Sa imamom Fahrudinom Mujanovićem u Odžaku
Sjećam se da sam bio peti razred Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu kad je Fahrudin Mujanović upisao prvi razred Medrese, pamtim ga kao jednoga od najljepših, najurednijih i najodgojenijih dječaka u medresanskim hodnicima...
Odžak je jedan od onih bosanskih gradova u koji se dolazi uglavnom mahsuz, s kakvom jasnom i važnom namjerom, bilo da se u ovo mjesto stiže određenim poslom, bilo radi posjete prijateljima, rodbini, saradnicima u nekim zajedničkim poslovima, nije to, dakle, grad kroz koji se samo prođe na putu prema već zacrtanoj odredišnoj tačci u Posavini, ili gdje dalje... Prvi put sam u ovome gradu bio negdje 1991. godine, dolazak se ticao obnoviteljskih aktivnosti Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, sa mnom su u društvu bili moj fakultetski profesor Muhsin Rizvić, te Enes Pelidija i Šaćir Filandra. Nakon formiranja Općinskog društva “Preporod” u Modriči, noćili smo u odžačkom hotelu “Euro”. Jutarnju kahvu pili smo s grupom Odžačana, a među njima je bio i mladi i naočiti imam Fahrudin ef. Mujanović (1961.-2020.), koji je već šestu ili sedmu godinu obavljao imamsku dužnost u Odžaku... Sjećam se da sam bio peti razred Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu kad je Fahrudin Mujanović upisao prvi razred Medrese; pamtim ga kao jednoga od najljepših, najurednijih, najodgojenijih dječaka u medresanskim hodnicima.
Taj svoj prvi dolazak u Odžak 1991. godine, rodno mjesto pjesnika Muse Ćazima Ćatića i interpretatora bosanske sevdalinke Mehe Puzića, spomenuo sam Fahrudin-efendiji negdje u jesen 2019. godine, gotovo tri decenije kasnije, kad sam u Odžaku imao obavezu da, u prostorijama Islamske zajednice, održim za bošnjačke srednoškolce prigodno predavanje o bosanskom jeziku i bosanskom jezičkom naslijeđu. Fahrudin se sjetio te jutarnje kahve iz devedeset prve godine. Prisjetili smo se i mnogih dolazaka u Odžak nakon agresorskog rata i Dejtonskog sporazuma, kao što smo se prisjetili i mnogih dragih ljudi i zajedničkih prijatelja kojih više nema na Ovome svijetu. Fahrudin je svojim imamskim poslom i prijegornošću u svim izaratnim džematskim i općim društvenim akcijama čvrsto bio vezan za Odžak. I tad je istaknuo kako bi volio da se u Odžaku organizira primjerenije sjećanje na pjesnika Musu Ćazima Ćatića, rođenog u Odžaku 1878. godine, da se upriliči neka književna manifestacija i književna nagrada s pjesnikovim imenom, da se, zapravo, unormali ukupni bošnjački odnos i prema Ćatiću i mnogim drugim značajnim književnim imenima Bosne; ja sam i tada osjećao, kao što i sad osjećam, da je sav ovaj nesretni bošnjački odnos prema pjesniku Ćatiću i prema svim važnijim imenima iz neke naše nacionalne književnosti, umjetnosti, baštine, tradicije, ukupne povijesti uglavnom na razini haotična i licemjerna odnosa prema istraumiranoj bosanskoj siročadi, koju valja “udomiti” u skladu s bolećivim politikantskim humanitarnonacionalnim formatiranostima i “nahraniti” tu domaću, tu našu siročad prigodničarskim nacionalnoideološkim floskulama... Tako se radi svih ovih godina i decenija, najčešće na amaterski i redukcionistički način... Ipak, dogovorili smo se da “nešto valja preduzeti”, na nečija vrata valja više puta pokucati, jalova je svaka priča bez konkretne akcije... U svim tim našim razgovorima, kad bi se Fahrudin-efendija dotaknuo i oporijih tema vezanih za aktualno stanje Bosne i našega života u naciokratiziranoj Bosni, nije mogao sa svoga lica skloniti pitomu vedrinu, ni svoj karakteristični osmijeh, optimizam, nadu da će, ako Bog da, jednom biti bolje... Nisam mogao ni slutiti da će to biti moj posljednji ovozemaljski susret s dobrim i plemenitim Fahrudin-efendijom; na Onaj svijet preselio je nepunu godinu kasnije, 24. septembra 2020. godine.
