Štititi domovinu je naša odgovornost
Iz obraćanja reisu-l-uleme Huseina Kavazovića na sjednici Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini održanoj u Sarajevu, 25. 12. 2021. godine
Najveća odgovornost za stanje u kojem se nalazi jedno društvo je svakako na njegovim društvenim snagama. Ovdje, prije svega, mislim na političku, akademsku, kulturnu i vjersku zajednicu. Moramo priznati da akademske, kulturne, vjerske i ekonomske snage svojim odnosom prema društvenim tokovima i događanjima uvjetuju djelovanje političkih elita, koje se uglavnom ponašaju tako da s najmanje truda mogu osvojiti i zadržati poziciju i privilegije vlasti. Nažalost, to je izgleda pravilo koje danas vlada u svijetu politike općenito. Neophodno je da se glas građana čuje kako bi se državni aparat primorao da radi u našem interesu, a ne u interesu uskih političkih krugova ove ili one partije ili stranke.
Čast mi je što sam danas s vama i što mogu s vama podijeliti svoje viđenje stanja u kojem se nalazimo. Živimo u vrijeme pandemije koja se ne smiruje i pogoršanih političkih prilika u Bosni i Hercegovini, što za posljedicu ima blokadu države i njenih organa skoro na svim nivoima. Današnje moje obraćanje vama, članovima Sabora, ima za cilj da ukaže na ove poteškoće koje proživljavamo i kao građani i kao muslimani, ali i da nas podsjeti na ono što je iza nas.
Na početku, prisjetimo se riječi Allaha Uzvišenog u časnom Kur'anu: “Zar misle ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu – Mi vjerujemo, a da u iskušenja neće biti dovedeni. A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (Al Ankebut, 2-3) Vjera nas uči da nije dovoljno da kažemo da smo muslimani i da izvršavamo ibadete, pa da se nadamo spasu i na ovom i na budućem svijetu, te da od nas budu otklonjeni svi belaji i iskušenja. Zapravo, iskušenja s kojima se kao pojedinci i zajednica suočavamo jesu test, kako nas Kur'an uči, naše iskrenosti i vjerodostojnosti u vjerovanju i postupanju. Njime se traži da se suočimo sami sa sobom i da potvrdimo da li smo dostojni emaneta kojeg smo preuzeli.
Vrijeme i izazovi s kojima se suočava naša generacija vjerovatno su najteži od agresije na našu domovinu do danas. Oni bi mogli da budu sudbonosni, ne samo za našu, već i za generacije koje će doći poslije nas. To našu odgovornost dodatno uvećava i naše zadatke čini složenijim.
Bosna i Hercegovina, narodi i građani ove zemlje, bosanske patriote, a napose Bošnjaci kao narod, Islamska zajednica u BiH i naš islamski identitet, ponovo su napadnuti, brutalno i neskriveno. Napadnuto je ponovo sve što je odbranjeno i sačuvano od agresora od prije trideset godina.
Tada su bosanske patriote, uprkos nepravdi koja im je nametnuta, odbranili cjelovitost i suverenitet države Bosne i Hercegovine.
Držim da je važno da se prisjetimo kako smo 22. maja 1992. godine, osiguravši prethodno sve potrebne uvjete po standardima međunarodnog prava, dobili priznanje skoro svih država članica Ujedinjenih nacija, uključujući i članice Vijeća sigurnosti (SAD, V. Britaniju, Francusku, Kinu i Rusiju). Tada je Bosna i Hercegovina postala međunarodno priznata zemlja i članica Ujedinjenih nacija. Sve što se dešavalo s našom zemljom u godinama nakon toga bilo je suprotno međunarodnom pravu, međunarodnim konvencijama i običajima ljudskog ponašanja, na kojima počiva moderna civilizacija.
Agresija na našu zemlju je okončana Međunarodnim okvirnim sporazumom za mir, parafiranim u Daytonu krajem 1995. godine, kada je, uz prisustvo svih relevantnih međunarodnih subjekata, definirana njena unutarnja struktura. Ovim međunarodnim ugovorom je jasno potvrđen državnopravni kontinuitet Bosne i Hercegovine i ni na koji način nije doveden u pitanje njen status, u smislu njenih granica i međunarodnog subjektiviteta. Dakle, ako je ovjeren matični list naše zemlje, priznat od strane Generalne skupštine UN-a, uključujući članice Vijeća sigurnosti, onda je Daytonski ugovor, njena nova lična karta, koja je samo definirala njenu izmijenjenu unutarnju strukturu.
