Ima li koristi od namaza ako se ne čine dobra djela
Takozvani šerijatski brakovi (2)
To pitanje postavio mi je jedan džematlija nakon izlaska iz džamije. U svom obrazloženju kazao mi je da ima ljudi koji redovno klanjaju namaz i dolaze u džamiju, ali nisu aktivni u društvu, ne pomažu drugim ljudima i ne rade dobra djela.
Obrazloženje je završio dodatnim pitanjem: “Imaju li takvi ikakve koristi od namaza i hoće li ih Allah nagraditi za njihovo klanjanje namaza?”
Pošto je to pitanje gajba, odnosno, pošto se tu radi o tome kako će Allah konkretno postupiti prema nekim ljudima na drugom svijetu, jasno je da je teško odgovoriti na njega. Zato sam tom džematliji dao nekoliko smjernica, na osnovu kojih će mu odgovor biti jasniji. Prvo, rekao sam mu da će samo Allah o tome odlučivati, tako da mi ne možemo znati odgovor sa sigurnošću, ali se nadamo da će oni imati koristi od svojih namaza i da će ih Allah za to nagraditi. Zašto? Pa zato što i namazi spadaju u dobra djela; štaviše, namaz je jedno od najboljih dobrih djela. Naravno, uvjeti da bi namaz – pa i svako drugo dobro djelo – bio primljen kod Boga, jesu da čovjek vjeruje u osnove vjere (imanske šarte), te da ga obavi s ispravnim nijjetom, tj. namjerom.
Namaz je temelj vjere
Drugo, rekao sam mu da je to vještačka dilema, jer teško je (a možda i nemoguće) naći čovjeka koji redovno klanja namaz, a nikako ne pomaže drugim ljudima i ne čini nikakva druga dobra djela. Za očekivati je da takvi ljudi izdržavaju svoje porodice, što je također jedno od izuzetno vrijednih djela. Nezamislivo je, naprimjer, da takvi ljudi ne bi pritekli u pomoć rođaku ili komšiji kada mu je ona potrebna, a pomoć potrebnima također spada u veoma vrijedna djela. Pored toga, u mnogim kur'anskim ajetima i Poslanikovim, s.a.v.s., hadisima traži se da ljudi vjeruju i čine dobra djela, tako da je to neodvojivo jedno od drugog. One koji tako rade Allah, dž.š., hvali najboljom pohvalom: “Oni koji vjeruju i čine dobra djela zaista su najbolja stvorenja!” (El-Bejjine, 7.)
Treće, pitanje navedeno u naslovu ovog teksta treba povezati sa suprotnim pitanjem, koje se danas nerijetko postavlja: Hoće li Allah primiti dobra djela od onih koji se lijepo ponašaju i pomažu drugim ljudima, ali nikako ne klanjaju, ili čak uopće ne vjeruju u Allaha i budući svijet? Postavljajući to pitanje, neki odmah daju i svoj odgovor, tvrdeći da su takvi bolji od onih koji klanjaju ali ne pomažu drugim ljudima, te da takvi imaju više šanse da im Bog oprosti nego ovim drugim. Na taj način oni pravdaju one koji čine dobro ali ne vjeruju u Boga, ili – u boljem slučaju – vjeruju ali ništa od vjere ne praktikuju, pa ni namaz. A na osnovu hadisa, znamo da je namaz temelj vjere!
Impperativ: vjerovati i činiti dobra djela
Odgovarajući na ta pitanja, treba kazati da se u oba slučaja radi o krajnosti, a krajnosti nisu dobre i treba ih izbjegavati. U tom smislu, ako neko zaista klanja namaz a ne čini druga dobra djela, ili to vrlo rijetko radi, onda on ne shvata ispravno vjeru i ne doživljava namaz onako kako treba. Naime, općepoznato je da islam, pored vjerovanja i činjenja ibadeta, od ljudi traži da svakodnevno čine dobra djela, da pomažu drugim ljudima i da se u tome natječu! Također, mnogi ajeti i hadisi govore o tome da svi ibadeti – među kojima i namaz – odgajaju one koji ih čine, doprinose klonjenju od loših djela, a potiču na činjenje dobrih djela. Zato onaj ko klanja namaz, posti, daje zekat i čini ostale ibadete, ne smije dozvoliti da se izoluje i misli samo na sebe, nego – shodno uputstvima vjere – mora se aktivno uključiti u što više dobrotvornih aktivnosti i činiti što više dobrih djela.
S druge strane, oni koji pomažu drugim ljudima ali ne vjeruju u Boga, ili vjeruju ali nikakve ibadete ne izvršavaju, čine veliku grešku i idu u drugu krajnost. Njihovo pomaganje ljudima je, sigurno, dobro djelo i od toga ima koristi na ovom svijetu, ali oni ne vode računa o tome kako će odgovoriti Bogu na drugom svijetu i da li će zaslužiti vječnu nagradu ili vječnu kaznu! Za takve u mnogim ajetima Allah, dž.š., kaže da će oni za svoja dobra djela dobiti nagradu na ovom svijetu, ali da od toga na ahiretu neće imati ništa! (npr.: Hud, 15-16., El-Isra', 18., Eš-Šura, 20., itd.) Zato takve ljude treba pohvaliti zbog dobrih djela koja čine, ali im treba na lijep način objasniti da postoji i drugi svijet, te da je vjerovanje i izvršavanje ibadeta jedan od uvjeta da čovjek uđe u džennet i vječno uživa u Božijoj nagradi.
