Smijemo li reći ko nam je srušio džamije?
Potrage za istinom
U Bosni i Hercegovini je tokom agresije srušeno više stotina džamija i vjerskih objekata. I pored jasnih izjava svjedoka, presude sudova u RS – malobrojne, ali važne – su utvrdile da su džamije srušili Vojska RS i njeni pomagači. No, paradoksalno, kriv je niko, rušenje nije ratni zločin i Islamska zajednica nema pravo na odštetu. To je otprilike rezime sudske trakavice koja – uz zastrašujuću inertnost tužilaštava – žrtve ostavlja neobeštećenima a zločince nekažnjenima
Izmjene Krivičnog zakona BiH koje se tiču zabrane negiranja genocida počinjenog u Srebrenici, a koje je donio Visoki predstavnik Valentin Incko pokrenule su panične reakcije u političkim krugovima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta čije refleksije svakodnevno imamo priliku pratiti. U dijelu bosanskohercegovačke javnosti, dominantno kod Bošnjaka, stiče se dojam nerazumijevanja zašto Dodik podiže toliku halabuku i zašto mu to smeta
Presudama je nedvojbeno utvrđeno da je Vojska Republike Srpske za vrijeme rata 1992. godine u namjeri uništenja kulturno-historijskog nasljeđa muslimana kao pripadnika Islamske zajednice i bošnjačkog naroda na području grada i općine Nevesinje, planski, organizovano i udružena sa vojskom bivše JNA i paravojnim srpskim jedinicama, u akcijama etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva i to bošnjačkog i stvaranja prostora za Veliku Srbiju, iz artiljerijskog oruđa, paljenjem i miniranjem uništila ili znatno oštetila džamije, mesdžide i druge objekte IZ-e koji su visoke
kad o ratu u Bosni i Hercegovini svi već sve znaju i ko je i šta je i zašto šta radio. Također, stiče se dojam kako je Bošnjacima dovoljno da imaju historijsku potvrdu o tim događajima i tu staju. Rijetki su oni koji su nastojali da stvarno i činjenično stanje dobije i pravne i faktičke posljedice na terenu. Počiniteljima genocida, ništa ne znače historijske činjenice, makar to iz iskustva znamo. Oni za čas napišu svoj narativ. Problem su im sudske presude i zakonske norme, jer bi
kulturno historijske vrijednosti, a koji nisu bili vojni objekti jer za vrijeme rata na tom području nije bilo nikakvih ratnih dejstava, koji su isključivo služili u vjersku i kulturnu svrhu, tako da je njihovo uništenje ili znatno oštećenje bilo nepotrebno i suprotno odredbama člana 53. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.08.1949.godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba i predstavlja krivično djelo uništavanja kulturnih i historijskih spomenika iz člana 151. stav II preuzetog KZ SFRJ. Uništeno je ili znatno oštećeno 18 objekata
im mogle otežavati realizaciju zacrtanih planova u proceduralnim i upravnim postupcima. Iako svi znamo ko nam je i zašto porušio džamije, ipak rijetke su sudske presude o tome. Jedna od takvih, a koju su utvrdili entitetski sudovi Republike srpske i na nju stavili pečat, jeste ona da je džamije u Nevesinju srušila vojska Republike srpske.
