Orijentalizam iz napuklog Milanovića
Riječi Zorana Milanovića uzburkale su javnost. No, iza tih riječi se krije više od onoga što se potencira. Sam Milanović nije toliko važan, koliko je zanimljivo da iz tog napuklog Milanovića izbija jedan društveni fenomen. Valjda je napuknuće prsnulo po onoj najvanjskijoj površini – hinjenom gospodstvu – pa nam ostaje da vidimo čisti orijentalizam u mislima i na djelu
Negdje u drugoj polovini 90-ih kad sam počeo imati prve društvene spoznaje, sjećam se rasprava o stvarnom karakteru i ideologiji Slobodana Miloševića. Da li je bio zaista pobornik ideologije `Velike Srbije' ili je bio politički oportunista koji je instrumentalizirao i uzjahao talas velikosrpstva kako bi došao, učvrstio se i ostao na vlasti? I to pitanje se povlačilo tu i tamo, da bi se izgubilo, ne znam tačno kad. Pretpostavljam nekad poslije Miloševićeve smrti.
Nikad mi to pitanje nije bilo do kraja jasno. Jer, u suštini, sasvim je svejedno. Njegova politika je velikosrpska i posljedice zločinačke. Motivi za nju su nevažni – osim za neku buduću biografiju.
Ako se tako raspravljalo naknadno, pretpostavljam da se krajem 80-ih ta ista rasprava vodila i žustrije. Pričali su mi poslije da je onih dana kad je Karadžić spominjao autostradu pakla i stradanja, Sarajevo po kafama pričalo kako je Radovan lud. Kao što se i danas priča da Dodik nema ideologiju, nego da on samo – štiti svoj kriminal, da je prezadužen, pa hoće da založi državnu imovinu, ne misli on stvarno tako...
Lud, zbunjen, rasista...
Kao da nam je neka utjeha, neka manja opasnost, ili nam je negdje u duši lakše, ako je predvodnik nekog ludila samo oportunista, kriminalac, klinički lud... Ili našmrkan.
Istini za volju, kod Zorana Milanovića bi se zaista dalo raspravljati o čistoći njegove svijesti prilikom svega što izgovara, s obzirom da, od kako je sjeo na Pantovčak, čovjek u javnim nastupima, govorom, mimikom, odabirom riječi... jednostavno djeluje kao da je puk'o. Sam Milanović nije toliko važan, koliko je zanimljivo da iz tog napuklog Milanovića izbija jedan društveni fenomen. Valjda je napuknuće prsnulo po onoj najvanjskijoj površini – hinjenom gospodstvu – pa nam ostaje da vidimo čisti orijentalizam u mislima i na djelu.
Komentarišući Izetbegovićevu izjavu kako bi hrvatski predsjednik trebao više razmišljati (koja istini za volju i nije politički najkorektnija, koliko god bila opravdana), Milanović je djelovao zaista povrijeđeno. Iznerviran, čak na momente bijesan, kao da hoće reći: “Ko je Bakir i kako se uopće usuđuje meni reći takvo što?!”
Pričao je Ivo Komšić o svom razgovoru s Matom Bobanom kada ga je ovaj pozivao da se prikloni projektu Herceg-Bosne. Razgovor se odvijao nekad nakon sporazuma u Grazu kojeg je Boban postigao s Radovanom Karadžićem, a koji valjda dođe kao lokalna i tehnička implementacija sporazuma iz Karađorđeva. Uglavnom, Boban je Ivi Komšiću izložio plan podjele Bosne, Hrvatima zapadno od Neretve, Srbima istočno od Vrbasa – ili kako već. Kad je Komšić pitao šta planiraju s Muslimanima, Boban je volšebno kazao da će jedan dio postati Hrvati, a drugi Srbi. Oni koji se odbiju prikloniti, bit će pobijeni.
Vojno nedorasli, politički još manje
Ima u transkriptima s Pantovčaka jedna rečenica iz 1993. u kojoj Tuđman komentarišući pomenutu tehničku implementaciju dogovora u Karađorđevu i stanje na frontu oko Gornjeg Vakufa, osupnut i šokiran, govori: “Mi čak ni muslimanima nismo vojnički dorasli.” Ta rečenica bit će, između ostalog, uzeta kao dokaz za UZP i umiješanost Zagreba u rat u Bosni.
