Bošnjaci, ustanite i svijetu govorite!

Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. – A. Isaković

Od pada Bosanskog kraljevstva 1463. godine bosanski narod, u nacionalno-državnom smislu, nije imao veću i dragocjeniju vrijednost koju mora odlučno čuvati i nesebično joj služiti kao što to ima s kraja 20. stoljeća. Ima svoju državu. Međunarodno priznatu i ravnopravnu sa svim državama svijeta: i malim i velikm, i bogatim i siromašnim, i starim i novijim. Ne smije se zaboraviti, kroz historiju san i ideal svakog naroda bio je i ostao da ima svoju državu. Ipak, mnogima je to ostao samo ideal. Nije im se posrećilo; sudbina im nije bila naklonjena. Međutim, nakon služenja mnogim imperijama i režimima bosanski narod je zaimao, zahvaljujući Božijoj providnosti, hrabrosti i razboritost svojih sinova i kćeri, dragocjenu priliku da gradi svoju državu po vlastitoj mjeri i potrebama, da služi ciljevima vlastite slobode i napretka. No, posljednjih mjeseci i dana bosanska država, a s njom i sloboda i identitet bošnjačkog naroda je dovedena u egzistencijalnu opasnost. Usljed toga, historijska prilika i čast služenja i građenja vlastite države mogla bi se pretvoriti u historijsku sramotu ove generacije bošnjačkog naroda. Nažalost, to bi se moglo lahko desiti, prije svega, bošnjačkim nemarom i sebičnošću.

Ovo su dani, kako je to u svom historijskom obraćanju kazao Alija Isaković na Bošnjačkom saboru 1993. godine, kada se svako od nas mora suočiti sam sa sobom, položiti račun sebi i onima koji nas naslijeđuju. Kao da je Alija Isaković te 1993. godine opisivao stanje Bošnjaka 2021. godine: „Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći.“

Opasno suočeni s otimanjem bosanske države, umjesto da se gromoglasni bosanski krik i permanentna vriska čuju „do neba“, da svjetske metropole odzvanjaju hrabrim glasom za bosanskom slobodom, čini se da je Bošnjake zahvatila golema paraliza, da su im anestetizirani i srce i razum i jezik. Kao da se ne radi o njihovoj državi i vlastitoj koži, pa se ponašaju poput „zbunjenog stada pasivnih promatrača“(Walter Lippman).

Škotski filozof David Hume je ukazao na „paradoks vlasti“, odnosno lahkoću kojom većina dopušta da njima upravlja manjina, iako ta većina raspolaže silom. Ukoliko se još malo nastavi ovaj muk, tišina i ignoriranje pogibeljne opasnosti, moglo bi se Bošnjake navoditi kao primjer bosanskog paradoksa „nestanka bosanske države i umiranja Bošnjaka u tišini“, premda su naslijedili državu, raspolagali njenim institucijama, a istina, pravda i etika bili na njihovoj strani.

Bošnjaci još uvijek imaju legitiman glas u svijetu, bosanska država ima svoje legalne institucije. Stoga, dok još nije nestao taj legitimitet i legalitet, glas Bosne se mora hitno, glasno i artikulirano na svakom mjestu čuti, jer još uvijek Bosna ima šta i može kazati, još uvijek ima onih koji mogu i žele čuti taj glas. Možda već sutra bude prekasno, možda se sutra više neće imati kome govoriti niti će biti onih koji hoće saslušati, možda sutra ne bude imala avaza ni institucija. Ne smije se više sjediti! Bošnjaci, poletite po svijetu i dostojanstvenim porukama, protestima, mitinzima, demonstracijama... pokažite odlučnost i volju za slobodom, volju za životom, a prezir prema ropstvu. Pričajte istinu. Jer, Bosna je moralna savjest čovječanstva. Bosna je i fakat i simbol svega onoga čemu teži ljudska civilizacija. Ako nema nade za Bosnu, onda nema nade za čovječanstvo. Tada: Dobrodošli u svijet divljaštva i barbarizma!

Ipak, dobri ljudi će razumjeti govor Bosne. Ali se mora ustati, krenuti u svijet, ući među ljude i govoriti. To je kur'anska poruka Muhammedu, a. s.: „O ti, pokriveni! Ustani i opominji“(Muddessir, 1-2) .