Podržavajuće (ili razarajuće) pretpostavke

Pruži mi ruku

Pretpostavka je pojam koji potječe iz latinske riječi presumpcija (lat. praesumptio) što znači naslućivanje, slutnja, očekivanje. U osnovi, pretpostavka je pomisao ili mišljenje koje vrijedi kao istinito dok se ne dokaže njegova neodrživost. U određenim naukama, kao i u zakonu, pretpostavka podrazumijeva različite stavove ili stanja, međutim, mi se kroz ovaj tekst isključivo bavimo pretpostavkom u kontekstu međuljudskih odnosa.

Kroz prizmu međuljudskih odnosa pretpostavka je pretpostaviti, suditi ili posumnjati da je situacija ili stvar istinita, a da nismo sigurni u nju, poput: „Imam pretpostavku da mojoj kćeri nije dobro, nije se javila na telefon u nekoliko prilika.“

Zanimljivo je da u kur'anskom i hadiskom tekstu imamo pojam Ẓann ( ّن َظ ), koji obuhvata različita, a ipak međusobno povezana značenja: pretpostavka, smatranje, misao i uvjerenje. U praksi, svakom čvrstom uvjerenju prethodi pretpostavka.

Milostivi nas podučava Kur'anom o važnosti obraćanja pažnje na svoje pretpostavke ili uvjerenja, kada kaže: “A ta pretpostavka vaša koju o Gospodaru vašem imali ste, upropastila vas je, pa gubitnici postali ste!” (41:23)

Pretpostavke nisu isto što i misli koje dolaze u vidu vesvesa. Pretpostavke su razmišljanja kojima posvećujemo pažnju dok im ne počnemo pronalaziti dokaze te ih, na taj način, učvršćujemo. Prema tome, osnovna razlika između misli, pod čiji utjecaj ne padamo, i pretpostavke, jeste njihov utjecaj na naše stanje i ponašanje, a samim time i odgovornost koju snosimo. Mi smo odgovorni za svoje pretpostavke koje kreiramo o određenoj osobi i njenome ponašanju. Dok je druga osoba odgovorna samo za svoju namjeru i djelo shodno namjeri.

Pretpostavka je naše neprovjereno uvjerenje da je nešto istina. Naši zaključci često se temelje na pretpostavkama o kojima nismo kritički razmišljali. Kritički ili svjesni mislilac je, međutim, pažljiv na ove pretpostavke jer su ponekad netačne ili pogrešne. Kada kreiramo pretpostavku, govorimo sebi da je nešto istina, a da pritom nemamo ikakve dokaze da jest. Bilo bi prelagahno voditi svoj život nikad ne sumnjajući i ne propitujući svoje pretpostavke. Međutim, nama je propisana borba i trud za istinu, zbog kojih nikada ni jednu pretpostavku ne slijediimo dok za nju ne pribavimo dovoljno dokaza. Kada su u pitanju međuljudski odnosi istražujemo čak i do sedamdeset mogućih razloga nečijeg ponašanja ili riječi prije nego pretpostavimo nešto loše o drugome. Provjerevanje istinitosti vlastitih pretpostavki je jedan vid borbe sa samim sobom zarad istine kojoj se pokoravamo radije nego vlastitom stavu.

Pretpostavke postaju moćne onog trenutka kada djeluju na naše odluke, izbore, emocije, riječi i naposljetku i na naša ponašanja. Želimo li graditi zajednicu međusobno podržavajućih ljudi, neophodno je da i naše pretpostavke o drugima budu apsolutno podržavajuće. Kada kažem podržavajuće, mislim poticajne za razvoj najplemenitijih osobina i sposobnosti kod osobe nasuprot nas.

Uzrok mnogih naših sukoba i razilaženja je upravo temeljen na pretpostavkama da je neko slagao, da se neko pretvarao, da nas neko želi poniziti, da je neko ohol itd. Samo pretpostavke temeljene na nepokolebljivoj želji da podržimo u svome sagovorniku (ono) najljepše, mogu graditi čvrste i nepokolebljive projekte, odnose i zdanja.

