Apliciranje na spasenje

(iz knjige Kako čitati Kur'ān: crtice /potrage za strukturama cjeline temeljne Knjige islama/)

Vjerovatno će mnogi koji Kurʼān pročitaju i prostudiraju, i pritom htjednu poruku Kurʼāna kontekstualizirati u vezi sa religijski i svjetonazorski raznolikim čovječanstvom, doći do jednog teškog pitanja koje glasi: “Koji to sve, prema Kurʼānu, iz tog različitog čovječanstva mogu aplicirati na spasenje?!“Drugim riječima, a polazeći sa stranica Kurʼāna, pitanje glasi: “Koji se to sve mogu nadati onosvjetskoj sreći koju im Bog jamči u Kurʼānu?!“

Ne bi se ovo pitanje ni spominjalo kad bi na zemlji bilo čovječanstvo samo jedne religije, jednog jezika, “jedne rase“i “jedne sreće“. Ali, prema Kurʼānu, sam Bog htio je svjetonazorski slobodno čovječanstvo, i ne samo svjetonazorski. Sūra Pećina/al-Kahf (18:29) obznanjuje Božanski proglas slobode u čovjekovom vjerovanju, ali i u nevjerovanju:

ْر ُف ْك َي فلْ َء َشا َمن َو ِمن ْؤ ُي فلْ شاء فمن ربكم من الحق “Istina je od Gospodara vašega, pa ko hoće - nekʼ vjeruje, a ko hoće - nekʼ ne vjeruje!“

“Истина - от вашего Господа: кто хочет, пусть верует, а кто хочет, пусть не верует“.1

“La vérité vient de Dieu, que celui qui veut croire croie, et que celui qui veut être infidèle, le soit.“2

U ovom retku treba uočiti sintagmu al-ḥaqqu min rabbikum (“Istina je od vašega Gospodara!“- ِمن ُّق َح الْ ْم ُك َّربِّ ). Tu se jamačno vidi monoteistički spomen “jednoga Gospodara“ili “jednoga Boga cijeloga čovječanstva“na jednoj, i spomen “vas“, “vašega“u množini, s druge strane. I na drugim stranicama Kurʼāna prisutna je, izričito ili posredno, upravo takva perspektiva Kurʼāna: Bog je jedan i jedini, a svega drugog je mnogo! /mnogo meleka, mnogo sazviježđa, mnogo ljudi, mnogo flore i faune.../. Drugim riječima, svi svjetovi postaju i razvijaju se u mnoštvu, a Bog, On Jedan i Jedini, Stvoritelj je tog mnoštva iz Svoje Jedinosti. Stvarati znači stvarati mnogo, stvarati mnoštvo, stvarati stalno, bez prestanka. Prema Kurʼānu (Trpeza/al-Māʼida, 5:48), iako Bog jeste jedan (te bi, sljedstveno tome, bilo za očekivati da Ga ljudi vjeruju unikatno, uniformno i jednoobrazno!), sām On učinio je da čovječanstvo bude i biva u različitim “vjerozakonima i putevima“:

ْم ُك َعلَ َج لَ ُه اللَّ َء َشا ْو َولَ ًجا َومنْهَا ًة ْرعَ ِش ْم ُك من َعلنَا َج ٍّل ُك ِل

ًة َد ِح َوا ًة َّم ُأ

“I Mi smo, da svi vi zakon i pravac imate, odredili!

A da je Bog htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio.“3

Upravo treba početi od ove dvije Božanske obznane Kurʼāna (18:29; 5:48) kad god se oslovi pitanje, svakidašnjim jezikom rečeno, ʼapliciranja na Spasenjeʼ na Onom Svijetu. Nepotrebno je podsjećati da Božanska Riječ Kurʼāna višekratno nagovještava Budući Svijet čovjeku i čovječanstvu. Pritom se podmnijeva i sljedeće: Kad već ima Budući Svijet ili Zauvijek u koji dospijeva čovjek /i iz kojeg se zapućuje dalje/, onda ima i Spasenje ili, pak, Stradanje, te dvije važne popudbine na Onom Svijetu. Prema Kurʼānu, Ovaj Svijet i Onaj Svijet imaju jedan u drugom svrhu, Bog je oba ta svijeta dao kao jedinstvo, kao dlan i nadlanicu jedne ruke. Tako je Spasenje na Onom Svijetu istovremeno i Spasenje na Ovom Svijetu. Gotovo da se tako govori i o Stradalništvu na Onom Svijetu, koje je rezultat ljudske bahatosti i osionosti na Ovom Svijetu. Moguće je da se tu nahodi razlog pa su ṣūfījski autoriteti govorili:

