Zašto pisanje o duši i srcu?

Svaki insan je utemeljen na unutrašnjem i uspostavljen na vanjskom svijetu. Ta dva komplementarna svijeta čine nerazlučivo i neraskidivo jedinstvo čovjeka i njegovog života. Klasični neimari i vizionari su govorili i tvrdili da je u kući ali i na mostu najvrednije i najbitnije ono što se ne vidi tj. njihov temelj. Najljepša i najbolja fasada koja se svake godine obnavlja ne može sačuvati i spasiti kuću izgrađenu na slabim temeljima i s nepovezanim zidovima. Kada bi frizer imao čarobnu moć da oko glave načini zlatne vijuge, glavu i život osobe mogu spasiti samo vlastite vijuge u glavi.

Bazne i pokretačke tačke

Ne zanemarujući nijedan organ u čovjeku, ipak su srce – kalb i nefs – egzistencijalna duša ili energija dva fundamentalna organa preko kojih se život prelama u pozitivnom ili negativnom smjeru: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas poziva da činite ono što će vam život osigurati. Znajte da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (El-Enfal, 24)

Muhammed Ikbal je pisao i govorio: “Uči Kur'an kao da se tebi objavljuje”. Pristup vjernika prema Kur'anu treba biti krajnje iskren, čist, uvjerljiv, vjerodostojan, skrušen, smiren i radostan: “Allah vas neće kazniti ako se neoprezno i nehotično zakunete, ali će vas kazniti ako nešto pod zakletvom s predumišljajem srca svojih uradite! Uistinu, Allah prašta i milostiv je.” (El-Bekare, 225)

Bazne i pokretačke tačke s kojih čovjek kreće u život, na djelo, u akciju, na riječ, zakletvu i namjeru su srce i duša. Allah upućuje i upozorava: “Allah zna sve što je u srcima njihovim i od njih ti se Poslaniče okreni i ne obaziri se na riječi njihove i posavjetuj ih i reci im o njima ono što će ih dirnuti.” (En-Nisa, 63) Svakom insanu se stavlja do znanja da se Allah upliće između čovjekova srca i najskrivenijih namjera, pobuda i stremljenja u njemu. Tako čovjek ne može da dođe do vjere ili nevjere ili do neke ideje, misli ili vizije, a da to nije Allahova volja, moć, odredba i mjera. U zoni djelomične slobode, volje podarene od Allaha, čovjek se odlučuje i vrši izbor i u tim granicama je odgovoran: “A Allah zna sve što je u vašim srcima. Allah zna sve i blag je.” (El-Ahzab, 51) Na isti način i u istoj mjeri Allahovo sveznanje se odnosi i na ljudske duše – nefsove: “Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve nefs – duša haje i došaptava! I Mi smo njemu (čovjeku) bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16) “Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati. Oprostit će onom kome hoće, kaznit će onoga koga On hoće – Allah je kadar sve.” (El-Bekare, 284) “Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim, ako budete dobri pa Allah će doista oprostiti onima koji se kaju i tevbu čine.” (El-Isra, 25). “Gospodaru naš, Ti zacijelo znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu.” (Ibrahim, 58) Kako ljudska srca i duše, tako i ideje, misli, namjere, želje, praksa, nakane, motivi, unutarnja htijenja, težnje, vizije, mašte, riječi, djela, postupci, ponašanja, praksa i odnosi među ljudima i svim stvorenjima Sveznajućem, Svemoćnom i Sveobuhvatnom Stvoritelju su poznata i u najmanjim pojedinačnostima i posebnostima – partikularijama, i u najvećim dimenzijama – univerzalijama.