Želimo li da nam ljudi dolaze po podršku, ne smije nam biti cilj opravdati svaki njihov postupak i dobiti od njih neku pohvalu. Naš cilj, isključivo treba biti otkrivanje resursa, sposobnosti, snage i lijepih osobina, koje ta osoba ima i koje može razviti, ukoliko želi. Na taj način će naša podrška biti iskrena i nesebična. Naš jedini interes je dobročinstvo koje želimo što više činiti i na isto podstaknuti druge. Usljed svojih snažnih pretpostavki da su nasuprot nas samo ljudi koji traže ljubav, mir i radost mi zauzimamo stav, držanje tijela, facijalnu ekspresiju, intonaciju te riječi kojima iz njih možemo izvući samo najljepše.

Sve dok smo mi usmjereni svom svojom pažnjom na najljepše u ljudima, nasuprot nas, oni bi mogli biti postiđeni prema nama pokazavši najlošiju varijantu svojih stanja, čak i ako bi ih osjećali. U suštini, mi nismo odgovorni kako će se osjećati drugi, ukoliko se mi dobro osjećamo sa svojim najljepšim pretpostavkama o njima.

Upravljajući pretpostavkama, mi upravljamo vlastitim stanjem, raspoloženjem i fizičkim zdravljem, koje je povezano s odlukama i postupcima. S obzirom na učinkovitost pretpostavki, naš zadatak je da gradimo samo podržavajuće pretpostavke i na taj način uvijek i u svemu očekujemo najljepši ishod kreirajući potencijalni put do njega. Uvijek smo usmjereni na hajr (opće dobro) i na rješenje.

Kako bismo proveli u praksu podržavajuće pretpostavljanje možemo koristiti tri vrste pitanja, kojima ćemo uvijek moći otkloniti ograničavajuću ili razarajuću pretpostavku te kreirati željenu i podržavajuću.

Prva vrsta su specifična pitanja. Specifična pitanja postavljamo da budemo sigurni da smo dobro razumjeli i kako bismo mogli izvući najljepšu namjeru iz nečijih izjava, riječi ili ponašanja. Naprimjer, kada vam neko kaže da je jedna osoba napravila problem u porodici, grupi ili zajednici, vi ćete osobu za koju se tvrdi da je napravila problem prvo upitati: “Šta je tačno rekla ili uradila?” “Šta je tačno mislila kada je to rekla / uradila?” “Šta tačno znači bilo koja riječ ili bilo koji pojedinačni postupak te osobe?”

Ova vrsta pitanja pomaže da proširimo sposobnost percepcije, sposobnost razumijevanja i sposobnost vlastite pronicljivosti. Alija, r.a., prenosi nam predaju Poslanika, s.a.v.s., gdje kaže: “Ko bude tražio opravdanje za postupke drugih ljudi, poboljšat će mu se sposobnost razumijevanja.” Upravo, kroz specifična pitanja omogućavamo pronalazak što više opravdanja za ponašanje naše braće i sestara, te dobijamo sposobnost da im pomognemo da prevaziđu i ono neprihvatljivo ponašanje koje imaju. Pretpostavka je prvenstveno usmjerena na ličnost i njenu namjeru, zatim na ponašanje.

Druga vrsta su pitanja koja proširuju značenja i usmjerena su na razotkrivanje i drugih namjera koje se mogu skrivati u okolnostima o kojima kreiramo pretpostavku. Ovu vrstu pitanja koristimo kada imamo izazov s ličnom percepcijom nečijeg ponašanja ili određenih okolnosti. Naprimjer, kada čujemo ili vidimo nešto što nam uzrokuje neugodu potrebno je postaviti pitanje: “Šta ja trenutno pretpostavljam, pa me ovako boli? I šta sve još mogu ovdje pretpostaviti?” Ili, naprimjer, kada žena kaže: “Moj muž mi ne poklanja dovoljno pažnje.” Mi joj ovom vrstom pitanja možemo pomoći u kreiranju podržavajućih pretpostavki, tako što ćemo upitati: “Na koji način ti on sve poklanja pažnju? A na koji način bi ti voljela da ti više pažnje poklanja?”

