Znali smo dženaze obavljati i noću u 22 sata
Muharem-efendija, kad napraviš retrospektivu četrdesetogodišnje misije u džematu Hrasno čega se ponajprije sjetiš?
Teško je izabrati ono najvažnije. U džemat sam stigao 15. marta 1980. godine. Uvijek mi je bila želja da budem imam. Po završetku medrese i fakulteta, te odsluženju vojnog roka prijavio sam se u tadašnji Odbor Islamske zajednice, danas Medžlis, i oni su me privremeno postavili za imama u ovaj džemat. Potom su raspisali konkurs za prijem imama u džemat i, budući da se niko nije javio, ostavili su me da nastavim raditi. Uslovi rada bili su veoma teški. Nije bilo grijanja u džamiji, mekteb nije bio dovolno utopljen, ložio se ugalj, pušilo se, ulazilo se kroz munaru. Međutim, mi smo to popravljali, uređivali i koliko se moglo dovodili u red i prilagođavali potrebama mekteba. Išao sam i na Aneks. Tu sam imao punkt na kojem sam radio od 1980. do 1984. godine. I tu sam imao mnogo djece. Tih godina imao sam preko 300 djece u mektebima. Ova džamija je na lijevoj obali Miljacke bila jedina od Čobanije do butmirske džamije, a na desnoj obali od Magribije do džamije u Boljakovom Potoku. U mekteb su dolazila djeca sa Čengić Vile, iz Buća Potoka, sa Grbavice, Alipašina Polja. U vakufskom objektu do džamije, koji je bio nacionaliziran, bio je MUP. Oni su ulazili na jedna, a mi na druga vrata. Bio je to psihološki pritisak.
Tražili su od mene da im kažem ko dolazi u džamiju
Jesi li imao poziva na informativne razgovore od strane svojih komšija, isljednika MUP-a?
Bio sam pozivan u republički MUP kod Narodne banke. Nekoliko puta sam saslušavan. Tražili su od mene da im kažem ko dolazi u džamiju, šta se priča u džamiji. Allah mi je dao snage da sam se izvukao iz tih sistuacija. Kad su me pitali ko ti dolazi u džamiju, rekao sam im da dolaze stare osobe koje ne vide, koje ne čuju, te da sam mojim džematlijama govorio da se u džamiji ne smije govoriti. Uslijedilo je pitanje šta pričaju kad izađu napolje. Odgovorio sam im da je nekulturno slušati šta ko priča, na kraju šta me briga šta ko priča. U MUP-u su me držali i ispitivali i po šest sati. Iskoristio bih trenutak njihove odsutnosti i ikindiju klanjao sjedeći na stolici. Jednom prilikom su me pustili pred akšam da klanjam akšam u džamiji. Kad sam došao pred džamiju vidio sam Branka i Gorana, dvojicu inspektora koji su me maločas ispitivali. Ja sam došao tramvajem, a oni su došli kolima, prije mene. Stajali su ispod strehe džamije. Od straha sam se pomeo na drugom rekatu kod učenja jedne kratke sure. Znalo se desiti da po svunoć ne mogu zaspati. Nisam smio nikom da kaže za ta privođenja. Nisam se mogao opustiti. No, nije bilo odustajanja. U ramazanu, te godine, ja sam se smirio i oslobodio. Više me nisu pozivali. Međutim, bilo je praćenja od strane osoba zaduženih za to.
Bio na meti četničkih snajpera
Kako je bilo u vrijeme agresije na BiH?
Bilo je teško prilaziti džamiji. Četnici su pucali iz snajpera, granata. Jednom prilikom kad sam sa mujezinom Salkom Bilalom prelazio ulicu njega je snajper pogodio u vilicu. Ja sam prošao nepovrijeđen. Salko je preživio, ali je morao vilicu operisati. Drugi put kad sam pošao na ikindiju morao sam u Medžlis po blokove za vitre i kad sam prelazio preko Malte sa Žutog nebodera tukao je snajper tako da je bilo gotovo nemoguće preći. Ja sam džematliji hadži Omeru Hamziću govorio da idemo okolo. On nije htio. Rekao mi je da on neće obilaziti, a ako je mene strah mogu to uraditi. Ostao sam s njim pa šta bude. Ja sam brzo pretrčao, a njega je snajper pogodio u potkoljenicu. Morao je u bolnicu. Bilo je granatiranja na dženazama na Lavu, Stadionu i na drugim mjestima. Nekad smo morali skakati u mezare da bismo se spasili. Znao je tenk tući po Ciglanam,a a geleri kao šaka letjeli su po Lavu. Znali su lomiti i grane kestenova koje su padale po nama. Tada nije bilo poginulih. I na ostalim mezaristanima su granatirali i ubijali ljude koji su dolazili na dženaze.
