pozicije. Jer, bespoštedni unutarbošnjački politikantski rat za tendere, resurse, pozicije i moć je doveo do toga da se politički pogube. I pozicija i opozicija. A to je učinilo da danas osuđuju, izražavaju zabrinutost i moljakaju strane ambasade u Sarajevu za djelovanje, ili se razračunavaju jedni s drugima po internetu. Bez političke vizije, samo da se ugasi vatra.
Ako možemo govoriti o stepenu krivice, možda je najveći problem u pravosuđu, odnosno državnom Tužilaštvu. Pored skandaloznog vođenja, odnosno nevođenja istraga za ratne zločine, Tužilaštvo BiH se u cijelosti oglušilo na brojna djela koja ugrožavaju ustavnopravni poredak pa i u ovom slučaju čime je, zapravo, postalo saučesnik u procesu koji je sada na djelu. A dovoljno je pogledati historiju gonjenja za rušenje ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine pa utvrditi da su se vodili pravosudni procesi i dizale optužnice – uz sve spektakularna hapšenja sa dugim cijevima uz televizijske kamere – za mnogo banalnije stvari od onih koje su danas na sceni.
Nisu predstavnici državnih institucija niti naši ministri, da se vratimo poziciji, naučili ni lekcije o strpljenju. Trebali bi znati, naprimjer, da se i najsnažnije strpljenje može potrošiti. Bez reakcije u okviru nadležnosti koje imaju, izražavajući zabrinutost, sebi su dodijelili ulogu već spomenutih “posmatrača”, glumeći, uz stvarne privilegije, ministre ove države. O trošku svih nas. I kada bi to bila najskuplja cijena koju ćemo platiti za njihovu glumu, možda bismo mogli i dalje mirno spavati. Ali teško da će biti tako.