Treća vrsta su jednostavna pitanja: “Šta sve još iz ove situacije ili izjave mogu pretpostaviti?“Naprimjer, kada nam osoba kaže da joj je postalo teško da živi s nama mi možemo pretpostaviti da nam ona želi reći da smo nepodnošljivi, ali i da nam želi reći kako bismo trebali ili mogli nešto u našem odnosu mijenjati. Zastanite na trenutak i povežite se s ovim iskustvom, te primijetite kako se osjećate kada imate prvu, a kako kada imate drugu pretpostavku. Prva pretpostavka vas, vrlo vjerovatno podstiče da krenete u napad, ili u najmanju ruku u samoodbranu, dok vas druga pretpostavka podstiče na razgovor da tražite objašnjenje i prijedloge kakvim promjenama da poboljšate vaš odnos.

Podržavajuće pretpostavke će nam donijeti izuzetne rezultate ako ih koristimo u sljedećim situacijama:

• Kada želimo imati čiste odnose s ljudima, bez utjecaja vesvesa;

• Prilikom pomoći drugima da vide svoju stvarnost ili određenu situaciju ljepšom;

• Pri izgradnji ljepše slike o sebi;

• Kada hoćemo da usmjerimo sebe ili druge na rješenje, a ne na problem;

• Dok gradimo stav uspješnog i pobjednika;

• Kada hoćemo da zaživimo još jednu praksu poslanika Muhammeda: pozitivan stav i optimizam.

Priče iz njegovog života su poučne, inspirativne i ujedno dokaz o čvrstini imana jednog „običnog“čovjeka - Krajišnika. On, i drugi poput njega, bdio je nad islamom i kakvog ga je upoznao prenio ga je na svoje nasljednike

Hamid Veladžić iz Baga kod Bužima (1912-1981) pripadao je generaciji muslimana bužimskog kraja koji, kao većina ostalih njemu sličnih, nije mnogo znao o islamu. Ono malo što je naučio o Allahu, dž.š., poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., temeljnim istinama vjere, islamskim dužnostima, ahlaku… istinski je poštovao i bespogovorno praktikovao. Dakle, ponašao se u skladu s vjerskim odrednicama i svemu vjerskom davao prioritet po cijenu da ga to skupo košta. Časno je živio, Stvoritelju robovao i s mišlju na Boga preselio s ovoga svijeta. Na putu kojim hode predani Allahovi štićenici ostavio je trag dobra po kojem se pamti i spominje. Među prethodnicima na prostorima što pripadaju današnjoj općini Bužim bilo je istinskih muslimana i muslimanki. Živjeli su vjeru islam riječima i to potvrđivali djelima, živjeli u okvirima granica halala i čuvali se harama. Bez dvojbe takvima je pripadao i rahmetli Hamid. Slijedom toga nedavno sam se sreo s hadži Muhamedom, sinom Hamidovim, koji mi je ispričao nekoliko upečatljivih crtica iz života svoga oca. One su poučne, inspirativne i ujedno dokaz o čvrstini imana jednog „običnog“čovjeka - Krajišnika. On, i drugi poput njega, bdio je nad islamom i kakvog ga je upoznao prenio ga je na svoje nasljednike.

