Muftija Sulejman Šekib-efendija Kadić
Prošle godine se navršilo 230 godina od preseljenja na ahiret fočanskog muftije Sulejmana Šekib-efendije Kadića. Njegova biografija ne postoji (osim kraća natuknica u Leksikonu bošnjačke uleme), spomenut je, usputno, samo nekoliko puta. Red je da saznamo nešto više o ovom učenom, skromnom i pobožnom čovjeku i da mu, pred dušu, proučimo Fatihu. Podatke o njemu crpili smo, ponajprije, iz primarnih izvora.
Sulejman Šekib-efendija Kadić, sin Abdullahov, fočanski muftija, rođen je oko 1730. godine. Potječe iz ulemanske porodice u kojoj je bilo i kadija što se može zaključiti iz njegovog prezimena. Nedostaju podaci o njegovom školovanju, ali je izvjesno da je bio temeljito obrazovan s obzirom da je zauzimao najviši položaj u islamskoj hijerarhiji. Ne zna se tačno kada je bio na položaju fočanskog muftije, ali je to svakako bilo u drugoj polovini 18. stoljeća, najvjerovatnije do oko 1770. godine, jer je najkasnije od 1780. godine na tom položaju već bio drugi muftija, Ibrahim-efendija, sin Muhamedov. Negdje u to doba Šekib Sulejman-efendija je preselio u Sarajevo i tu ostao do kraja života. Stanovao je u mahali Dudi-bula na Mejtašu.
Nije poznato čime se tačno bavio u Sarajevu. Od izdavanja fetvi nije mogao izdržavati brojnu porodicu pa je vjerovatno bio muderris u nekoj sarajevskoj medresi ili je bio ders-i ‚amm (predavač) u nekoj od sarajevskih džamija.
Sačuvan je veliki broj njegovih fetvi
U svojstvu fočanskog muftije, a i kasnije u Sarajevu, izdao je veliki broj fetvi od kojih je dosta njih i sačuvano. U Medžmu‘i šejha Muhammeda Mejlije koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci zapisano je više fetvi Šekiba Sulejman-efendije koje su, kako se čini, pisane rukom samog muftije, jer se Mejlijin rukopis jasno razlikovao od rukopisa zapisivača fetvi (R-2012, fol. 129b-130a). Ispod svake fetve nalazi se potpis: Katabahu al-faqir Sulejman Šekib al-mufti bi-Foča – Napisao je (fetvu) Sulejman Šekib-efendija, muftija Foče. Po ustaljenom običaju, ispod teksta fetvi navodio je naslove pravnih djela kojima se služio.
Fetve Šekiba Sulejman-efendije zapisivane su na marginama više domaćih rukopisa, pa tako i u Zborniku fetvi (Fatawa madžmu‘asi) blagajskog muftije Mustafa-efendije Ćišića (GHB, R-4036, fol. 9b). Na 135 listu zbornika GHB, R-2151 zapisana je jedna fetva ispod koje je potpisan Kadi-zade, muftija Foče. Četiri njegove fetve zabilježene su u rukopisu Gazi Husrev-begove biblioteke, R-5664, a kao izvor Sulejman-efendija navodi mostarskog muftiju Mustafa-efendiju Ejubovića
(Šejha Juju). Jedna njegova fetva se nalazi u rukopisu R 86 Narodne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu.
U Provincijalatu hercegovačkih franjevaca u Mostaru čuva se zbornik fetvi (R-59) sakupljača Muhammeda ibn Abdullaha ibn Ahmeda pod nazivom Fatawa. Na prvom listu stoji bilješka vlasnika: Došlo u posjed Šekiba Sulejmana, fočanskog muftije. Ispod bilješke je otisak njegovog ličnog pečata u kojem je upisan sljedeći tekst: Wa ma tawfiqi illa billah, ‚abduhu Sulejman – Nema uspjeha osim kod Allaha, Njegov rob Sulejman. Na trećem listu je bilješka: Kadi-zade, muftija Foče. Na kraju rukopisa zapisane su dvije njegove fetve. U rukopisu R-45 iste zbirke zapisano je više od dvadeset njegovih fetvi. Fetve su obično bile kratke, koncizne i nedvosmislene, ali je bilo i fetvi koje podsjećaju na traktate kao što je fetva mostarskog muftije Mustafe Ejubovića (Šejha Juje) o duhanu i fetva sarajevskog muftije šejha Ibrahima Bistrigije o kugi. Najkraće dvije fetve na koje smo naišli u domaćim rukopisima i od domaćih muftija jesu baš dvije fetve fočanskog muftije Sulejmana Šekiba. Na pitanje Koja je najvažnija obaveza (muslimana), odgovor je: Ma‘rifetullah – spoznaja Allaha, ispod toga su riječi Fa‘lem ennehu la ilahe illallah (Znaj da nema drugoga boga osim Allaha). Druga fetva je još kraća. Pitanje: Šta je ključ dženneta, odgovor: Kelime-i tewhid – (izgovaranje) riječi o Božijoj jednoći. Obje su potpisane na isti način: Ketebehu al-faqir Sulejman Šekib, al-mufti bi-Foča, ‚ufije ‚anhu – Napisao je (fetvu) siromašni Sulejman Šekib, muftija Foče, bilo mu oprošteno. (GHB, R-1186, prvi zaštitni list).