Nisam nažalost bio u prilici doći na Fahrudinovu dženazu, koja je obavljena u petak 25. septembra 2020. godine. Na Ahiret je, kako sam čuo, preselio pored džamije na Kušlatu kod Zvornika. Tog dana je održan sastanak glavnih imama s područja Tuzlanskog muftijstva. Nakon obavljena sastanka, podne-namaza i ručka, kad je trebalo da se krene svojim kućama, Fahrudin-efendija je, voljom Božijom, otišao s Ovoga svijeta. Dženazu mu je predvodio reisu-l-ulema Husen ef. Kavazović. Ukopan je na Šehidskom mezarju u Odžaku.
Nekoliko sati prije preseljenja na Ahiret, Fahrudin-efendija je na svome Facebooku-profilu, zapisao sljedeće: “Svi nosimo neki teret. Ali to ne znači da se ne možemo i ne moramo smiješiti. Pokrenimo se i pogledajmo! U Božijoj bašči ima mnogo lijepoga, a čijoj ljepoti se ne divimo i čiju dobrotu ne upotrebljavamo”, nakon čega je unio Medinsku dovu.
Mnoge je potresla vijest o Fahrudinovoj iznenadnoj smrti. Naročito njegove Odžačane. Džematu je bio vjeran više od tri ipo decenije predana imamskog službovanja... Da bih uspio sklopiti ovaj tekst-sjećanje, poslužio sam se tekstom Fahrudinova i moga prijatelja Bajre Perve, koji je objavljen u jednome ovdašnjem sedmičnom listu. Nazvao sam na mobilni i Fahrudinova mlađeg sina Haruna i priupitao ga za neke očeve biografske podatke. Dok sam preko mobilnoga slušao Haruna, kao da sam sve vrijeme slušao njegova oca Fahrudina. Nevjerovatno koliko otac i sin imaju istu boju glasa i istu raspoređenost smekšana zraka između riječi koje izgovaraju!
Fahrudin ef. Mujanović rođen je 16. marta 1961. godine u Kerepu, Općina Gradačac. Roditelji Adem i Aiša živjeli su od zemlje. Nakon završene petogodišnje Gazijine medrese, ukazala mu se prilika da ramazan provede na području Odbora Islamske zajednice Sanski Most, gdje je upoznao svoju suprugu Suvadu, rođenu Badnjević, s kojom će ubrzo sklopiti brak, te steći kćerku Nedžminu (1983.), danas udatu u familiju Čaušević, zatim sinove Nedžmina (1985.) i Haruna (1998.). Nakon Sanskog Mosta i odsluženja vojnog roka, jedno je vrijeme radio u džematu Tarevci, na području Odbora Islamske zajednice Modriča, da bi 1984. godine došao u gradski džemat u Odžaku i tu ostao do odlaska na Onaj svijet...
Koliko su ga poštovali Odžačani kao svoga odana imama, poštovali su ga i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine kao jednoga od najuzornijih vjerskih službenika. Za svoj predani i odgovorni imamski rad dobio je više priznanja. Posebno je bio agilan u gradnji srušene džamije u Odžaku nakon povratka u ovaj grad, u podizanju islamskog centra i strpljivoj obnovi opustošena džemata i obnovi međuljudskih odnosa. Ko god se nekim poslom našao u Odžaku, ili blizu Odžaka, imao je prijateljski raširene ruke u Fahrudin-efendiji Mujanoviću.