Crtica prva

Jednog petka poslije džuma-namaza, kako su to komunisti počesto činili, bio je organiziran skup građana pred džamijom na Starom Gradu kod Bužima. Htjeli su da pokažu kako je „lijepo“ne ići u džamiju, kako ljude „osvješćivati od opijuma“i udaljavati od vjere. Na skupu se jedan od govornika s najvećom građanskom funkcijom osvrnuo i na vjerovanje u Boga, ističući da je to prevaziđeno, da se, neuzubillahi, može živjeti bez Boga itd. Na kraju kada je završio pitao je, ima li ko šta da kaže? Javio se Hamid i rekao mu da sve laže, naglašavajući da je Allah svemoćan, da je stvorio nebesa bez stubova, daje kišu pomoću koje rastu razni plodovi za ishranu itd. Hamidu je kasnije zbog „neposluha i drskosti“bilo suđeno i kaznu je „odležao“u zatvoru.

Crtica druga

Kada je jedna Hamidova kćerkica pohađala osnovnu školu uvijek je nosila hidžab. Učitelju to nikako nije bilo drago i često ju je opominjao i nagovarao da skine maramu s glave. Kada nije uspio u tome počeo je prijetiti djevojčici govoreći joj kako će joj on skinuti maramu. Kada je to čuo, Hamid je otišao učitelju i zaprijetio da će mu skinuti glavu ako on njegovoj kćerkici skine maramu s glave. Poslije se sve smirilo, učitelju više nije smetala marama i nikad više svojoj učenici nije ukazao na to.

Crtica treća

Uoči Bajrama dogovorio se Hamid sa sinom Muhamedom kada će krenuti u džamiju da na vrijeme stignu na sabah, jer su bili podalje od džamije, a noć je i put je slab. Ujutro rano, kako su dogovorili, Muhamed je jakim motociklom, koji je u to doba bio prva klasa, nabrzinu prevezao svoga babu u džamiju. Završavajući bajramsko obraćanje prije klanjanja bajram-namaza, po krajiškom adetu, imam džemata je obavijestio prisutne da će zajednički proučiti dovu na bradu Hamidu Veladžiću. Muhamed se iznenadio kako mu babo pušta bradu na koju će se proučiti dova, a da on o tome ništa ne zna. Kada su krenuli kući na sinovljevo pitanje zašto mu nije ništa spominjao za bradu Hamid je rekao kako nije imao vremena da ga o tome upozna jer je prije ustajanja tog jutra usnio da je umro i da su ga meleci u kaburu mnogo vremena ispitivali zašto nije u skladu s Pejgamberovim sunnetom pustio bradu. To mu je bio jasan išaret da s puštanjem brade ne smije čekati ni trena.

Crtica četvrta

U vrijeme dok je Muhamed bio na odsluženju vojnog roka u bivšoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji više puta su ga, kao dobrog i uzoritog vojnika, pretpostavljene starješine direktno ili indirektno podsticale da se učlani u Savez komunista Jugoslavije. Obrazlagali su to i uveličali da bi sa članstvom mogao napredovati u životu. Iako po tom pitanju nije bio u dilemi babo ga je ipak upozorio da bi ga se javno odrekao ukoliko bi postao član Savez komunista.

Crtica peta

Tokom svoga dunjalučkog života Hamid nije stekao dunjalučko bogatstvo. Živeći i ponašajući se vjernički zaradio je privilegiju s kojom mnogi umniji, veći, poznatiji, bogatiji i priznatiji neće biti počašćeni. Naime, pred sami rastanak duše s dunjalukom sasvim je svjesno i pribrano učio ajetu-l-kursijju. S riječima najveličanstvenijeg ajeta iz časnog Kur'ana Hamid je otišao u vječnost i vratio se u okrilje milosti svoga Gospodara. Iskreno mu je robovao i svim se bićem trudio da bi džennet zaradio.

Iza sebe hadži Hamid je ostavio sedmero čestite djece (dva sina i pet kćeri), korisne članove društvene i Islamske zajednice. Oni se i danas s brojnim unucima i praunucima sjećaju svoga oca, djeda i pradjeda, čine za njega hajrate i Svemilosnog Gospodara mole da ga s njegovom hadži hanumom obraduje džennet-i firdevsom.