Živio je skromno i imao brojnu porodicu
Na ahiret je preselio nešto prije 27. maja 1790. godine. Njegova ostavinska rasprava upisana je spomenutog dana u Sidžil sarajevskog kadije (br. 31, str. 174). Poslije njegove smrti ostala je brojna porodica, i to tri žene: Amina - kći Osmanova, Arifa - kći Alijina i Ummihana - kći Abdullahova, sinovi Nazif Ismail, Rešid i Sabit, te kći Arifa. Jedna mu je žena bila trudna iz čega se može izvući zaključak da nije doživio duboku starost. Skromna imovina mu je procijenjena na 23.142 akče. Imao je zbirku rukopisa od 33 kodeksa s četrdesetak djela, od kojih šest zbirki fetvi, nekoliko djela iz nasljednog prava i nekoliko medžmu‘a. Zbirka rukopisa je procijenjena na 5.400 akči. Među predmetima od vrijednosti navode se po dva kauka i dva saruka (ahmedije) u vrijednosti od 906 akči. Nakon podmirenja dugova ostao je iznos od 9.974 akče. Suprugama je pripalo po 415, kćerki 969, a sinovima i nerođenom djetetu po 1.939 akči. Bio je to veoma skroman imetak.
Ukopan je u mezarju Alifakovac gdje su mu se donedavno nalazili kameni nišani s čatal-turbanom i kraćim tarihom na turskom jeziku: Merhum mufti Sulejman-efendi ruhanehu al-Fatiha – Umrli muftija Sulejman-efendija, za njegovu dušu (prouči) Fatihu. Ispod tariha bila je upisana hidžretska 1204. godina (1790.) koju je Mujezinović, zbog izlizanih znakova, pročitao kao 1214. godinu. Tačna godina i datum ostavine, kao što smo naveli, zapisana je u spomenutom Sidžilu sarajevskog kadije.
I znameniti sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija zabilježio je njegovu smrt među umrlima 1204/1790. godine i o njemu zapisao ovo: Fočanski muftija. Došao je u Sarajevo i tu se oženio, a i u Foči je imao jednu ženu. Ne bijaše lijepe vanjštine, ne bi pazio na svoju odjeću, imao je kratke rukave i bio „trt-mrt“. Sličio je na kakvog deliju, ali pobožan i dobar čovjek. Prema svakome je bio osmjehnut. Siromašan. Imao je brojnu porodicu; zatim mu je naš muftija iz počasti dozvolio da i ovaj izdaje fetve, pa bi mu se izvjesni ljudi i obraćali. U izdavanju fetvi bio je sposoban.
„Naš muftija“kojeg spominje Bašeskija bio je hadži Muhammed-efendija Čajničanin, koji je bio sarajevski muftija do smrti 1791. godine. Osim s muftijom Čajničaninom, Šekib Sulejman-efendija se družio i sa šejhom Hadži Sinanove tekije Muhammed-efendijom Mejlijom Guranijom, pjesnikom, kaligrafom i majstorom tariha. To njihovo druženje bilo je prije 1780. godine jer je te godine šejh Muhammed Mejlija umro.
Sulejman Šekib-efendija Kadić nije bio bogat čovjek u pogledu ovodunjalučkih dobara, njegov imetak se sastojao od nauke, skromnosti, srdačnosti u ophođenju s ljudima i pobožnosti.
Rahmet mu plemenitoj duši! Izvori i literatura: GHB, R-2012, fol. 127b-128a, 129b-130b; Sidžil sarajevskog
kadije, 31, str. 174, 200; Hasandedić, Katalog PHF, Mostar, 1961., str. 13, 18 (rukopis); Mujezinović, Epigrafika I, Sarajevo, 1974., str. 102; Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1987., str. 288; Mr. Lejla Gazić-Salih Trako, »Medžmua sarajevskog pjesnika Mehmeda Mejlije Guranije«, Anali GHB,
Sarajevo, 1990., knj. XV-XVI, str. 129; Zejnil Fajić, Katalog GHB, Sarajevo, 1991., sv. 3, str. 223; Ismet Bušatlić, »Blagajski muftija Mustafa Ćišić i njegov kodeks Fatawa Magmu‘asi«, Anali GHB, Sarajevo, 2005., knj. XXIII-XXIV, str. 99; Osman Lavić, Katalog NUBBiH, London-Sarajevo, 2011., str. 420; Ahmed Mehmedović,
Leksikon bošnjačke uleme, str. 492.