Upravo je ovu karakternu Mujanovićevu dimenziju naglasio reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović uz svoju prigodnu dženazesku besjedu tog 25. septembra 2020. godine: “Bio je čovjek koji je donosio radost gdje god da je dolazio, nasmijan i vedar, otvoren. Čovjek koji je uvijek gledao kako i na koji način da doprinese svome Odžaku. Želim kazati da postoji žal za našim Fahrudinom, ali ne i briga, otišao je na Bolji svijet čovjek koji je u svome životu učinio puno dobra i hajra. Zato možemo biti ponosni i zato nam Fahrudin-efendija može biti uzor kako se i na koji način uzorito imam ponaša i kako živi sa svojim narodom. Ovo je veliki gubitak za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, a posebno ovdje u ovom lijepom gradu. On je ovdje bio jedan od stubova. Što god je trebalo, vrata hodže Fahre bila su otvorena. Nikada se nije odvajao od svojih džematlija i sugrađana i kad je bilo najteže u agresiji na BiH. Volio je Odžak kao da se u njemu rodio i samo je o Odžaku pričao.”
Bilo bi značajno istaknuti da je Fahrudin-efendija u nekoliko saziva biran za člana Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, te da je bio član Upravnog odbora Behrambegove medrese i jedan od delegata u Udruženju ilmijje Bosne i Hercegovine. Svi koji su ga imalo poznavali, dobro su znali da je svaka izgovorena riječ Fahrudin-efendije neposredna, iskrena, dobronamjerna, bez ikakva kalkuliranja i potrebe za “čitanjem između redova”.
Na prvu godišnjicu Mujanovićeva preseljenja na Ahiret, u Odžaku je, 26. septembra 2021. godine, priređen prigodni vjerski program u znak sjećanja na jednog od najboljih imama koje je Bosna imala. Tom prilikom je rahmetliji posthumno dodijeljeno Priznanje Tuzlanskog muftijstva za obavljanje časne uloge imama, hatiba, muallima i glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Odžak te njegova nesebičnog doprinosa misiji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Odžačka džamija bila je te nedjelje ispunjena do posljednjeg mjesta džematlijama Odžaka i njihovim gostima; nije ih mogao pokolebati ni strah od pandemije uzrokovane koronavirusom. Priznanje Fahrudinu ef. Mujanoviću, u ime tuzlanskog muftije Vahida ef. Fazlovića, uručio je direktor Behrambegove medrese u Tuzli Ahmed Hatunić. Proučena je i dova za tri proučene hatme za rahmetlijinu dušu.
Ne znam hoće li me neki poslovi, dogovori, životne “slučajnosti” opet dovesti u posavski grad Odžak. Ako ikada odem, sve će izgledati manjkavim kad znam da tamo više nema osmijeha i prijateljskog stiska ruke Fahrudina ef. Mujanovića. Njegov životni primjer najdirektnije potvrđuje istinu kako u mnogim bosanskim gradovima i selima postoje ljudi koji na Ovome svijetu žive kao blagoslovne svjetiljke orijentirnice, kao istaknuti pojedinci one naročite Bogom darovane, energijske snage koja okuplja, ohrabruje, pomaže, povezuje, a kad oni odu na Onaj svijet, dugo se čeka (i uglavnom se i ne dočeka za svoga života) da se pojavi neka druga takva blagoslovna svjetiljka... Uvijek bih se, u ovakvim prilikama, osjećao čudno kad bih od Stvoritelja svjetova molio milost Njegovu za nekoga od prijatelja, da mu se podare dženetske bašče i omoguće ahiretske olakšice, a bio uvjeren da je baš taj skrušenik Božiji za kojega, eto, ja molim časnije i skrušenije od mene proveo ovozemaljski život... U ovome trenutku jedino sam kadar zamoliti Boga da se Fahrudin-efendija i ja sretnemo gdje u Džennetu i nastavimo razgovore koje nismo uspjeli završiti na Ovome svijetu.