Treći, za našu zemlju, suštinski važan, dokument jeste odluka Međunarodnog suda u Hagu, koji je 2007. godine donio presudu da je izvršena agresija na međunarodno priznatu zemlju, članicu UN-a, i počinjeni zločini, uključujući i zločin genocida, koji su počinile vojska i policija paradržave, i u tom času, ni od koga u svijetu priznate RS. Srbija je ovom presudom proglašena krivom, jer je znala da se čine zločini, a nije ništa poduzela da ih spriječi. Dapače.
Isto tako su važne i presude Haškoga tribunala za ratne zločine počinjene na području bivše SFRJ, kojima je utvrđeno da je Hrvatska, odnosno njen državni vrh, zajedno s političkim i vojnim rukovodstvom paradržavne tvorevine Herceg Bosne, počinila zločine u Bosni i Hercegovini, okarakterizirane kao udruženi zločinački poduhvat, a sve s ciljem podjele zemlje i pripajanja jednog njenog dijela Hrvatskoj.
Sve ove činjenice su izuzetno važne da se pravilno razumije politička i sigurnosna kriza u kojoj se nalaze Bosna i Hercegovina i njeni građani. Potrebno je da se jasno da do znanja našoj javnosti, našim susjedima kao i ukupnoj međunarodnoj zajednici, da iz ovih notornih činjenica i dokumenata međunarodnih institucija i međunarodnog prava, možemo jasno i nepogrešivo iščitati kako je na djelu pokušaj rušenja ustavno-pravnog poretka države Bosne i Hercegovine, s ciljem da se iznudi njena podjela, kao posljedica njenog unutarnjeg nefunkcioniranja.
Ponašanje protagonista nacional-šovinističkih politika, prije svega onih iz reda srpskog i dijela hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ponašanje njihovih sponzora i podstrekača, kao i ponašanje dijela međunarodne zajednice, zlokobno nas podsjeća na početak agresije na našu zemlju 1992. godine, kada smo imali slične pojave. Pojedine države i politički lideri mirno posmatraju nasrtaje na ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine, te svojim indiferentnim odnosom ohrabruju njene rušitelje, dok ih drugi otvoreno politički podržavaju. Isti oni koji su ih i za vrijeme agresije logistički i vojno pomagali, i sada se, čini se, jednako ponašaju, sanjajući nedosanjani san o podjeli naše zemlje.
Na našu sreću, prijatelji Bosne i Hercegovine stoje i ovog puta snažno iza nje i iza njenih patriota i bosanske politike.
Na nama je, braćo moja, u ovom trenutku, da se oslonimo na Velikog i Moćnog Gospodara – Allaha, dž. š., da zaronimo u vlastita znanja, sposobnosti i snagu i da odlučno, kao i prije tridesetak godina, budemo spremni da, svim legalnim i legitimnim sredstvima, branimo našu domovinu i naše dostojanstvo. Naši prijatelji iz svijeta, svi ljudi koji su privrženi pravdi i pravednosti, razumjet će da narod i građani koji brane svoju nezavisnost, slobodu, domovinu, čast i dostojanstvo, ne mogu biti poraženi. Ali, istodobno, mi moramo biti svjesni da za našu domovinu i naš narod najveću opasnost ne predstavljaju snaga i bahatost naših neprijatelja, već naša unutarnja slabost, populizam i sitnošićardžijski mentalitet.
Moramo više raditi za našu domovinu. Treba da budemo spremni da za nju činimo u miru onako kako smo bili spremni da se žrtvujemo u njenoj odbrani kada je bila napadnuta. Najveća odgovornost za stanje u kojem se nalazi jedno društvo je svakako na njegovim društvenim snagama. Ovdje, prije svega, mislim na političku, akademsku, kulturnu i vjersku zajednicu. Moramo priznati da akademske, kulturne, vjerske i ekonomske snage svojim odnosom prema društvenim tokovima i događanjima uvjetuju djelovanje političkih elita, koje se uglavnom ponašaju tako da s najmanje truda mogu osvojiti i zadržati poziciju i privilegije vlasti. Nažalost, to je izgleda pravilo koje danas vlada u svijetu politike općenito.
Neophodno je da se glas građana čuje kako bi se državni aparat primorao da radi u našem interesu, a ne u interesu uskih političkih krugova ove ili one partije ili stranke. Ova naša zemlja, naša domovina, nema druge sinove i kćeri koji bi je štitili i branili od njenih dušmana. Ona se samo na nas može osloniti. Naša poruka njenim dušmanima mora biti jasna, a naša odlučnost da je branimo beskompromisna.