Život nije performans

Mora se priznati da se pitanjima duše i srca kod muslimana najviše bave sufije i sufijska etika. U sufijskim učenjima i kazivanjima zagovara se i prakticira pojačani zikr, šukr, hamd, tespih, tehlil, takdis i zuhd – svjesno i namjerno nezakivanje za dunjalučke ukrase i moralno pročišćenje duše i učvršćenje srca. Kako je pisao i govorio jedan od prvih alima na koga se sufije referiraju Hasan el-Basri: “Vjere ima, ali uvjerenja nema, forma se uvećava, ali sadržaj curi i umanjuje se”. El-Basri je na krajnje iskren i kritičan način, bez dlake na jeziku i zadrške na peru, sagledao i upozorio na probleme svoga vremena. Haris Muhasibi, jedan od prvih sufija u djelu “Vesaja” iznosi glavne tačke ovog učenja. On insistira na samoispitivanju, samodisciplini i vlastitom moralnom preobražaju. Tvrdi da ovisnost o požudi zasljepljuje čovjeka, blokira sve njegove spoznajne organe i blokira ga da pronađe pravi put. Zunnun el-Misri pripada redu klasičnih sufija i živio je veoma skroman izvanjski život u zuhdijjatu. Džunejd el-Bagdadi, koji je živio u 9. i 10. stoljeću bio je veliki alim i vrstan poznavalac fikha, Ilmu-d-dina i ahlaka. U svome učenju zagovara i prakticira sljedeće etičke vrline: a) sabur (središnji princip moralnog usavršavanja – strpljivost); b) sidk – istinoljubivost; c) ihlas – iskrenost u vjeri; d) ibadet – pokoravanje Allahu dž.š. – ubudijjet; e) moralno ponašanje – ahlak koje je preduvjet religijskog života. On piše: “Samo onaj koji u desnoj ruci ide s Kur'anom, a u lijevoj sa sunnetom može preći put tarikata. Ebu Hamid el-Gazali je najpoznatiji sufija koji je živio u 11. i 12. stoljeću i za koga tvrde da je napisao blizu 500 djela. Njegova etika je asketska i zagovara zuhdijjet. Povlačenje i sustezanje od svijeta nije samo sebi cilj nego je put i način odupiranja grijehu, luksuzu i oholosti. Obuzdavanje pomaže da se postigne umjerenost. Moralni put je dug i težak, to je put ustrajnosti, sustezanja i ljubavi prema Bogu. Vrline dijeli na dva plana: a) činjenje dobrih i b) izbjegavanje loših djela. Stavlja prioritet na izbjegavanje grijeha i piše: “Nikada svi ne mogu činiti dobro djelo, ali sustezati se od grijeha može svako”. Za Suhraverdija koji je živio u 12. i 13. stoljeću, glavno obilježje sufizma jeste spoznaja koju prati moralno ponašanje, znanje i vrlina u skladu s Kur'anom. To su istinska obilježja učene osobe. Tesavvuf se sastoji u slijeđenju prakse Poslanika, usađivanju u sebe iskrenosti nijjeta i postizanju neporočnosti karaktera. Abdul-Kadir Gilani je živio u teškom vremenu za islamski svijet, u 11. i 12. stoljeću, u vrijeme Križarskih ratova. On u svom djelu “Futuhu-l-gajb” piše o materijalizmu i hedonizmu kod imućnih i naspram toga naglašava vrijednost zuhdijjeta. Iako nije bio sociolog izvršio je podjelu ljudi, s obzirom na ponašanje i odnos prema životu na četiri interesantne kategorije: 1) hedonisti – a to su oni čiji su životi potčinjeni tijelima, organima i čulima; 2) ljudi visokog obrazovanja (oficijelna ulema) koji druge bodre da žive pobožno i moralno, a sami to u značajnom broju ne izvršavaju i predaju se hedonizmu; 3) ljudi koji imaju srca, moral i iskrenost, a nemaju obrazovanje, jezik i elokvenciju; 4) ljudi koji su sinteza duše, srca, jezika, pera i djela, a to je ulema po uvjerenju, misiji i pozivu. Abdul-Kadir je neopozivo insistirao na vjeri, uvjerenju, vjerodostojnosti, iskrenosti, moralu, praksi i dobrim djelima kao svjedočanstvu vjerovanja. Tesavvuf kao unutrašnje, batinijsko učenje je napor i put ili nastojanje da se ličnim i vlastitim iskustvom i praksom oživi i prenese duhovna i srčana poruka poslanika Muhammeda, a.s., a to je u isti mah i način i put i mogućnost da se čovjek odgoji – isterbijjeti u cilju približavanja Allahu, dž.š.

Ipak ja u svojoj pameti, po cijenu života, ne bih bio komunista i ateista, a da derviš i sufija postanem, javno priznajem, nisam imao kapacitete u sebi za to, a evo 26 kolumni sam napisao o nefsu – egzistencijalnoj duši i kalbu – srcu. Kako i zašto? Prvo, zato što o tome govore toliki kur'anski ajeti i Poslanikovi hadisi. Drugo, kao profesor u Medresi na predmetima Ahlak i Povijest Islama, neizbježno sam se susretao sa sufijskom etikom i sufizmom. Treće, od dolaska u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, 1967. i službovanja u Vogošći i Sarajevu kao imam i profesor, išao sam u tekije i slušao poznate sufije i šejhove poput h. Fejzullah-ef. Hadžibajrića, h. Halid-ef. Hadžimulića, h. Mehmed-ef. Mujezinovića, h. hafiza Mustafa-ef. Mujića, h. Salih-ef. Ibriševića, a šejhu h. Halid-ef. Salihagiću, s rahmetli hodžom Avdom Hasanovićem i rahmetli hodžom Asim-ef. Ibriševićem, išao sam u njegov stan na Koševskom brdu. Svojevremeno sam išao u sarajevske tekije: kaderijsku i nakišbendijsku i u njima sam upoznao edebli, ilumli, čestitih i vrijednih ljudi. Ovi tekstovi su i sjećanje i znak poštovanja prema tim ljudima. Poseban i neodložan razlog za ove teme i vrste tekstova jeste što ljudstvo, posebno omladima, živi svijet kao sliku, kao simulakrume, kao somnambulizam, kao virtualnost, kao frivolnost, kao artefakt, kao performans, kao fikciju, kao iluziju, kao utopiju, kao portal, kao fejzbuk, kao internet i kao izmještenost i odvojenost od duša i srca. Obaveza je na to upozoravati i skretati pažnju.