“Ovaj Svijet jeste njiva koja se sije za Onaj Svijet“

(ad-dunyā mazraʻatu l-āḫirah):

الخرة َِِ مزرعة َُ ََْ الديا ُّنَْ

Ova izreka je sama po sebi jedan kratak komentar cijeloga Kurʼāna: Život, nicanje, rastenje, razvijanje... jeste onô što karakterizira i svestrano prožima i Ovaj i Onaj Svijet. Plodovi koji domaknu do Onog Svijeta nisu otrgnuti od sjemena posijanog na Ovom Svijetu. K tome, ovosvjetski plodovi dobrote sami sa sobom nose onosvjetsko sjeme i nicanje, te se rastenje nastavlja u beskrajnom Božanskom njegovanju života kao takvog! A, opet, koji na Ovom Svijetu siju zlo, požnjeće gorke plodove na Onom Svijetu. / Nekako na ovaj način Kurʼān nam posvjedočuje jedan od svojih mnogih aksioma, pa i aksiome našeg bivanja na Ovom i Onom Svijetu/.

Ali, vratimo se iznova pitanju: “Koji to sve ljudi, prema Kurʼānu, mogu aplicirati na Spasenje?!“I odmah napomenimo: U odgovoru na ovo pitanje treba se čuvati (i kloniti) oholosti, i čuvati se pogibelji i zapadanja u opasnost da “čovjek boguje“pred dragim Bogom! Upravo stoga Kurʼān ljudskog dvonošca upozorava da nipošto i nikada ne “svojata Boga“.

Da bi se makar izdaleka sugerirao odgovor na pitanje: “Koji to sve ljudi, prema Kurʼānu, mogu aplicirati na Spasenje?!“- potrebno je podsjetiti se na one stranice iz ovih naših skromnih knjižica, na crtice koje se tematski odnose na viđenje kurʼānskog viđenja islāma ili na, tako reći, naše ljudske skromne poglede na kurʼānska ʼkoncipiranja islāmaʼ. Jer, naime, islām Kurʼāna je ono od čega treba počinjati svako valjano čitanje Kurʼāna, i kloniti se /što je više moguće/ dogmatskih, drevnonormativističkih i savremenih ideoloških iskrivljavanja Kurʼāna.

Iz kurʼānske ʼkoncepcije islāmaʼ posve jasno se vidi da je islām nerazlučivo spojen sa stvaranjem. Od svega stvorenog Bog traži da mu bude sve /ili je uredio tako da mu je sve/ predano /aslama/: nebesa, sazviježđa, zvijezde, planete, ljudi, minerali, flora, fauna, anđeli/meleki, džini, sotone... itd. Sūra Porodica Imrānova/Ali ʻImrān, 3:83. donosi Božansku konstataciju:

ًها وكر َْ طوعا والرض َْ السماوات في من أسلم ََ َْ وله ََُ

َن َجُعو ُيْر َوِإلَْيه

“A Bogu se predaje /iskazuje Mu islām/ sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji, milom ili silom. I Njemu će se svi vratiti!“

Iz činjenice da jedino Bog stvara (“jer drugi ne mogu stvoriti ni mušicu, čak i da svi upriliče sābor radi toga!“– lan yaḫluqū ḏubāban wa lawi-iǧtamaʻū lahū – ِو لَ َو ًب َب ُذ ُوا ْخلُق يَ ْن لَ ُه لَ ُوا َمع جتَ ا -, usp. Hodočašće/al-Ḥaǧǧ, 22:73), slijedi i činjenica da se islām ili predanost Bogu jedino iskazuje upravo samo Bogu! U neku ruku, koncept islāma u Kurʼānu ogleda se u konceptu zahvalnosti Bogu.