Međutim ona govori vjerovatno više, a i značajnije, o jednom širem kulturološkom kontekstu, koji objašnjava razloge Bobanove samouvjerenosti o lahkoći rješavanja sudbine milion-dva muslimana. Ne želim staviti znak jednakosti između Bobana i njega, ali isti kontekst objašnjava i današnjeg Milanovića. Pritom ne mislim na neki politički projekat velikohrvatstva (ili bar ne isključivo na to). Jer nije Milanovićevo ponašanje, bar kad je Bosna u pitanju, samo odraz činjenice da je, kako ga se u posljednje vrijeme naziva, Tuđmanov politički sin. Kamo sreće. Njegov odnos prema Bosni determinisan je orijentalističkom kulturom i osjećajem superiornosti nad orijentalnim Drugim.
Orijentalistička mržnja, ili čak prezir, jer orijentalni Drugi je inferioran i ne zavređuje ni mržnju, izbija iz svake Milanovićeve rečenice kad priča o Bosni (a povremeno i o Srbiji, iako u mnogo manjoj mjeri) – sapun, parfem, čaršija, Baščaršija, Hasan-aga. Jedno neshvatanje, koje se na momente pretvara u bijes: “Kako su pobogu ti Drugi postali subjekt, a toliko su inferiorni i zaostali da nisu ni na nivou sapuna?”
Orijentalna Bosna i okcidentalni genocid
Jer Bosna je orijent, tamo je egzotika, tamo se jedu ćevapi, to je zemlja Muje, Sulje, Šemse i Izeta… Tamo se mogu vidjeti čudno obučene žene...
Političko Sarajevo, ma kakvo da je – kilavo, korumpirano, nesposobno – postoji. I faktor je. Manji nego što treba i može biti. Ali faktor. Da bi se o Bosni opet moglo pričati bez tog i takvog Sarajeva, bit će potreban neki novi genocid. Ili da parafraziram samog Milanovića – genocidčina. Nisam siguran koliko je to moguće, iako nemam iluzija o nečijim željama, nadanjima i spremnosti. A uvjeren sam i da Milanović nije tip koji bi ga sproveo. Tako da, Milanoviću mogu samo poručiti – prvo tahret, pa tek onda sapun
To je avantura... Imaju tamo neki zvukovi s ritualnih objekata koji su tako romantično divni, a nekad opet tako zastrašujući da se bacite na pod hotelske sobe kad ih čujete. Zar je moguće da tamo postoje neki ljudi s vlastitim subjektivitetom koji žele, hoće i mogu iskazati politički stav?! Zar su oni sposobni za to? Zar nismo mi ti koji trebamo odlučivati za njih u našoj mission civilisatrice – misiji civiliziranja barbara?
Ipak, ti subjekti postoje. Političko Sarajevo, ma kakvo da je – kilavo, korumpirano, nesposobno – postoji. I faktor je. Manji nego što treba i može biti. Ali faktor. Da bi se o Bosni opet moglo pričati bez tog i takvog Sarajeva, bit će potreban neki novi genocid. Ili da parafraziram samog Milanovića – genocidčina. Nisam siguran koliko je to moguće, iako nemam iluzija o nečijim željama, nadanjima i spremnosti. A uvjeren sam i da Milanović nije tip koji bi ga sproveo. Tako da, Milanoviću mogu samo poručiti – prvo tahret, pa tek onda sapun.
P. S.
Šta Zoran Milanović misli o genocidu u Srebrenici potpuno je irelevantno. Bosanska strana treba njegove izjave ignorisati. Na svaki poziv da se prokomentariše njegovo mišljenje o genocidu kazati da on ima pravo da misli šta god želi, ali da je genocid dokazan u desetinama presuda, doslovno svakog suda koji se ikad bavio Srebrenicom, uključujući i najviši sud koji na ovom svijetu postoji – Međunarodni sud pravde u Hagu. Može se, onako usput, u tom odgovoru dobaciti pitanje koliko je uputno da jedan hrvatski predsjednik relativizira haške presude jer time otvara jednu Pandorinu kutiju. U toj kutiji je i presuda Gotovini i drugima, koja je okarakterisala operaciju “Oluja” kao legitimnu, oslobodilačku vojnu akciju.