Naredbu o rušenju džamija izdale su najviše strukture Vojske RS-a
Ovih dana na društvenim mrežama se, uz poruke o diskreciji, pojavilo svjedočenje jednog od sudionika ratnih dešavanja u Nevesinju koji je u vrijeme rušenja džamija bio visoko pozicioniran u strukturama vlasti na području Istočne Hercegovine. Njegovo svjedočenje datira još iz prvih dana mira u našoj zemlji. Razlozi zašto se to tek sada pojavilo su manje važni za ovaj tekst i temu koju obrađujemo. U svjedočenjima je detaljno opisan način na koji su džamije u Nevesinju porušene i kaže se da su dvije džamije i rimokatolička crkva porušene u julu ili avgustu 1992. te da je to učinio inžinjerijski bataljon 8 hmtbr. Komandiru inžinjerijskog voda naredbu da sruši sva tri sakralna objekta izdao je njegov nadređeni komandant inžinjerijskog bataljona. Naredbu su dobili od načelnika štaba 8. hmtbr. Ni komandir voda ni komandant bataljona nisu bili saglasni sa tom naredbom, čak su javno govorili da je to najgluplja naredba koju su dobili u svojoj vojničkoj karijeri. Prema njihovim navodima sa pomenutom naredbom nisu se slagali iz moralnih razloga, kao i tehničkih jer su se objekti nalazili između stambenih zgrada u Nevesinju, tako da bi njihovim rušenjem bili ugroženi ostali objekti u gradu. Rušenje džamije koja se nalazila u centru grada izvršio je komandir voda i u te svrhe upotrijebio je po proračunu najminimalnije količine eksploziva kako ne bi oštetio objekte u blizini. Prilikom miniranja katoličke crkve komandiru voda su se priključili i komandir jedne inžinjerijske čete u 8. hmtbr i jedna grupa Crnogoraca koja je tih dana boravila u Nevesinju. Taj komandir čete i grupa crnogorskih dobrovoljaca insistirali su da se u katoličku crkvu prije njenog rušenja stave velike količine eksploziva sa čime se komandir voda nije slagao i iz revolta je napustio mjesto događaja. Kasnije je saznao da su, po njegovom odlasku, komandir čete u činu kapetana i pomenuti Crnogorci izvadili određenu količinu eksploziva iz crkve, ali su i pored toga na okolnim zgradama uslijed strahovite detonacije nastala velika oštećenja. Oni su srušili i drugu džamiju koja se nalazila odmah uz sahat kulu. Osim toga ista grupa je minirala i srušila munaru u selu Odžak. Nažalost, ova izjava nije bila dostupna pravnom timu Medžlisa Islamske zajednice
Mostar (u daljem tekstu IZ-e) i nije uvrštena u obrazloženju tužbenog zahtjeva 14.09.2005. godine za nadoknadu pričinjene štete zbog rušenja džamija na području Opštine Nevesinje.
Presude trebinjskog i banjalučkog suda
Okružni privredni sud Trebinje je presudom od 30.06.2011. godine odbio tužbu u kojoj je Islamska zajednica zahtijevala da joj štetu za rušenje džamija solidarno isplate entitet Republika Srpska i država Bosna i Hercegovina s obzirom da je Vojska Republike srpske kasnije ušla u sastav oružanih snaga BiH. IZ je nakon žalbe Višem privrednom sudu u Banjaluci i drugostepene presude donesene 23.02.2012. godine tuženima nadoknadila troškove parničnog postupka u iznosu od 22.500,00 KM i u iznosu od 8.802,05 KM. Iznos jeste pozamašan i za budžete većine medžlisa u BiH predstavljao bi ogromno opterećenje. Platio ga je Medžlis IZ-e Mostar i na taj način Islamskoj zajednici u BiH osigurao moralnu satisfakciju jer je presudama nedvojbeno utvrđeno da je Vojska Republike Srpske za vrijeme rata 1992.godine u namjeri uništenja kulturno-historijskog nasljeđa muslimana kao pripadnika Islamske zajednice i bošnjačkog naroda na području grada i općine Nevesinje, planski, organizovano i udružena sa vojskom bivše JNA i paravojnim srpskim jedinicama, u akcijama etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva i to bošnjačkog i stvaranja prostora za Veliku Srbiju, iz artiljerijskog oruđa, paljenjem i miniranjem uništila ili znatno oštetila džamije, mesdžide i druge objekte IZ-e koji su visoke kulturno historijske vrijednosti, a koji nisu bili vojni objekti jer za vrijeme rata na tom području nije bilo nikakvih ratnih dejstava, koji su isključivo služili u vjersku i kulturnu svrhu, tako da je njihovo uništenje ili znatno oštećenje bilo nepotrebno i suprotno odredbama člana 53.Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba i predstavlja krivično djelo uništavanja kulturnih i historijskih spomenika iz člana 151. stav II preuzetog KZ SFRJ. Uništeno je ili znatno oštećeno 18 objekata.