Iskazivati islām drugima, to jest stvoriteljem priznavati nekoga drugog a ne Boga, po Kurʼānu je itekako teški grijeh asocijanizma ili prispodobljavanja drugih božanstava Jednome Jedinome Bogu! Ali, ovo ne znači da, nakon što se islām ili predanost Bogu iskaže samo Bogu, da je onda ljudima predanim Bogu (muslimūnima, muslimanima) dozvoljeno i dopušteno da spram svega drugog budu grubi, osorni, namršteni!

Pomirenje sa samim Bogom, ili uspostavljanje islāma ili predanosti u čovjekovom saobraćanju sa Bogom, ne treba da vodi u grubost spram svih drugih religija, spram svih drugih ljudi, spram Prirode, flore, faune... Nažalost, ima muslimana koji svoju pobožnost koriste kao Bogom dati im mandat da započnu mrzjeti cijelo čovječanstvo, a ponajviše druge muslimane!

Naravno, i iz Božanske Riječi Kurʼāna, baš kao i iz Starog i Novog Zavjeta, na mnogim stranicama vidi se da Bog sām “voli da sve stvoreno samo Njemu robuje i da sve stvoreno samo Njega priznaje za Boga!“Tako je, sve iz razloga te, recimo vrlo uvjetno, “uzvišene ljubomore Božije“, objavljeno niz āyāta gdje se iznose sarkastične tvrdnje spram onih ljudi koji Bogom darovanu slobodu u vjerovanju koriste da “grade božanstva“uz Jednoga Jedinoga Istinskoga Boga! Jerbo, to “građenje božanstava“uvijek je “građenje lažnih božanstava“! – svjedoče mnoge stranice Kurʼāna.

U dojakošnjim crticama u nekoliko navrata kazivali smo i to da Božanska Riječ Kurʼāna ne krije jednu vrstu ʼsvoga prozelitizmaʼ u kojem, i posredstvom kojeg, ʼpoziva ljude islāmuʼ. Ali to je islām Kurʼāna, to je onā predanost Bogu posredstvom koje se Bogu odužuje dug (dīn, dayn) čovjekove pokornosti Stvoritelju i zahvalnosti Njemu. Kurʼān ne krije da želi i u vjernicima drugih već formiranih religija razbuditi upravo taj al-islām ُم( َال ْس ِل ,)ا razbuditi onô oduvječno i zauvječno podsjećanje na islām, ili, pak, u njima raskriti predanost Bogu ili pradavnu pokornost i zahvalnost Bogu. Kad Božanska Riječ Kurʼāna kaže (Objašnjenje/Fuṣṣilat, 41:43):

َك ِل ْب قَ ِمن ِل ُس ُّر ِلل َل قي ْد قَ َما َّل ِإ َك لَ ُل َقا يُ َما

“A tebi se [o Muhammede] ne govori ništa drugo osim ono što se i poslanicima prije tebe reklo!“4 to znači prije svega sljedeće: Sve one “vjerozakone“(širʻatan) i “pravce“(minhāǧan) treba vazda razbuđivati i podsjećati na predanost Jednome Bogu.

Nažalost, ponekad se jave poneki rigidni muslimanski i “islamski pokreti“, neki su se začeli i u potonjih stotinu i pedeset godina, koji

ignoriraju ovaj vječni i inkluzivni islām Kurʼāna, koji nije darovan samo muslimanima od sedmog stoljeća naovamo, već i prorocima, Božijim poslanicima i vjerovjesnicima koji su došli i jevrejima, i kršćanima i drugima (usp. u Kurʼānu 13:7: Wa li kulli qawmin hād /“Svaki narod imao je uputitelja!“/; 10:47: Wa li kulli ummatin rasūl /“Svaki narod imao je poslanika!“). Upravo ti ʼideološki muslimaniʼ od islama su napravili rigidnu tribalnu vjeru, teologizirali su islām, zatvorili ga u dogme i pragme, nacionalizirali ga i svojom ideologijom potpuno izvitoperili.

I umjesto da muslimani umom, razumom, srcem, dobrim djelom i sveopćom dobrotom pomognu onaj vječni islām Kurʼāna, oni su baš taj islām zatvorili i uzaptili u svoje tribalne, nacionalne, normativističke i koje sve ne druge tamnice!

