Odlazak iskrenih džematlija
Nakon prvog sabah-namaza u džamiji pružio mi je dobrodošlicu uz upečatljiv vaz, i savjet o istrajnosti na pravom putu, pa makar ostao i sam, navodeći primjere iz svog životnog iskustva
Kada bi neko nas muslimane u Bosni upitao šta znači biti pravi istinski musliman ili kako bi trebao izgledati, mnogima bi zasigurno prvo naumpali naši stari dobri djedovi, sijedih brada i nurli lica, toliko privrženih džamiji da se nerijetko zna i mjesto na kojem oni klanjaju. To su oni koji mnogo ne govore jezicima, ali djelima svojim govore kakav treba biti, dajući primjer i nama svojim potomcima, sporovodeći u praksi Kur'an i sunnet. Takav je upravo bio i rahmetli hadži Rasim Grbo, vjerni džematlija džemata „Faletići“, odnosno Hladivode, pa ovom prilikom pišem iz perspektive njegovog imama i prvog komšije.
Nije znao za riječi tuge, pesimizma, očaja i srdžbe
Kada sam prije dvije godine došao u džemat, prvi koga sam upamtio bio je upravo hadži Rasim, zvani Hamo, kojeg su tako odmila zvali. Nakon prvog sabah-namaza u džamiji pružio mi je dobrodošlicu uz upečatljiv vaz, i savjet o istrajnosti na pravom putu, pa makar ostao i sam, navodeći primjere iz svog životnog iskustva. Općepoznato je da vrijeme komunizma predstavlja možda najteži period za naš narod, domovinu i dini-islam, a da su rijetki i hrabri bili oni koji su javno praktikovali vjeru, a još rjeđi oni koji su to javno isticali i dičili se time. Rahmetli Rasim se u brojnim situacijma prisjećao kako se još ranih sedamdesetih kao uposlenik Energoinvesta, ponosio time što je musliman, što obavlja namaz i što nosi muslimansko ime, ne želeći da bude član partije kako bi bio unaprijeđen. Uprkos tome, Rasim je bio poslovođa i uživao veliko poštovanje i povjerenje, zbog svoje hrabrosti i čvrste vjere u uzvišenog Boga, ne obazirući se na posljedice. Inače onoga ko u životu stavi Božiji hator ispred hatora čovjeka, Allah će uzdići uprkos svim nastojanjima ljudi da to spriječe. Ono po čemu ću ga sigurno pamtiti je izgovaranje „elhamdulillah“, u svim prilikama i situacijama, svaki upit o zdravlju i svaki kraj razgovora obilježen je riječima „elhamdulillah“, pa čak i u posljednjim danima svog života, kada mu se zdravlje znatno pogoršalo. Nije znao za riječi tuge, pesimizma, očaja i srdžbe. Davao je tako prosto lekciju o zahvalnosti uzvišenom Bogu u svim situacijama i okolnostima, pa i onda kada je najteže, znajući da se iza toga krije veliki hajr, a to uistinu mogu samo veliki.
Rahmetli hadži Rasim Hamo, kada bi bio upitan našto je najponosniji u toku svog plodonosnog života, velike poslovne karijere, odlaska na hadž, namaza u džematu i hizmeta vjeri i zajednici, isticao bi da su to njegova djeca, odgojena u islamu a posebno unučad koji su na pravom putu i koji Allahu na sedždu padaju. Tome svjedoči i dženaza koju je predvodio njegov unuk Muhamed, učenik drugog razreda Gazi Husrev-begove medrese.
Iskreni prijatelj
Ono zbog čega je između ostalog bitno da se spomene ime rahmetli Rasima Grbe ovim povodom, jeste činjenica da je bio pretplatnik Preporoda od samog njegovog izlaska i vlasnik od prvog do posljednjeg broja, a svojim omiljenim novinama je ostao vjeran sve do smrti. Posebno se ponosio i pokazivao štampana izdanja iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, sačuvana u njegovoj kolekciji. Jak utisak na mene ostavio je razgovor s njegovom suprugom, neposredno poslije njegove smrti, u kojem mi prenese da ga je mahsuz iz Tešnja došao posjetiti radni kolega, nakon što se nisu vidjeli više od trideset godina. Naime, nakon što je u jednom broju Preporoda čitao o rahmetli Rasimu, to je bio povod za njegov zijaret starom prijatelju. Došao je u petak na džumu u džemat „Faletiće“, kako bi nakon namaza popio kahvu s Rasimom, da bi poslije džume saznao da se plemenita duša Rasima Grbe vratila svome Gospodaru u četvrtak navečer, uoči džume, dan prije njegovog dolaska.
U islamu posebna važnost i pažnja pridaje se najranjivijoj kategoriji ljudi, a to su naši stari. Poznata je izreka u našem narodu da kod njih možemo lahko zgriješiti a ujedno i lahko se osevapiti, jer su osjetljivi poput djece. Poslanik, s.a.v.s. jedne prilike je rekao: „Ako mladić poštuje starije zbog njegovih godina, Allah će poslati nekoga da poštuje njega kada dođe u stare dane.“Također dovoljne su riječi Muhameda, s.a.v.s.: „Poštovanje onoga ko je osijedio u islamu, je poštovanje prema Allahu, dž.š., ili: „Nije od nas ko ne poštuje naše starije i ko nije milostiv našim mladim.“Sve su ovo nezaobilazni sunneti Allahovog Poslanika, stoga volimo, poštujmo i pomažimo naše stare, posebno one koji su nam u srodstvu, ali i naše komšije i džematlije, jer svi pripadamo jedni drugima, želeći da i nas poštuju u poznim godinama. Odlaskom pod zemlju naših dobrih starih očeva i majki, djedova i nana odlazi zasigurno i veliko dobro koje nam je dato. Neka se Uzvišeni smiluje plemenitoj duši rahmetli hadžije Rasima Grbe.