Dakle, nije dobro klanjati a ne pomagati drugim ljudima, a nije dobro ni biti koristan drugim ljudima a ne vjerovati i ne izvršavati ono što vjera od nas traži. Islam poziva najboljem rješenju, a to je: vjerovati i činiti dobra djela!
Prema Ibn Kajjimu, autoritetu kojeg poštuju mnogi praktikanti ovakvih brakova, svako pravilo koje pravdu mijenja nepravdom, milost onim što joj je oprečno, opće dobro sa štetom ili mudrost s besmislicom ne spada u šerijat. Stoga, prije nego nešto nazovemo šerijatskim ili islamskim potrebno je da vidimo koliko je tu duha islamskoga, u suprotnom degradiramo i šerijat i islam kao sistem koji vodi ka pravdi i milosti.
Tajni brak
Hafiz dr. Senad Zajimović se temom bračnih prava stručno bavi duži niz godina, ukazujući na fenomen “šerijatskih” brakova i tajnih brakova prisutnih kod neudatih i neoženjenih osoba, često mlađe životne dobi. Mnogi problemi su zajednički osobama koje žele na ovaj način zasnovati zajednicu nakon prvog braka ili, štaviše, u toku njega.
„U našem društvu na površinu su isplivale vrste brakova koji imaju različite nazive i oblike, a koji pretenduju da ih naša javnost prihvati kao legalne i uobičajene. Iako su upitni i sa stanovišta terminologije njihovo prisustvo i praktično zaživljavanje izaziva zabrinutost. Naime svjedočimo pojavi sljedećih vidova sklapanja braka: tajni brak (ez-zevadžus-sirri), brak „posjetitelja“(zevadžul-misjar), i brak s prethodnom namjerom razvoda (en-nikahu binij-jeti et-talak)“, pojasnio je Zajimović i kazao da je najčešći motiv sklapanja tajnog braka čuvanje od nedozvoljenih seksualnih odnosa.
„Dvoje mladih odluče zasnovati tajni brak kako bi se navodno sačuvali bluda. Zatim, bojazan od gubitka voljene (voljenog) i jedan vid garancije učvršćivanja veze. Motiv zna biti i tjelesna intimnost s djevojkom koju iz određenih razloga ne može dovesti u svoju kuću i s njom živjeti dostojanstven bračni život. Obznanjivanje se izbjegava jer mladić i djevojka još nisu spremni na javni bračni život, ili na javno sklapanje braka, između ostalog, radi nedovršenog studija ili finansijske nestabilnosti. Općinski kao ni vjerski organi nemaju informaciju o njihovom vjenčanju. Mladić i djevojka smatraju da su ispravno postupili i da za takav svoj odnos imaju potvrdu u šerijatu“, kazao je Zajimović i upozorio na to da se ljudi obraćaju šejhovima na internetu koji im dopuštaju ove i slične brakove.
Odgovor onima koji se žele „sačuvati“bluda
Kada se osvrnemo na argumentaciju osoba koje se žele vjenčati tajno kako bi se sačuvali bluda, najkoncizniji komentar dao je fetva-i emin Enes-ef. Ljevaković, odgovarajući na jedno od takvih pitanja:
„Tajni brakovi su neprihvatljivi jer su bliže prirodi fiktivnog braka. Njihova jedina svrha trebala bi biti pokriće, odnosno `legalizacija' spolnih odnosa. Legalizacija takve zajednice bila bi i legalizacija laganja i obmanjivanja, jer bi se osobe u takvoj zajednici pokazivale u društvu kao osobe koje nisu u braku. Ako nije tako, čemu onda tajenje i skrivanje? Da li je takav `brak' prihvatljiv za roditelje djevojke, a i roditelje muškarca? Kako će biti u braku, spolno općiti itd., a u sredini u kojoj žive ponašaju se kao osobe koje nisu u bračnoj zajednici? Ukoliko dođe do raskida takve zajednice, da li će te osobe obavijestiti nekog budućeg supružnika o svom prethodnom tajnom `braku' ili će to kriti kao što žele kriti tu činjenicu za vrijeme trajanja te zajednice? Mnogo je pitanja s negativnim odgovorima ili bez odgovora“.
Interesantno je da osobe koje se žele sačuvati bluda, ističući pri tome svoju snagu vjere, nemaju baš povjerenja u to da Bog daje nafaku, ako su iskrene namjere. Dok se citiraju hadisi tipa: „Kada vam dođe neko ko želi da se oženi, a vi budete zadovoljni njegovom privrženošću vjeri i njegovim ponašanjem, oženite ga. Ako tako ne budete postupali zavladat će iskušenje, smutnja (fitnet) na zemlji i javni nered”, zanemaruju se hadisi koji govore o braku i na ovaj način: “Ženite se, jer vam žene doista donose u kuće bereket (Nemojte se plašiti da zbog opskrbe ne stupite u brak).» (El-Bezzar, hasen)