Nažalost, tako je veliki broj muslimana zaboravio na sljedeće: Kurʼān jeste jedan Vječni Testament ili jedno Permanentno i Mudro Podsjećanje (aḏ-ḏikru l-ḥakīmu – ِيم َحك الْ ُر ْك ِّذ )ال (usp. Kurʼān, 58:3) upravo na onaj vječni islām ili predanost Bogu. Naravno, nije to onaj islām koji se plitko razumije kao puka sistemu privedena i teološki i dogmatski ustrojena vjera pored drugih, također na svoj način teološki i dogmatski, ustrojenih vjera! Naprotiv, to je islām kao od Boga pomognuti život, kao onô jedno nikad završeno podsjećanje čovječanstva na predanost Bogu u svakom svom dobrom djelu, u svakom svom dobrobitnom poduhvatu. Ali, bogatstvu značenja riječi islām u Kurʼānu vratićemo se u jednoj zasebnoj crtici.

Dakle, na pitanje “koji to sve ljudi, prema Kurʼānu, mogu aplicirati na Spasenje?!“– potrebno je, stalno i iznova, formulirati odgovore u živom posezanju za univerzalnim Božanskim proklamacijama u Kurʼānu. U objašnjavanju “pitanja o Spasenju“, i odgovora na njega, krenimo u nekoliko mogućih pravaca.

Prvo, Božanska Riječ Kurʼāna gnuša se nad samom pomisli da neki ljudi mogu svojatati Raj ili da oni mogu nekome doznačavati Pakao. Osvrćući se kritički na riječi nekih jevrejskih i kršćanskih sekti, koje su se međuse prepirale i govorile “da će u Raj stupiti isključivo oni i niko drugi“(Krava/al-Baqara, 2:112), Božanska Riječ Kurʼāna za takve tvrdnje, ako jesu istinite, traži jamstveni dokaz:

ٰى َر َصا نَ ْو أَ ًدا ُهو َن َكا َمن َّل ِإ َة َجنَّ ال يدخل َْ لن وقالوا ِقين ِد َصا ْم ُت كن إن برهانكم ُْ ُْ هاتوا قل َمانيهُم أَ َك ِتلْ Naravno, za takvo nakaradno svojatanje Boga i Raja dokaz se ne može ponuditi, pa u sljedećem retku Kurʼāna čitamo onu jednu od mnogih univerzalnih himni islāma (proklamacija o predanosti Bogu) koja milostivno odzvanja sa stranica Kurʼāna:

عند ُه ُر ْج أَ ُه فَلَ ٌن ِس ْح ُم َو ُه َو ِه ِللَّ ُه َوجهَ َم ْسلَ أَ ْن َم ٰى بَلَ

َن َزنُو ْح يَ ْم ُه َل َو ْم عليهِ َْ خوف َْ ول ََ ربه َِِّ

“A nije tako (kako govore sljedbe koje svojataju Raj)!

Nego, koji god čovjek predano okrene lice svoje Bogu, a bude dobra djela činio, njemu pripada nagrada njegova kod Gospodara njegova!

Takvima nema straha niti će se žalostiti!“

[Ovaj redak 2:112., treba usporediti sa recima 2:62., ili 5:69., kao i drugim tako ili nalično tome kazanim alinejama Kurʼāna, gdje se spominju tri praelementa ili pranačela za Spasenje. Ovome ćemo se vratiti na kraju ove crtice].

Drugo, ovim se porukama (2:62; 2:112; 5:69), također, strogo zabranjuje i onima koji sebe nazivaju muslimanima da od islāma naprave još jedan zaseban sistem teologije, isključivosti, ʼvjerske zatucanostiʼ, bigotizma! Šire uzev, savjetuje im se da nipošto ne po/misle da je islām jedna privilegija, da ne po/ misle kako se formalnim prihvatanjem te privilegije ʼosigurava kartaʼ ili ʼsrećkaʼ za Raj! Sve onô što u ovom pogledu Božanska Riječ Kurʼāna zamjera nekim jevrejskim, kršćanskim i/li drugim religijskim sljedbama diljem svijeta, zamjera i samim muslimanskim formalistima koji misle da su oni unaprijedno sebi osigurali Raj i spasenje time što su kazali “amannā“َمنَّا( )آ – “evo, povjerovasmo u Boga!“(usp. Sobe/ al-Ḥuǧurāt, 49:14). Na istom ovom mjestu u Kurʼānu Božanska Riječ te knjige iznosi uzvišeni sarkazam koji se, ako se valjano protumači, odnosi na takozvano ʼformalističko pristajanje uz islāmʼ (aslamnā - ْمنا ْسلَ )أ iza kojeg ne stoje nikakva dobra djela, nikakvi ganuti pogledi u dubine nebeskih plavetnila, nikoja zapitanost o strukturama naše ljudske sudbine: “Ko smo?““Zašto smo?““Dokad smo?““S kim smo?“

