Meredu-l-kulubi - bolesna srca

Ljudi bolesnih srca, ne u fizičko-fiziološko-biološkom nego u vjersko-duhovnom i unutrašnjem smislu, jedna su od prvih, izuzetno obuhvatnih, naglašenih i značajnih tema Kur'ana. Naime, Kur'an prvo svjedoči, kazuje i počinje sa zahvalom Allahu, dž.š., kao Er-Rahmanu - Svemilosnom, Er-Rahimu - Milostivom, Maliku - Vladaru i Gospodaru, zatim o Kur'anu kao Kitabu u kojeg i u kojem nema nikakve sumnje, zatim o kafirima - negatorima, poricateljima svih Allahovih darova, blagodati i znamenja, koje je uzalud opominjati i ljudima bolesnih srca - fi kulubihim meredun? „U njihovim srcima je bolest, a Allah bolest njihovu i poveća. Zato što lažu njima bolna patnja pripada!“(El-Bekare, 10.) Ko su i kakvi su ljudi bolesnih srca? Prva odrednica ljudi bolesnih srca jeste njihova priča i govor, ustvari obmana i varka, kojom pokušavaju navesti, zavesti, obmanuti i zavarati Allaha, dž.š., i vjernike jeste da navodno vjeruju u Allaha i ahiret, a ne vjeruju. To je njihova sistemska svjesna, u slobodi, dubinska, strateška, podla, podmukla i ogavna laž čije su žrtve na kraju samo oni, jer ustvari u konačnici oni obmanjuju i u zabludu zavode samo sebe, ali to ne osjećaju i ne zamjećuju. „Ima ljudi koji govore i tvrde: `Zbilja vjerujemo u Allaha i u ahiret, a zapravo nisu vjernici. Oni zabluđeni žele obmanuti Allaha i one koji vjeruju. Ali oni samo sami sebe obmanjuju a to i ne osjećaju i ne zamjećuju.“(El-Bekare, 8. i 9.) Druga negativna crta i odrednica ljudi bolesnih srca jeste što oni na Zemlji, umjesto reda uspostavljaju - nemir, umjesto povjerenja - nepovjerenje, umjesto jedinstva - razdor, umjesto harmonije - disharmoniju, umjesto sklada - nesklad, umjesto simetrije - asimetriju, umjesto ljubavi - mržnju, umjesto saradnje i solidarnosti - egoizam i nesolidarnost, umjesto istine - neistinu, umjesto pravde - nepravdu, umjesto nade i perspektive - očaj i strah i umjesto sistema - nesistem i anarhiju u svemu. „Kada im se kaže: `Ne remetite red i poredak na Zemlji!' Oni odgovaraju: `Mi samo red uspostavljamo!' `Zar?!' A, uistinu oni nered siju (gdje god stignu), ali ne opažaju.“(El-Bekare, 11. i 12.) Treća, naglašeno negativna crta i odrednica ljudi čija su srca bolesna, jeste zabluda i vesvesa o ljudima koji vjeruju u jednog Boga - da su glupaci, nakaze, primitivci, pigmeji, suludi, zaostali, retardirani i bornirani ljudi koji žive u zabludama, predrasudama, tami, mraku, neznanju, da su zatucani, zavedeni, zabludjeli, zakovani u steoritipije, da vjeruju u iluzorne, frivolne, virtualne i somnabulističke svjetove zato što je religija izvor svakog zla, nasilja i lažnog svijeta i života, a oni kao nevjernici su kao biva napredni, progresivni i sposobni, lučunoše i nosioci budućnosti. Za njih je po definiciji pripadnik bilo koje religije, bilo šta da radi, govori i ponaša se - u zabludi, neznanju, primitivizmu, destrukciji, dekadenci i suludosti. Smatrajući vjernike lahkim plijenom, glupacima, budalama, primitivcima i totalnim neznalicama, ismijavaju ih i izrugivaju, a kada imaju moć i vlast često vjernike progone i ubijaju: „Kada im se kaže: `Vjerujte kao što pravi i iskreni ljudi vjeruju!' - oni odgovaraju: `Zar da vjerujemo u ono što vjernici i primitivci vjeruju?' A, uistinu, oni su bezumnici i primitivci, ali ne znaju. Kada oni sretnu one koji vjeruju (kada su nemoćniji i u slabijoj poziciji ljudi bolesnih srca) govore: `Vjerujemo, a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim i pristašama govore: `Mi smo s vama, mi se samo rugamo. Allah njih (njihovim nevjerovanjem i bolesnim srcima) izrugava poruzi i podržava ih da u svome nevjerstvu lutaju.“(El-Bekare, 13-15.) U svakom vremenu i na svakom prostoru sve ijednom Allahovom poslaniku i vjerovjesniku ljudi bolesnih srca i šizofrenih duša su govorili: „Mi odbijamo i ne prihvatamo da vjerujemo s primitivcima, neznalicama i bezumnicima.“A zar ima većeg bezumlja, zablude, neznanja i zamke od nevjerovanja u Gospodara i Stvoritelja svih svjetova i stvorenja. Kako nikada nijedna nesreća ne dolazi sama, četvrta izrazita negativna i dubinski opasna crta i odrednica bolesnih srca jeste da oni po pravilu i nepromašivim šejtanskim instinktom, navođenjem i zavođenjem, između vjere i Pravog puta s jedne i šejtana i njegove zablude s druge strane, uvijek biraju društvo, zabludu i prijateljstvo šejtana, naglašeno protiv vjere, istine i vjernika. Slijedeći šejtana protiv vjere i vjernika, ljudi bolesnih srca, bez izuzetka, biraju zabludu umjesto upute, tamu umjesto svjetlosti, grijeh protiv sevaba i prolazno za neprolazno: „Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem, njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit i oni ne znaju šta rade.“(El-Bekare, 16.) Peta odrednica i crta ljudi bolesnih srca neminovno proizilazi iz četvrte. Naime, kako biraju krivi i naopaki put tako biraju i pogrešno društvo. Ustvari, ljudi sa muslimanskim imenima, a bolesnih srca. „Ima ljudi koji Allahu robuju samo na riječi, ako ga zadesi dobro i sreća on je smiren, a ako ga zapadne i najmanja teškoća i izazov, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i onaj i ovaj svijet. To je zbilja gubitak očiti.“(El-Hadždž, 11.) Čim zapadnu u kritičnu, neizvjesnu i izazovnu situaciju, osjećaju se sigurnije, komotnije, komfornije i zaštićenije među nemuslimanima s pravim šejtanskim sljedbenicima, nego među muslimanima. Bez obzira na sve činjenice, dokaze, argumente, podatke i slike i ma koliko muslimani bili upravu, a druga strana ne, ti ljudi bolesnih srca s muslimanskim imenima čija vjera ne ide dalje od riječi i harfova će bez trunke razmišljanja i bez ijedne činjenice optuživati samo muslimane. To je čisto sadomazohizam i autošovinizam. „Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo sklope, govoreći: `Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi.' A Allah će sigurno pobjedu ili nešto drugo od sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati.“(El-Maide, 52.) Ljudi bolesnih srca, čija vjera ne seže dalje od riječi i harfova su poniženi i bez pameti pa se boje svakog goreg od sebe. „Što se tiče onih čija su srca bolesna, njima se dodaje pogan na njihovu pogan i oni umiru kao nevjernici.“(Et-Tevbe, 125.)