Koja ti se ratna dženaza posebno urezala u pamćenje?
Jedne subote bio sam na ispomoći u Medžlisu i trebao sam ići na dženazu na Budakoviće. Međutim, hadžija Alija me je nazvao i rekao da je kod Himze Hrome umrla žena te da dođem na dženazu u Buća Potok, kod škole. Na Budakoviće sam poslao Ibrahim-ef. Husića. Međutim, kad sam se vraćao s te dženaze bilo je jako granatiranje. Kad sam došao kući saznao sam da su četnici granatirali ljude na dženazi na Budakovićima i da je poginulo sedam džematlija. Ibrahim-ef. Husić se spasio, jer je zakasnio na dženazu. Znali smo dženaze obavljati i noću u 22 sata. Ne vidiš ništa. Mrak. Bilo je teško.
Ostao željan rodne Krajine
Je li bilo pogibija tvojih učenika?
Bilo je i nekadašnjih mojih učenika koji su poginuli. Jedan Daut je molotovljevim koktelom uništio tenk na Mojmilo Brdu i tada je poginuo. Bio je i Muhamed Kapidžija iz Miliklandske, pa Avdo Ćomor, pa Nedžad Harbaš. Oni su svoje živote dali za omovinu Bosnu i Hercegovinu, za vjeru.
Možeš li nam iznijeti neka sjećanja na polaznike mektebske nastave.
Ponosan sam što sam bio imam, hatib i muallim u jednom od najvećih džemata u Sarajevu. Bilo je slučajeva da su moji nekadašnji učenici dovodili svoju djecu u mekteb. Bila mi je velika čast da su to činili. U ovoj zgradi prekoputa nas živjela je porodica Bektašević. Sada je ta porodica u Švedskoj. U njoj je bila moja učenica Senada. Redovno je dolazila u mekteb. Međutim, jedno vrijeme se nije pojavljivala. Pitao sam joj brata gdje je Senada. On mi je rekao da je redovno šalju. Razlog njenog nedolaska bilo je u tome što su je djeca iz razreda zbog njenog pohađanja mektebske nastave pred učiteljicom šikanirala. Oni će potom dovesti meni Senadu, mi ćemo je ohrabriti i ona će ponovo redovno dolaziti. Bila je najbolja učenica. Lijepo je učila Kur'an. I ona je danas u Švedsoj. Udala se. Pod hidžabom je. Kad su u njenom džematu u Švedskoj organizirali kurs Kur'ana iznenadili su se kako dobro uči i pitali je gdje je učila. Rado i danas navrati u naš džemat.
Jesi li ostao željan rodnog zavičaja?
I umrijet ću, a ostat ću je željan. Sudbina je bila da živim izvan nje. Mnogo našeg naroda iz Krajine otišlo je vani.
Kratka poruka mladim imamima?
Imam mora biti glavni, stalno prisutan džematu i držati stvari pod kontrolom. Treba izabrati džematski odbor koji neće praviti probleme. Imamski posao je misija. Profesori medresa i islamskih fakulteta treba da usmjeravaju djecu, odnosno studente u pravcu da budu imami i misionari.
Muharemef. Veladžić je završio Gazi Husrevbegovu medresu i diplomirao sociologiju na Fakultetu političkih nauka, a četrdeset godina, zapravo čitav svoj radni vijek, obavljao je imamsku, hatibsku i muallimsku misiju u sarajevskom džematu Hrasno. Ove činjenice bile su dobar povod za razgovor sa ovim čestitim poslenikom, a sada penzionerom Islamske zajednice.