Treće, vratimo li se pitanju: “Koji to sve, prema Kurʼānu, iz tog različitog čovječanstva mogu aplicirati na Spasenje?!“– potrebno je kazati i ovo: Iz cjeline Kurʼāna vidi se jedno ʼmrštenje Kurʼānaʼ spram toga da ljudi (ma ko oni bili: jevreji, kršćani, muslimani, magi, sabejci...) Bogu diktiraju “raspodjeljivanje“ili “distribuiranje“Božanske sa/milosti. U jednoj izričito strogoj alineji (Ukrasi/az-Zuḫruf, 43:32) Kurʼāna kaže se:

َك َربِّ َت َم َرح َن ُمو ِس يق َْ ُهم أَ

“Zar da oni [idolopoklonici, bilo koji ljudi] raspodjeljuju milost tvoga Gospodara?“

Drugim riječima, islām Kurʼāna znači da samo Bog jeste Onaj koji je vlāstan dati Svoju Milost kome hoće, i tu, kao ni drugdje, Kurʼān ne opunomoćuje niti uspostavlja ljudske posrednike između čovječanstva i Boga. Apliciranje na Spasenje je pravo svih ljudi, svih stvorenja. Dakako, prema slovu Kurʼāna, ljudi su ti koji prihvataju i sam rizik “neapliciranja na Spasenje“. Iako je ton Kurʼāna vedar i optimističan, jer se posvuda spominje Božanska Milost kao izlaz, ipak, kao da se iz Kurʼāna razumije da će samo Spasenje ili njegovo odsustvo biti posljedica djelovanja čovjekove slobode i izbora.

Iz Božanske Riječi Kurʼāna vidi se, nekad posredno a nekad izravno, jedno usrdno i na uzvišen način milostivno podsticanje svih ljudi da se odazovu Bogu, da iz onoga u čemu već jesu pronađu svoj islām ili svoju predanost Jednome i Jedinome Bogu. U tom smislu važna nam je i ova proklamacija Kurʼāna ( Imranova porodica / Ali ʻImrān, 3:195):

أثى ُن أو ذكر من منكم عامل عمل أضيع ل أنِّي

ٍض ْع بَ ِّمن ُكم ُض ْع بَ

“Ja [Bog, vaš Stvoritelj] zbilja neću niti jednom pregaocu između vas dobro djelo poništiti, muško ili žensko bili!

Vi ste jedni od drugih!“

Ovo je samo jedno od mnogih Božanskih pozivanja čovječanstva, e da se kao oni koji su Bogu predani zapute Bogu svojim iskrenim vjerovanjima u Boga i svojim dobrim djelima! U najkraćem – to je predanost Bogu, to je islām Kurʼāna.

Koliko je Božanska Riječ Kurʼāna angažirano zainteresirana da ovaj pradavni islām razbudi kod svih ljudi dokaz je i u sūri Sobe/alHuǧurāt (49:13):

ْم ُك َعلْنَا َج َو ٰى َوُأنثَ ٍر َك َذ ِّمن ُكم خلقنَا ِإن ُس النَّا أَيهَا ي إن أتْقاكم الله عند ْم ُك َرَم ْك أَ َّن ِإ َرُفوا َعا لتَ َل ِئ َبا َوقَ ًب ُعو ُش

ِبير خ ِليم عَ َه اللَّ

“O čovječanstvo! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali!

Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!