Prema mišljenju Suda, drugotužena nije ni aktivno ni pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari dok je odgovornost sa Republike srpske skinuta obrazloženjem – iako je prvostepenom presudom utvrđeno da je 18 vjerskih objekata na raznim lokacijama na području Općine Nevesinje minirano i srušeno od strane vojske Republike Srpske – zastare jer je, prema tumačenju Suda u Trebinju, IZ shodno odredbi člana 376. ZOO mogla potraživati štetu samo u rokovima predviđenim tim zakonom. Kako je neposredna ratna opasnost i ratno stanje na teritoriji Republike Srpske ukinuto 19.06.1996. godine, IZ-e je u daljnjem roku od tri godine do 19.06.1999. godine mogla podnijeti tužbu nadležnom sudu. Sud u Trebinju nije mogao utvrditi postojanje krivičnog djela jer nije mogao
utvrditi odgovornost određenih osoba za rušenje vjerskih objekata.
I Sud u Banjaluci je uvažio činjenicu da je Sud u Trebinju utvrdio da je šteta na vjerskim objektima nastala 1992. godine, kada je ukupno 18 vjerskih objekata na raznim lokacijama na području Opštine Nevesinje minirano i srušeno od
strane Vojske Republike Srpske, te da je protekao objektivni i subjektivni rok zastare predviđen odredbom Zakona o obligacionim odnosima. U žalbi, pred izricanje pravosnažne presude, IZ je pored ostalog nastojala rušenje vjerskih objekata okarakterizirati kao ratni zločin zbog čega više ne bi bilo vremenskog ograničenja za tužbeni zahtjev i pri tome se pozvala na Presudu Međunarodnog suda u Hagu za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. kojim su Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik proglašeni krivim i osuđeni na zatvorske kazne. U presudama Plavšić – Krajišnik unesena su i krivična djela počinjena tokom rata i na području Nevesinja. Međutim, Sud u Banjaluci okvalificirao je da se radi o personalnim odgovornostima te da ta presuda ne može biti relevantan dokaz na ime odgovornosti označenih tuženih (institucionalne, kolektivne odgovornosti), pa je odbijen tužilac sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.
Šta rade tužilaštva za ratne zločine?
Iz presuda vrijedi još izdvojiti nekoliko činjenica. Prva od njih je da su svjedoci u tužbi bili svi predratni nevesinjski imami, da su i na taj način potvrdili spremnost očuvanja ličnog i kolektivnog dostojanstva i to posvjedočiti pred sudovima. Druga važna činjenica uočljiva u presudama je da su svjedoci odbrane svi odreda potvrdili da je to učinila Vojska Republike srpske ili neka druga vojska koja je boravila tokom rata na tom području, da nijedan od njih u trenutku rušenja džamija nije boravio u Nevesinju, što upućuje na zaključak da je Sud prihvatio nemeritorne svjedoke. U jednom od takvih iskaza iznesena je tvrdnja da je to učinila JNA što ide u prilog činjenici da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija. Naravno ni ovo svjedočenje nije prošlo bez iznošenja višestoljetnih laži kako su neke od džamija izgrađene na temeljima porušenih crkava. Posebno je simptomatična činjenica da bosanskohercegovačko tužilaštvo ciljano nije tragalo za počiniocima rušenja vjerskih objekata. Ostaje nejasno i zašto nisu obradili izjavu s početka teksta iz 1996. godine gdje je jasno opisan način kako su srušene nevesinjske džamije. Izjava im je bila dostupna i u njoj precizno navedena imena komandira voda, komandira čete, komandanta inžinjerijskih jedinica i načelnika štaba 8. hmtbr.