(ili: onaj ko je od vas najčestitiji!“)

Ovdje posve jasno vidimo da i plemena i narodi, pa i oni za koje bismo /posve nepravedno!/ kazali da su “zaostali“i da su “u prašumama“, u sebi imaju bogobojaznost i čestitost (at-taqwā - َى ْقو التَّ ), i da i oni znaju za plemenitost koja, u krajnjemu, izvire iz Boga. Islām Kurʼāna ova plemena i ove narode priznaje i ne lišava ih njihova vlastitog prava i puta na Spasenje!

Recimo posve na kraju da u islāmu Kurʼāna (kao i u kurʼānskom konceptu Spasenja ili nespasenja) imaju svega tri važne skaline (usp. npr. 2:62):

A) Vjera u Boga (al-īmān billāhi), B) vjera u Budući Svijet (al-īmān bi l-yawmi l-āḫir), i

C) činjenje dobrih djela (amalu ṣ-ṣāliḥāt).

Nažalost, ima primjera u povijesti islama kad je shvatanje islāma kao zatvorenog teološkog, dogmatskog, ideološkog, političkog... sistema (okrenutog protiv sveg svijeta), doprinijelo da se islām Kurʼāna i njegove obodrujuće poruke o Spasenju prepuste zaboravu.

Jedna univerzalna proklamacija Kurʼāna (Porodica Imranova/Ali ʻImrān, 3:85) obznanjuje da je Spasenje dostupno svakome ko se preda Bogu, jedinom Spasitelju:

ُه ْن ِم َل َب ْق يُ فَلَن ِدينًا ِم َال ْس ِل ا َر غَيْ ْبتَغِ يَ َمن َو

“Ko osim predanosti Bogu traži nekoju drugu religiju

(ili: koji traži oduživanje nabožnoga duga nekome drugom a ne Bogu!), od takvoga ta religija (ili to mimobožno oduživanje duga) neće biti primljeno!“

Ovaj redak (3:85) na najjasniji način govori šta je predanost Bogu (al-islām) koju svaka vjera i religija trebaju posvijestiti, potom iz te predanosti Bogu činiti dobro i tako tražiti Spasenje. A za one ljude koji, iz svoje slobode, ne žele Spasenje, treba moliti Boga da im podari oprost i milost, i da i njih On, Jedini Bog, uvede u Raj. I da tako Pakao ostane prazan. Pakao je uvijek ružan, a najmanje je ružan kad zjapi prazan!

I na drugim mjestima u Kurʼānu govori se o islāmu kao predanosti Bogu. Sve religije imaju šansu da se preispitaju da li svoja čovječanstva podsjećaju na predanost Bogu. I sami muslimani trebaju sa sobom sviđati račun o svome islāmu, da li im je on predanost Bogu ili je, pak, puka religija sa spiskom hladnih dogmatskih i teoloških načela! Kurʼān o ovome govori i onda kad nam predočava davne slike o drevnim narodima.

Pa i onda kad Kurʼān molećivo poziva jevreje i kršćane “Riječi jednakoj i nama i vama“(ilā kalimah sawāʼ baynanā wa baynakum, usp. 3:64), i tada je riječ o pozivu muslimanima, jevrejima i kršćanima, kao i sljedbenicima drugih religija, da vide da li u dobrim namjerama promoviraju čovječansku predanost Bogu!

I kad je riječ o Spasenju ili nespasenju, potrebno je imati povjerenja u cjelinu Kurʼāna. Ona nikada neće odvesti na ubogo uske i tijesne staze, niti će ljude dovesti pod nebo bez ikakve nade.

(...)

1 KOPAH, prijevod Крачковский, Игна́тий Юлиа́нович, str. 200.

2 Le Coran, Traduit de lʼarabe per Kasimirski, p. 231.

3 Kurʼān, Trpeza/al-Māʼidah, 5:48. “Всякому из вас Мы устроили дорогу и путь. А если бы пожелал Аллах, то Он сделал бы вас единым народом...“Крачко́вский, str. 78. “To every one of yyou We have ordained a law and a way, and had God so willed, He would have made you all a single community...“Maulana Wahiduddin Khan, p. 83.

4 Usp. “Не говорится тебе ничего, кроме того, что говорилось посланникам до тебя.“

Крачковский, str. 334.